Sjetim se ponekad prošlih vremena, pa me odmah uhvati strah od njih. Više puta sam čak i sanjao da sam ponovo gimnazijalac i da me, ispred školske table, ispituje matematiku čuveni profesor Kureš. A ja zapeo pa ne umijem da riješim postavljeni zadatak, a sve sam više svjestan da mi slijedi negativna ocjena i gubitak godine, jer je profesor strog, dosljedan i neumoljiv. Probudim se, oznojen i prepadnut, i kako mi svijest nadolazi, sve sam radosniji što više nisam gimnazijalac. A sa vršnjacima se redovno složim kada tvrde da bi sve dali kad bi se život ponovio, pa da opet budu gimnazijalci. Ali, kad se sjetim. A tako se često sjećam onoga nekadašnjeg.
I čim se sjetim, pred oči mi izađu hercegovački brđani koji, četvrtkom kad je pazarni dan u Bileći, kod pekara Pera Pecolaja kupuju frtalj bijelog hljeba da bi ga ponijeli djeci, umjesto kolača i slatkiša. Poneko bi kupio i cijelu štrucu, ali bi je obavezno prerezao, pa pola stavio u torbu da ponese kući, a ostatak pod mišku pa guli usput, odmičući uz brdo. Nek se i na taj način zna da je bio u gradu i makar malčice osjetio gradskog lagodnog života. Gradski mangupi onoga vremana, ismijavajući seljake i seljačku djecu, pričali bi da su na pazarištu vidjeli nas gornjaše kako sa crnom i skorjelom ržanicom smočimo frtalj bijelog hljeba, kupljen kod pekara Pecolaja. Kako sam se samo osjećao poniženo i uvrijeđeno kad bi ko od gradske djece rekao da mi iz tkane đačke torbe s resama i kitama, koju sam nosio uprćenu na leđa, viri ržanica. Poslije tih riječi, redovno bi se zasmijao, smatrajući da je ispao duhovit i važan.
Moj rođak Joco, kad je bio maturant bilećke gimnazije, skupio je nešto sitniša, svratio u Pecolajevu pekaru i kupio cijelu četvrt bijelog hljeba. Spremao se da, po završetku nastave, pješice krene kući uz Prijevorsku stranu, a ona je strma i duga, pa su mu bile potrebne kalorije da je savlada. Kako je bio već odrastao, stidio se da jede ulicom i usput, pa se sklonio iza otvorenih vrata pekare i tu, onako gladan, na brzinu gulio i u slast motao velike komade, i to bez ikakvog smoka i dodatka. U tom trenutku, u pekaru je banuo dječak od sedam-osam godina, vjerovatno gradsko oficirsko dijete tek krenulo u prvi razred pa onako, bez stida, zazora i ustezanja, zatražio tri bijela hljeba, kao da je kakav odrastao i značajan građanin. Zasigurno ga je majka poslala po hljeb, a usput i komšinice zamolile da i njima kupi i donese. I dok je dječak otvarao novčanik da plati, a pekar mu trpao hljebove u torbu, osvrnuo se iza sebe i ugledao maturanta Joca iza vrata. Nekoliko trenutaka ga je posmatrao kako, onako gladan i željan svega što je gradsko, u slast guta komade bijelog hljeba, a onda je značajno podigao glavu, pa ga zapitao:
- A bogati, mali, jesi li ti ikad prije jeo bijelog hljeba?
Rođaku je zastao zalogaj u grlu. Htio je da mu opali šamrčinu, ali se odmah potom dosjetio da nema pravo ni da pogleda gradsko oficirsko dijete a ne to da učini. I šta je mogao nego da se smanji i postane sedmogodišnji dječak, a njemu da prepusti ulogu maturanta gimnazije. Pošto je tako i učinio, nije mu preostalo ništa drugo nego da ćutnjom odgovori na postavljeno pitanje. Dječak, koji se pretvorio u maturanta, još nekoliko trenutaka je čekao na odgovor, a kad je shvatio da upitani ne umije da odgovori i da mu znanje nije bolja strana, jednostavno je odmahnuo rukom i otišao, noseći u torbi kupljene bijele hljebove. Ni pekar Pecolaj nije imao ništa da kaže maturantu ni prvačiću. Njemu je bilo samo do prodaje hljeba i zarade, pa ga nije interesovalo ko je prvačić a ko maturant gimnazije.
I kad se samo sjetim djetinjstava i one hercegovačke seoske sirotinje koja je, ispod Radmilovića kuće, gdje su počinjali grad i asfalt, izuvala kaljače i opanke i na noge obuvala cipele, kako se na taj način ne bi previše razlikovali od gradske čeljadi. Kaljače i opanke bi strpali u kupinu kraj puta da bi ih, kad se vrate iz grada, opet obuli i u njima produžili do sela. Tako su štedjeli i čuvali cipele, naravno oni koji su ih imali. Doduše, činili su to pretežno mlađi, pogotovo djevojke, ali ponekad i stariji koji nisu voljeli da im gradska manguparija dobacuje: „Kad su ti šljegli opanci s brda“? Popodne kad bi se vraćali iz grada, često su zaticali razbacane i izmiješane opanke i kaljače, pa su zadugo morali da ih razabiraju i uparuju, razlučujući koje su čije.
Prezuvanje je bilo obavezno i u gimnaziji. Kad bi ujutru stigli u školu, morali smo na ulazu da se izujemo i na noge obujemo šlape, priglavke ili u najboljem papuče, koje su imali samo đaci iz grada. Obuću u kojoj smo došli ostavljali smo u školski podrum. Kad sam već postao maturant, kupili su mi moderne patike u kojima sam se delijao, srećan što se, bar na taj način, ne razlikujem previše od gradske djece. Već za petnaestak dana, ukrali su mi patike, pa sam tog dana kući stigao u pletenim šlapama koje su odozdo bile podšivene ovčijom kožom. Ne postoje riječi kojima bih opisao kako sam se osjećao idući kroz grad u šlapama i koliko mi je teško pala ta krađa. Ne bih se danas toliko sjekirao i žalio da mi ukradu i „golf“ koji je navršio ravne trideset i tri godine. A bio sam skoro potpuno siguran da je to djelo nekoga učenika iz grada.
Draga današnja hercegovačka djeco, ovdje u Hercegovini i po svijetu, ne zamjerite što ovo pišem. Sigurno se, u nevjerici i sumnji, ako ko od vas slučajno pročita ovu priču, podsmjehujete piscu, pod moderno ga nazivajući nostalgičarem i starim lažovom. Znam dobro, ne možete vi ni povjerovati u sve ovo, a ne doživjeti priču na pravi način. I zaista mi je drago što je tako. Radujem se što ni vaša djeca nikada neće moći da shvate ni prihvate da je zaista moguće sve ono što su preživjeli vaši očevi i djedovi. A kako je tek bilo vašim pradjedovima, čukundjedovima, navrđedovima... Sve do prije jednog vijeka, ovdje se umiralo od gladi i neuhranjenosti. Sjetimo se samo Prvog svjetskog rata i bolesti koje su bile direktna posljedica gladi i nemanja svake vrste.
I još da vam nešto ispričam, pa da završimo. Poslije priče o bijelom hljebu i prezuvanju, da vam ispričam onu o bijelom kolaču ili koromanu. Naravno, ne znate vi ni šta je to. E pa, kad već ne znate, da vam objasnim, premda sam unaprijed siguran da me nećete razumjeti niti mi povjerovati. To je, u ono davno vrijeme, bila glavna dječija poslastica. A riječ je o najobičnijem bijelom hljebu, tvrdopečenom i smotanom u krug poput pite presukače. Ti koromani su, u ono vrijeme, visili po prodavnicama nanizani na deblji konac ili kanap. Dohvatali su se i prihvatali trgovačkim i seljačkim rukama, najčešće neopranim i kvrgavim, u njima prevrtani i okretani da bi se izabrao i kupio onaj koji je najbolji. A kad bi se izabrao, onda bi bio strpan u veliku tkanu vreću u kojoj je dotjeran krompir na pijacu, i to između flaše ulja, kante gaza, kaljača, eksera, konjskih potkovica, goveđih povodaca i lanaca, zobnice u kojoj je nošena hrana za konja i ko zna sve čega još. A kad se stigne kući, otovari se vreća, pa se sve iz nje povadi i na kraju pronađe onaj bijeli kolač zvani koroman, i to na samom dnu gdje je zapao između ostalih stvari. Prelome ga u troje ili četvoro, a bio je toliko tvrd da je trebala jaka muška ruka za to, i potom podijele djeci. Pa kad onda nastane hrskanje i oštrenje zuba.
Kad se svega sjetim, nekako mi bude drago što su danas sva hercegovačka djeca gradska i što i ona rijetka, koja još uvijek žive na selu, imaju gradske životne uslove, vaspitanje i navike.
