Senzacija iz naslova opet bi mogla biti moguća, lađom biste zaista mogli doći na limunadu “pod platane”, ukoliko jedna stara inicijativa građana Trebinja, u jednom novom tehničkom okviru, bude opšteprihvaćena. Za sada, projekat je izuzetan još po nečem - nema protivnika niti onih koji, čak ni indirektno, pokušavaju da ga opovrgnu....
Ima nekih tema kojih se “Glas” drži s upornošću koju neki zovu “nenormalnom”. Nećemo ovom prilikom spominjati deblokadu Čemerna, o kojoj smo pisali dok nismo dosadili i Bogu i narodu, pa se, eto, desilo, da nadležni odriješe kesu. Slično, insistirali smo da se uredi južna kapija Kastela i mnoge druge stvari, ali, mimo svega toga, decenijama, podsjećali smo da postoji jednostavna mogućnost da se lađom opet dovesla “Pod platane”. Kako stvari danas stoje, ne vidim da će iko u Redakciji “Glasa” odustati dok neka lađa zaista ne doplovi do “Platana”.
U tome, nedavno, pomogao nam je Veljko Vasiljević, koji je jedan stari trebinjski “estetski” motiv - koji se donedavno spominjao uglavnom u sentimentalnim pričama i u našim “nenormalnim” tekstovima - preveo na jednu realniju, egzaktniju, gotovo numeričku ravan, i dokazao da je gradski hendek (koga smatramo jedinim pravim plovnim putem do “Platana”) rezervoar neiskorištene energije, na kojoj svake godine, uz sve ostalo, gubimo i silne pare.
Da podsjetim, u Trebinju, i u jednosobnim stanovima, ima ljudi koji zimi plaćaju struju 100-200 maraka, a kad bi im rekli da se tim novcem mogu grijati hangari i skladišta, tužili bi vas za “verbalni delikt”...
Iako, u suštini, još nije rekao sve, čak, možda, ne ni ono najvažnije, Vasiljević je ovih dana u stalnim komunikacijama. Stalno ga negdje zovu, stalno nešto mora da objašnjava, međutim, imam osjećaj da će najjaču kartu baciti kad vrućine prođu.
Sistem po kome, zahvaljujući toplotnoj pumpi, u Trebinju od jednog kilovata mogu da se dobiju 3,5 kilovata i u vašem stanu kad je najhladnije, samo je uvodna “caka”. Uštede su, u stvari, još i veće, jer, ako se uvedu najnoviji zidni i podni sistemi grijanja/hlađenja, onaj ulazni, nama uvijek skupi kilovat može da se pomnoži sedam puta?!
Ipak, da se, nakratko, usidrimo negdje u prvu polovinu ove priče. Npr. u dane kada je agilni dr Rudolf Levi insistirao da se hendek zatrpa.
Šta je dr Levi tada imao pred sobom? Baru, smrad, i stalnu opasnost da malarija ne zahvati cijeli grad?! Sve to odnosi se na godine kad je u hendeku još uvijek bilo vode. Međutim, naišlo je vrijeme kad je vode bilo sve manje, a smeća “na vas pretek”. Po nekim fotografijama, reklo bi se da je smeće zatrpalo hendek?! O tome ćemo opširnije malo kasnije, kad se sve sabere...
Ranije, u “Glasu” br. 934 (2.4. 2005), koristeći se arhiovom Steva Čučkovića, štampali smo i neke važne stvari vezane za hendek. Npr, to da je bio dubok 3, širok 8 a dug 600 metara?!
Dubina se, sudeći po opštoj logici Čučkovićevih podataka, odnosila na ljetni režim vode (jer, protivnički vojnik se u hendeku imao udaviti ako ga je forsirao i u avgustu).
Svi koji su pričali i pisali o hendeku obavezno su pominjali dvije činjenice: 1) da je u hendeku, zbog male visinske razlike, voda tekla sporo od sjevera prema jugoistoku, i 2) da održavanju hendeka nije posvećivana odgovarajuća pažnja!?
Stevo Čučković, koji se vjerovatno sjećao hendeka kakav je bio u svojim posljednjim godinama, dok se, kako-tako, na rijetkim mjestima, u njemu ogledalo nebo iznad Trebinja, podvlači da se, zbog sporog toka i katastrofalne komunalne (ne)higijene, u hendeku sve više, uz gomile smeća, taložio i mulj, tako da je hendek postao opasna bara sa iznimnim malaričnim potencijalom.
Kada je došla Austrija, vlast je pokušala da nekako sanira problem. Prvo, na sjevernom “ulazu”, da hendek ne bi doveo visoke vode u sami grad, sazidana je brana sa “klapnom”, koja se zimi i u proljeće, kad je voda prijetila - zatvarala, a čim bi nivo pao - otvarala.
Međutim, to nije bilo dovoljno. Grad još nije imao potpun kanalizacioni sistem, tako da, bez ikakvih tegoba, možemo zamisliti da je sav otpad završavao u hendeku ili u rijeci?!
U tom periodu, u mnogo čemu, preklapala se vojna i civilna vlast. Tako, sveprisutni i agilni general Đuro Babić morao je da misli i o zdravlju građana, ali, prevashodno, o zdravlju svojih vojnika. Svi pokušaji da se hendek nekako očisti ili kako-tako dovede “pod crtu” ili bar u podnošljivo stanje (po ondašnjim standardima), redovno su propadali.
Riječ “malarija” bila je ključna, ona je “sahranila” hendek. Zabilježeno je da se, u prvi mah, hendek zatrpao samo na dvije lokacije. Prvo na južnoj strani, kada je ”porušen veći dio bedema i njime zatrpan hendek 1912. godine”, mada, teško je reći šta se zaista dogodilo i da li to zatrpavanje ima direktne veze sa otvaranjem južne /“divlje”/ kapije.
Ubrzo, hendek je zatrpan i na sjevernoj strani da bi se obezbijedio prilaz gradilištu, na kome je Austrija počela da gradi most (preteču današnjeg “Kamenog mosta”).
Od tada, u hendeku nije bilo vode, mogao je nesmetano da se puni i zatrpava, ali ne na cijeloj dužini. Tridesetih godina, zajednički, reaguje trebinjsko Udruženje ribolovaca i Opštinsko vijeće, upućujući predstavke Zemaljskoj vladi, tako da je Vlada, nekim čudom, dala saglasnost da se iz Budžeta Opštinskog ureda utroši novac za preuređenje južnog dijela nekadašnjeg hendeka, koji će uskoro postati ribnjak krcat šaranima.
O kakvom je ribnjaku bila riječ?
Bio je to “objekat” zatvorenog tipa, u javnoj svojini, u kome se, uzgajala i šaranska mlađ i konzumna riba. Upamćeno je da su neki trebinjski ribari bili “koncesionari”, da su samo oni mogli loviti ribu u hendeku, dok je to drugim bilo zabranjeno.
Zabilježeno je i da se šaranska mlađ puštala u Trebišnjicu od jaza u Gorici do Pridvoraca. Tih godina, iako Trebišnjici nikad nije falilo ni jesenjih ni zimskih ni proljetnih bujica, mimo očekivanja, šaran se odlično “snašao” i dobro ”napredovao”.
Upamćeno je sve do novijeg doba, da je šaran iz Trebišnjice bio prvoklasan i da nije imao onu barsku, muljevitu aromu kakvu imaju šarani koji se tove u plitkim i toplim jezerima ili barama.
Važno je (debelo) podvući da je uzgoj šarana finansirao tadašnji Opštinski ured, da su radnici imali “državnu” platu, i da je sve to pomalo mirisalo na izvjestan oblik socijalnog staranja.
Posao je, nema sumnje, dobro krenuo. Otud, opštinska vlast obraća se za pomoć nadležnom Ministarstvu, u predstavkama se iznose brojni argumenti da se hendek ponovo otkopa i da se proširi postojeći ribnjak.
Prvi dopis - molbu (br. 539/28) za uređenje ribnjaka - Gradsko povjereništvo Trebinja uputilo je 10. aprila 1928. godine Ministarstvu šuma i rudnika u Beograd. Uz molbu priložena je potrebna "Kalkulacija cijena za uređenje hendeka oko Starog grada i pretvaranje u ribnjak", koji je uradio inž. Dobrić.
Odgovora nije bilo. Beograd je tih godina bio predaleko, i geografski i politički. A kad su u pitanju “sitnice”, nema sumnje, bio je nedostižan.
Drugi sličan dopis - molbu (7080/34 u novembru 1934.) godine uputila je Opština Trebinjska dr Milanu Ulmanskom, ministru šuma i ruda na istoj adresi. Ali, opet, u najmanju ruku, nije bilo razumijevanja.
Ribnjak je tako počeo da propada i da se s godinama zaboravlja. Šarani, koji nisu završili na trpezama, prebačeni su u Trebišnjicu, tamo su nastavili prirodno da se mrijeste, i, opet, da dobro “napreduju”. Do šezdesetih godina, imali su svojih “potomaka”, međutim, kad su rijekom potekle hladne vode, šarana je počelo da nestaje.
Otkopavanje hendeka predviđeno i Regulacionim planom Stari gradSvega ovog danas se dosjećamo s namjerom da pokažemo da i u ovom slučaju odluke nismo donosili sami i da nam je, kroz jedno dugo vrijeme, oduzimano mnogo toga što smo mislili da je naše.
Tako, kao u kakvom teatru-apsurda, hendek je zatvorio komarac malaričar (Anopheles albimanus mosquito), a da država uopšte nije reagovala. Nije reagovala ni tada, a ni kasnije kad je malarija, pronalaskom “kinina”, kao opaka bolest stavljena “ad akta”.
I ovo je dokaz da smo uglavnom, u kriznim situacijama pogotovo, u hladnom i dalekom srodstvu sa gradom u kome živimo.
Ako, i pored toga, naši gosti govore da je lijep, svi mi koji ovdje živimo trebali bi propisno da se iznenadimo, jer ta ljepota nema mnogo veze s nama?!
Međutim, nekim sretnim sticajem okolnosti, nekom svojom teško objašnjivom samoodrživošću, Grad nekako čuva i svoju ljepotu i svoju arhitektonsku liniju i svoj ugled i, kakav je da je - neki svoj “nivo”.
Naravno, mora se zapaziti da nismo svi podjednako ravnodušni. Znam mnogo Trebinjaca koji prosto boluju zbog nekih sitnica u gradu (o krupnijim stvarima da ne govorim, u tim slučajevima ne pomaže im ni morfijum), ali, što se tiče nas u “Glasu”, šanse koje smo propustili, ne smatramo pokopanim. I na ovaj način, ponavljamo ih, prenosimo, i podastiremo novim generacijama.
Neka one kažu šta im je potrebno, a šta ne?!
ZAHVALJUJUĆI novim tehničkim rješenjima, svi problemi koje je hendek vijekovima nanosio, iz temelja su otklonjeni.
Sada, bez ikakvog rizika, opet možemo da imamo i stari ribnjak i prvoklasnu turističku atrakciju u sred grada.
I to sa malo para.
Ko je sve dužan da malo “promrda” ili da se, bez naročitih kalkulacija, nađe na usluzi, ostaje da se vidi.
Za sada, najviše se računa na evropske fondove u čijim se osnivačkim aktima gotovo u svakom redu pominje zaštita kulturnog nasljeđa i energetska efikasnost.
Novo je još nešto: sve će biti teže i teže za bilo kakvu gradnju dobiti energetsku saglasnost. U tom pogledu, zakoni su već jasni, a ima najava da će biti sve zahtjevniji i rigorozniji.
Otud, ovdje postavljamo logično pitanje: nije li vrijeme ne samo da se hendek, kao najpodesniji rezervoar energije za gradski centar, mnogo ambicioznije stavi na tapet?
Za tim pitanjem ide i drugo...
Zašto još uvijek nemamo makro-projekat čija bi tema bila: kako vodama Trebišnjice višestruko smanjiti troškove grijanja i hlađenja na području cijelog grada, sa opcijama koje su, zbog prirode našeg hidro-energetskog sistema, otvorene prema dobrom dijelu Hercegovine?
A, što je još važnije, i prema našim porodičnim budžetima, koji su toliko otančali, da se zimski račun za struju i u toplom Trebinju iščekuje s napetaošću kao da je u pitanju nekakva nemilosrdna kazna ili drakonska presuda...
OVDJE SU SE “TOVILI” ČUVENI TREBINJSKI ŠARANI
Ova fotografija, najvjerovatnije, prikazuje dio hendeka (današnja “marina”, koji je zarušen kad je probijena južna “kapija”. Ako pažljivo pogledate, s desne strane u hendeku, uz sam “vodomjer” (bijela vertikala) vidi se gomila kamena obrasla travom i raznoraznim zelenilom.
U tom dijelu hendeka, započela je izgradnja ribnjaka, s planom da se cijeli hendek pretvori u ribnjak.
U vremenu kad se o ovom razmišljalo, lokalne zajednice bile su “razvlaštenije” nego danas. Da dalje krenu u posao, morale su pitati državne institucije.
I pitale su, ali država ko država, samo je ćutala...
ZAŠTO JE HENDEK NESTAO
Na gornjoj fotografiji vidi se samo jedan mali dio hendeka u godinama dok je još u njemu bilo vode. Ova fotografija snimljena je krajem 19. vijeka (skrećemo vam pažnju na platane koji tek formiraju svoje krošnje).
Nema sumnje, već tada, hendek nije bio na odgovarajući način održavan. To zaključujemo po obali između hendeka i nekadašnjeg Abidovog hana (otprilike na mjestu današnje benzinske pumpe). Na ovom području, bila su i vrata u gradskom zidu čija svrha nije poznata (stariji Trebinjci su pretpostavljali da su se koristila u sanitarne svrhe).
Graditelji novog gradskog centra nisu računali na hendek kao na vrijednost o kojoj posebno trebaju voditi računa jer u tim godinama mnogo se govorilo o malariji. Sasvim u duhu tog vremena, gdje god se moglo, isušivane su bare, uklanjane stajaće vode, kako bi se opasnost od malarije svela na minimum.
Tako, od prvih godina austrijske vlasti, hendek je bio osuđen na nestanak. N.MARIĆ, iz arhive Glasa Trebinja (jun/2013.)
