Ima u Hercegovini dana koji ne prolaze. Odu godine, promijene se vlasti i države, djeca postanu ljudi, momci sa starih fotografija osijede, putevi zarastu, a kamen ostane isti. Ćuti, grije se na suncu i kao da pamti više nego čovjek.
Takav je na Bobanima Krstovdan.
Naizgled, običan septembarski dan. Sunce već nije ono avgustovsko, trava požuti, jutra zamirišu na jesen, a iznad krša nebo postane visoko i čisto, kao da ga je neko preko noći oprao.
Ali 27. septembar ovdje nije običan datum.
Na Krstovdan 1994. godine, na Borcima kod Konjica, poginuli su vojvoda Nedeljko Vidaković, Ljubiša Popović i Dragan Slijepčević. Aleksandar Masleša teško je ranjen, a nekoliko mjeseci kasnije, u januaru 1995, i on je otišao za svojim saborcima.
Trideset dvije godine kasnije njihova imena ponovo će biti izgovorena.
Danas u 12 časova, kod spomenika vojvodi Nedeljku Vidakoviću u Trebinju biće služen parastos komandantu Bobanske čete i njegovim saborcima.
Okupiće se porodice, prijatelji, saborci. Biće među njima i onih koji će ćutati.
Takvi obično najviše kažu.
Jer kada čovjek izgubi druga sa kojim je dijelio komad hljeba, cigaretu, stražu, strah i nadu da će jednoga dana sve ovo proći – poslije mnogo godina nema velikih riječi.
Ko nikada nije išao Bobanima možda će reći da tamo nema mnogo toga. Kamen. Drača. Sunce. Pokoja kuća. Crkva.
I nebo veliko toliko da čovjek pod njim izgleda sitan kao mrav.
Ali pitajte onoga ko je tamo rođen. Reći će vam da nigdje trava ne miriše kao između njegovog kamenja i da nijedna voda nije hladna kao ona koju pamti iz djetinjstva.
Čudna je ta čovjekova veza sa zavičajem.
Dok je mlad, čini mu se da ga cijeli svijet čeka.
A kad ostari, shvati da je pola svijeta mogao obići, ali da mu je srce sve vrijeme ostalo kraj jednog kućnog praga.
Takvi su bili i ljudi Bobanske čete.
Kada je 1992. godine u Šćenici formirana jedinica, brojala je oko 120 boraca. Držali su približno petnaest kilometara fronta.
Na vojnoj karti – linija.
Za njih – rodne kuće iza leđa.
I možda je upravo u tome bila cijela filozofija tog vremena.
Nisu ljudi gledali kartu i razmišljali o velikoj istoriji.
Neko je mislio na majku.
Neko na ženu.
Neko na dijete.
Neko na vinograd.
Neko na onu svoju kamenu kuću za koju bi stranac rekao da ne vrijedi mnogo, a njen vlasnik ne bi je dao ni za pola svijeta.
Jer otadžbina običnog čovjeka rijetko počinje velikim riječima.
Ona najčešće počinje malom kapijom. Očevom i đedovom njivom.
Majčinim glasom.
Grobljem na kojem počivaju njegovi stari.
I zvonom crkve koje prepozna i kada ga čuje poslije trideset godina.
Tokom rata poginula su 23 pripadnika Bobanske čete.
Dvadeset tri čovjeka. Broj se lako napiše. Ali život nije broj.
Iza svakog imena ostala je kuća u koju se neko nije vratio.
A onda je osvanuo Krstovdan. Dvadeset sedmi septembar 1994. Na Borcima kod Konjica poginuli su Nedeljko Vidaković, Ljubiša Popović i Dragan Slijepčević. Aleksandar Masleša teško je ranjen. Borio se još mjesecima, sve do januara 1995.
Od tada su prošle 32 godine.
Trideset dvije zime preko hercegovačkog kamena. Trideset dva proljeća. Trideset dvije slave i Božića. Neko dijete koje je tada čekalo oca danas možda ima svoje dijete.
Neki saborac koji je tada bio momak danas polako zakopčava košulju sijedim rukama i kreće na parastos.
Možda putem priča neku staru anegdotu.
Možda se čak i nasmije.
I dobro je što se nasmije.
Jer čovjek se svojih mrtvih ne sjeća samo po smrti.
Pamti ih žive.
Kako su govorili.
Kako su hodali.
Ko je znao zapjevati.
Ko je pričao viceve.
Ko je posljednji lijegao.
Ko je kuvao najgoru kafu.
Ko je pred polazak govorio da se brzo vraća.
U tome možda i jeste najveća pobjeda sjećanja – da čovjeka ne pamtimo po posljednjem danu njegovog života, nego po svim danima koji su mu prethodili.
U Trebinju stoji spomenik vojvodi Nedeljku Vidakoviću, otkriven 2014. godine.
Pored njega svakoga dana prolazi grad.
Neko žuri na posao.
Neko na kafu.
Djeca prolaze sa rancima na leđima, zagledana u telefone i svoje male brige, potpuno drugačije od briga generacije njihovih djedova.
I neka je tako.
Valjda su se ljudi i borili da njihova djeca jednog dana imaju obične brige.
Ali možda će jednom neki dječak zastati pred spomenikom, pogledati bronzano lice i upitati:
„Tata, ko je bio ovaj čovjek?“
I tada će sve zavisiti od odgovora. Jer spomenici sami ne umiju govoriti. Njima glas pozajmljuju živi.
Sutra, na Krstovdan, u crkvi Vozdviženja Časnog krsta u Raptima na Bobanima, Sveta liturgija biće služena u devet časova. Poslije liturgije krenuće litija i biće obavljen slavski obred. A onda će zazvoniti zvona. Razletjeće se njihov glas preko kamena, drače i pustih dolova.
Možda će stići i do poneke napuštene kuće.
Do zaraslog praga.
Do smokve koju više niko ne bere.
Do groba na kojem će neko ostaviti cvijet.
I Bobani će na trenutak izgledati kao da su ponovo puni svih svojih ljudi.
I živih.
I mrtvih.
Jer zavičaj je čudna knjiga.
Iz nje ljudi odlaze, ali njihova imena ostaju između stranica.
Zato će i ovog Krstovdana neko spustiti cvijet.
Neko će zapaliti svijeću.
Neko će se prekrstiti.
A neki stari saborac će možda malo zastati, pogledati prema brdima i u sebi ponovo vidjeti momke kakvi su bili prije trideset i dvije godine.
Mlade. Glasne. Pomalo i tvrdoglave.
Ubijeđene da imaju vremena za sve.
I možda će mu se učiniti da samo što nisu izašli iza krivine.
Da Neđo ide prvi. Da za njim idu Ljubiša i Dragan. Da je tu i Aleksandar. I da će neko, kao nekada, doviknuti:
„Hajde, ljudi, čekaće nas kući!“
Ali iza krivine će ostati samo put.
I septembarsko sunce.
I ona velika hercegovačka tišina u kojoj čovjek najbolje čuje one kojih nema.
Zato imena treba izgovarati.
Nedeljko Vidaković.
Ljubiša Popović.
Dragan Slijepčević.
Aleksandar Masleša.
Ne da bismo djeci ostavljali rat.
Nego da bismo im ostavili sjećanje.
Da znaju ko je nekada hodao ovim kamenom prije njih.
Da razumiju da otadžbina nije samo granica na karti.
Ponekad je otadžbina majka koja stoji na vratima i čeka sina.
Ponekad stari očev prag.
Ponekad crkveno zvono iznad Bobana.
A ponekad samo četiri imena koja se, poslije trideset dvije godine, još izgovaraju tiše od drugih.
Proći će i ovaj Krstovdan.
Ljudi će se razići.
Svijeće dogorjeti.
Zvona utihnuti.
I opet će nad Bobanima ostati kamen i nebo.
Ali dok god neko bude znao njihova imena, neće biti sami.
Postoje ljudi koji odu iz života, ali ne odu iz zavičaja.
Ostanu u kamenu.
U zvonu.
U priči.
I u onom tihom hercegovačkom:
„Pamtiš li ga?“
Pamtimo.
