„Jednostavno je, volim pse! Strastveni sam zaljubljenik u njemačke ovčare. Uzgajam ih otkad znam za sebe. To je prijateljstvo koje treba doživjeti i živjeti“, prvo je što nam je rekao Željko Šukić, po profesiji ekonomista, a prema srcu pasionirani ljubitelj pasa, kinološki sudija i već 16 godina vlasnik Odgajivačnice njemačkih ovčara „Željas Roki“ u Trebinju.

Rođen je u Stocu, gdje je živio do rata. Sinonimi za njegove rane dječije dane su psi, djed i planina Hrgud. Ljubav prema njemačkim ovčarima utemeljio je njegov prvi pas, Ford, i do danas ostao legenda!

„Bilo je to početkom sedamdesetih godina, kada sam bio desetogodišnjak. Imali smo komšije lovce i redovno bi mene zadužili da vodim računa o kučićima. Jednom prilikom poklonili su mi mladog psa od pedigrirane majke, pod uslovom da ga ne držim u gradu. Odnio sam ga kod djeda na planinu da živi slobodno i bude čuvar stada ovaca. Ford je bio rasni pas, hrabar i veoma inteligentan, neprikosnoveni čuvar stada. Doživio je duboku starost, čak 16 godina dug vijek“, s velikom ljubavlju pripovijeda Željko.

Prisjećajući se tih godina, emotivno dočarava sve ono što je obilježilo život jednog psa i njegovog, uslovno rečeno, vlasnika.

„Svaki slobodan trenutak koristio sam da idem kod djeda na planinu. Moj otac vozio je ladu, i kad bismo se primicali, Ford bi poznao naš automobil na kilometar razdaljine. Trčao bi da nas susretne. Jedino bi tada napuštao stado. Bio je naš, ali i mezimac cijelog sela“.

Konačni rastanak sa ovim psom, ali i nekima koje je imao kasnije, i danas bolno proživljava. Jednom uspostavljena veza sa životinjom teško se prekida, zbog čega je, već krajem osamdesetih godina nabavio novog psa.

„Kad je Ford zauvijek otišao, a ja diplomirao i počeo da radim, razmišljao sam da kupim ozbiljnog psa. Zaputio sam se 1987. godine u Rumu, u međunarodno priznatu i registrovanu Odgajivačnicu njemačkih ovčara „Konos“, vlasnika Miša Krunića. Kupio sam psa pod imenom As Konos. Kakav je samo to bio pas! Po njemu me i danas pamte sa brojnih takmičenja, iako sam ga, prvenstveno, kupio kao kućnog ljubimca. Njegov otac bio je prvi uvezeni pas iz Njemačke u Jugoslaviju. Zvao se Uks Bergmanshof i bio pojam kod nas, tada. Teško se moglo kupiti štene od njega, a ja sam nabavio Asa, jednog od najboljih Uksovih potomaka. Po svemu je bio dobar. Veličanstvenog temperamenta, izuzetan u radu, takmičar, čuvar. Krenuo sam sa njim na izložbe i nizali smo pobjede. Na prvom mjestu bili smo pravi prijatelji i veoma vezani“, kaže nam ovaj vrsni poznavalac njemačkih ovčara.

Kolika je predanost ovog čovjeka prema onome što radi, svjedoči podatak da je svojevremno, peglicom prelazio nebrojene kilometre, kako bi psa predstavio na nekoj izložbi.

„U to vrijeme, prije rata, bio je to pravi poduhvat. Još je veći bio kada sam putovao vozom. Ali, meni nikad nije bilo teško. Ta sreća i adrenalin, pa ako hoćete i ponos zbog mog psa, bili su dovoljni motivi da se iz Stoca zaputim prilično daleko“.

Uslijedio je novi rastanak. Ovaj put rat je učinio svoje i Željko svog Asa nije mogao da zadrži. Srećom, uspio je da ga udomi u Specijalnu policiju u Sarajevo. Kako nam reče, u ruke ljudi koji su znali kako da rade s njim.

Pehari iz Splita

Otpočeo je život u Trebinju. S prvim godinama nakon rata, potreba za psom je rasla. Potragu je ponovo započeo u Rumi.

„Dobio sam od Miša Krunića ženku pod imenom Koni Konos. Iako su supruga i djeca ispunjavali moj život, osjećao sam da mi nešto nedostaje. Uporedo, želio sam da djeca odrastaju uz životinju, jer čvrsto vjerujem da tako postaju bolji ljudi. Ni tada mi krajnja namjera nije bila da se bavim uzgojem pasa“.

Ali, i Koni, poput Asa, kreće po izložbama. Osvaja nagrade. Kao psa sa ozbiljnim pedigreom, traže je zbog parenja. Broj kučića se iz godine u godinu povećava, što iziskuje više troškova za njihovo odgajanje, ali i izložbe i takmičenja. Nakon petnaest godina intenzivnog bavljenja njemačkim ovčarima, odlučio je da hobi ozvaniči.

Kako nas upoznaje, Odgajivačnicu pod imenom „Željas Roki“, odobrenu od Internacionalne Kinološke Federacije (FCI), formirao je u Kinološkom savezu Republike Srpske.

Njemačkim ovčarima posvetio sam svo slobodno vrijeme

„Dao sam nekoliko prijedloga za naziv odgajivačnice, i na kraju je usvojen „Željas Roki“ (Željas Rocky), Željo i As, po prvom psu koga sam kupio, te Roki, što u slobodnom prevodu znači „sa krša, kamenit“. Registrovao sam se 2003. godine i od tada je moja odgajivačnica međunarodno priznata, pod brojem 303“, ushićeno govori Željko, koji je godinu ranije, na prijedlog tadašnjeg generalnog sekretara Jugoslovenskog Kinološkog saveza, stažirao i položio za kinološkog sudiju za 1. FCI grupu u koju spadaju svi pastirski psi.

Usko specijalizovan za njemačkog ovčara, danas je vlasnik četiri psa. Njegovi Tina, Ester, Fani i Furbo izuzetni su primjerci. Briga o njima je svakodnevna. Podrazumijeva kvalitetnu ishranu, redovne veterinarske preglede, obuku, ali i mnogo ljubavi i strpljenja za svakog pojedinačno.

„Psi vrate svu ljubav koju im date. Kad skoče na vas, zato što su srećni jer vas vide, vama je srce puno! Oštri sam protivnik udaranja pasa prilikom obuke i treninga. Kod mene toga nema! Razne su metode koje možete upotrijebiti. Već dok je štene, možete uvidjeti kako ga treba trenirati i naći način da mu pristupite. Takođe, i pas, poput čovjeka, ima faze odrastanja, kao beba, u pubertetu, potom neko zrelo doba. U svim tim periodima on se drugačije ponaša, a na nama koji ih podižemo i treniramo je da damo sve od sebe da to prepoznamo i našeg ljubimca usmjerimo u pravcu u kom treba da ide, shodno njegovim predispozicijama“.

Uz konstantan rad i posvećenost, nismo iznenađeni što su njemački ovčari koje je podigao, ponosni vlasnici mnogih medalja i pehara. Osvajali su ih na brojnim izložbama i takmičenjima, kako na prostorima bivše Jugoslavije, tako i van naših granica. Svi Željkovi psi, da bi uopšte učestvovali na izložbama, uvijek su imali potvrdu da su pedigrirani. Za takav dokument, izuzev dobrih gena, uloženo je mnogo truda i rada.

„Njemačke ovčare koriste policija i vojska svuda širom svijeta, jer su veoma inteligentni. Da biste dobili potvrdu da je sa psom sve kako treba, obavezno je polaganje ispita u radu, što znači da pas ima dobre nalaze: snimke kukova i laktova, uredan DNA test i položen ispit o radu. Tek tada će mu sudija iz Društva njemačkih ovčara dati kerung, odnosno njemačku uzgojnu dozvolu. U BiH je trenutno svega deset pasa sa njemačkim kerungom. Od tog broja, ja sam vlasnik dvije ženke, Ester Željas Roki i Tine Valefarm Lend, koja posjeduje doživotnu uzgojnu dozvolu. Dakle, po svim njemačkim standardima one su položile zahtjevan ispit da bi uopšte dobile ovakav dokument, od velikog značaja za svakog odgajivača njemačkih ovčara“.

Samim tim, psi iz ove trebinjske odgajivačnice mogu da se takmiče na svakoj međunarodnoj izložbi. Čak i na svjetskoj, kakva je bila 2017. godine u Njemačkoj.

„Svako takmičenje je priča za sebe. Ono što je iznova isto, je moje ushićenje. Ponekad pomislim da toliko uzbuđenje neću preživjeti. Sa svih nosim lijepe uspomene. Nezaboravno iskustvo bilo je takmičenje specijalke njemačkih ovčara na Prvenstvu Njemačke u Ulmu, nezvanično Prvenstvu svijeta. Učestvovala je moja Ela Željas Roki u klasi dugodlakih ženki, uzrasta od 18 do 24 mjeseca i postigla izvanredan rezultat. Bila je 22 u svijetu, među 30 pasa u njenoj kategoriji, od ukupno hiljadu pasa koji su učestvovali. Oduševilo me kako je sve dobro organizovano, te kad su mi na kraju uručili pehar. Bio je to predivan gest, izuzetan znak pažnje i, uz diplomu, potvrda da je moj pas napravio veliki uspjeh“, s puno emocija se osvrće na ovo takmičenje.

Ipak, nisu pehari i diplome ono što mu je najbitnije. Mnogo su važniji, potencira, tanana veza između čovjeka i psa, podrška porodice i prijatelja i na kraju spoznaja da vas s godinama ne napušta želja za podizanjem novog legla.

„Na pomen pasmine njemački ovčar, bilo čiji da je pas, prvo što u meni proradi je želja da vidim kakav je. Obuzme me strašno nestrpljenje! Bez obzira na sve obaveze oko pasa, ovo čime se bavim me ispunjava. Najteži su rastanci, trenuci kada znaš da svom psu ne možeš pomoći. Svo slobodno vrijeme posvetio sam njemačkim ovčarima. Supruga me upoznala još onda dok sam imao Asa. Znala je i tada da moju strast ništa ne može promijeniti!“

Uzgoj njemačkih ovčara star više od jednog vijeka

Pas As Konos i Željko Šukić, Stolac, Radimlja 1988.godina, Želj- kov prvi pas sa ozbiljnim pedigreom

Konjički kapetan Maks von Štefanić (Max von Stephaintz) napustio je 1890. godine vojsku i 1899. osnovao Društvo „Verein fur Deutsche Schaferhunde“, skraćeno SV. Od tada do danas prošlo je 119 godina od planskog uzgoja njemačkog ovčara. Kako bi se spriječile zloupotrebe ove pasmine, kapetan Štefanić učvrstio je rasu i postavio standarde, koji su prihvaćeni u Frankfurtu i nisu se mijenjali do 1957. godine, kada se preciziraju odredbe, već poznate odgajivačima. Devedesetih godina prošlog vijeka, u SV – ju se podiže pravilnik o uzgoju na viši nivo. Prvo se traži obavezan snimak kukova pasa, kasnije se uvodi i obavezan snimak laktova, DNA test krvi da bi pas položio SV kerung, odnosno uzgojnu dozvolu. Potrebno je da ima položen i IPO 1 ispit u radu. Standarde, propisane u Njemačkoj, za ovu vrstu pasa, moraju poštovati svi odgajivači širom svijeta.

Iz Trebinja si došao sve da pobijediš?

Posebna uspomena i najveći Željkov uspjeh u karijeri, datiraju iz 2015. godine sa Prvenstva njemačkih ovčara Srbije, u Moroviću. Tada je u punom sjaju zablistala njegova Tina Valefarm Lend, osvojivši prvo mjesto u oštroj konkurenciji.

„U Moroviću je konkurencija njemačkih ovčara uvijek jaka. Pas mora biti građen u standardu, skoro savršen, a svako odstupanje kažnjava se u plasmanu na takmičenju. Nedostaci, samo jednog zuba, testisa, podgriz ili predgriz, plašljivost, neuravnoteženost su diskvalifikacione mane. Išao sam sa prijateljima iz Trebinja u Morović i gorili smo od želje da takmičenje počne. Tina je već pri pregledu, koji prethodi svakom nastupu, dobila izvanredne ocjene. Prozvali su je prvu, što znači da su je već zapazili. Njeno pojavljivanje, hod, trčanje, uzdignuta glava, dostojanstveno držanje oduševilo je sudije, ali i publiku. Kad su objavili da je pobijedila, bio sam izvan sebe od radosti! Prilikom uručenja pehara prišao mi je novinar Jovan Pavliček, zainteresovan odakle dolazim. Na moj odgovor da sam iz Trebinja, pitao je: „Ti si iz Trebinja došao ovdje da ih sve pobijediš?“ Snimio je desetominutni razgovor sa mnom i pustio u svojoj emisiji Moj ljubimac – Tina i ja. Vrijedna i neponovljiva uspomena!“

Druženja i podrška koje se pamte

Tina Valefarm Lend

„Ovo je skup hobi, posao, nazovite kako hoćete. Sve mora biti pod konac. Njemački ovčar je kasač po pokretu, ne galopira, glava mora da mu je podignuta i sva njegova ljepota vidi se u pokretu. Dakle, traži puno rada. Da biste učestvovali na specijalkama njemačkih ovčara, svaki pas preko 18 mjeseci mora da ima snimke kukova i laktova za SV, koji se rade u Hrvatskoj, odakle ih šalju u Njemačku na očitavanje. Moja dva psa imaju nalaz od potomaka iz četiri generacije i to se zna na međunarodnom nivou. Takođe, sam ne mogu otići na takmičenja. Uvijek idem sa prijateljima, Trebinjcima koji imaju svoje odgajivačnice. To je još jedna lijepa strana ovoga čime se bavim. Divna prijateljstva i druženja“.