Prije pune 44 godine novinarsku karijeru na, tada televiziji Novi Sad, danas Radio – televizija Vojvodine, započeo je Lazo Bakmaz, Trebinjac čije su nebrojene reportaže, izvještaji i sportski komentari do danas ostali sinonimom kako se radi posao koji se voli. Entuzijazam ga nije napustio ni nakon što se prije tri godine penzionisao pa je, nimalo čudno, 11. dan potom, prihvatio novi angažman u listu „Dnevnik“. Od prve akreditacije sa Svjetskog prvenstva u stonom tenisu davne 1981. na kojoj je pisalo „Lazo Bakmaz Jugoslavija“ do danas, pamtimo ga kao televizijskog novinara sportske redakcije i sportskog komentatora koji je u reprezentativnoj karijeri prošao i gotovo sve programske formate.
Lazo Bakmaz - novosadski Trebinjac rođen u Dubrovniku
Sreli smo ga u Trebinju, gdje, kako nam reče, često i rado dolazi. Tu, gdje mu je majka i dio srca u njegovim Sedlarima. Na ovom tlu sa koga je ponikao i na kome ga dočekaju prijatelji, porodica, uspomene.
Bio je to dug, a čini se opet i kratak razgovor da obuhvatimo sva Lazova profesionalna stremljenja. Ipak dovoljan da proniknemo u dušu ovog vječitog zaljubljenika u sport, u svoj poziv, porodicu, u sve ono što ga je izgradilo i učinilo da se njegovo ime skoro pola vijeka od prvog pojavljivanja na televiziji i dalje izgovara sa poštovanjem. Kako od strane kolega, gledalaca, tako i mnogih sportista, od kojih je dobar dio njih Lazo prepoznao još dok su bili neafirmisani.
„U julu su bile 44 godine od kada sam polagao prvi test i ušao u svijet televizije i zakoračio sam, evo, u 45. godinu neprekidnog novinarskog staža. Rado sam prihvatio poziv od generalnog direktora lista „Dnevnik“ . Ostao sam vjeran svom izvornom matičnom zanimanju, sportski novinar. U „Dnevniku“ sam savjetnik generalnog direktora, iako i dalje ne znam šta to znači“, u njemu svojstvenom, duhovitom maniru, započesmo razgovor.
JEDNA POSEBNA REDAKCIJA
„U vrijeme kada sam počinjao svoj novinarski put imao sam tremu kada bih odlazio u Radio i Glas Trebinja jer ti ljudi, koji su tu radili činili su toliko kvalitetnu redakciju da sam imao osjećaj niže vrijednosti u odnosu na njih. I sada tvrdim da je ta redakcija, tog vremena, ne umanjujući današnju vrijednost, imala mjesto u bilo kom mediju Srbije. Oni su bili pojam! Prvo su djelovali izuzetno kolegijalno, jedinstveno porodično nastupali, a zatim je pojedinačno svako od njih zadovoljavao najstrože novinarske kriterijume. To je nešto što je u meni probudilo želju da jednom budem novinar te redakcije, ali spletom životnih okolnosti ta želja nije mi se ostvarila“.
Prebirajući po uspomenama, kojih ima pregršt, prisjetio se kako se od ljubavi prema matematici, zatim i srpskom jeziku, u njemu probuđenih od strane, reče nam, izuzetnih profesora u srednjoj Mašinskoj školi u Trebinju, preko Prirodno – matematičkog fakulteta u Novom Sadu na kraju obreo na mjestu honorarnog saradnika na televiziji. Tamo gdje je sve počelo, gdje su matematički izrazi prednost ustupili književnim, ali i izuzetnom novinarskom damaru, čiji ritam i danas osluškujemo.
„U ljeto 1980. godine sam vidio oglas da redakcija informativnog programa TV Novi Sad traži honorarne saradnike za vrijeme Olimpijskih igara u Moskvi. Prijavim se među 250 kandidata, nakon testova ostane nas osam, a nakon mjesec dana rada ostanem jedini od svih i tada shvatim da je to možda moj budući poziv. Poslije tri mjeseca honorarnog staža dobijam ponudu za stalni honorarni angažman u TV Novi Sad. Bilo mi je jasno da se neću baviti matematikom!”
Sve ostalo je, možemo reći, istorija. Stranice impresivne biografije i izuzetne novinarske karijere propraćene zasluženim nagradama i priznanjima. Naročito, kada se zna da se Lazovi novinarski počeci vezuju za vrijeme kada su se kvalitet, znanje, trud i rad vrednovali te po tome ocjenjivalo šta i koliko kome pripada. U vrijeme kada je postojalo nacionalnih servisa koliko i republika, čime je prilika da se pojavite, a kamoli ostanete više decenija, morala biti zaslužena i opravdana.
U bogatoj karijeri prošao gotovo sve programske formate
„Bio sam siguran da je to što radim na pravom putu i da je potrebno ići stepenicu po stepenicu da dođem do forme da izgleda kako treba. A ako sam ostao svih 41 godinu do penzije i nakon penzije dobio ponudu iz redakcije pisanog medija, to valjda nešto govori. Ostavljao sam drugima da to procijene“.
I procijenili su, ne samo ljudi od pera nego i sportisti, koje nikada nije dijelio na velike i male, kao ni posao. Čak i kada bi mu tu težnju osporavali, ostajao je dosljedan sebi, samim tim i reporter kome se vjeruje. „Čika Laza“ za neke ondašnje klince, sada uspješne sportiste.
„Ako novinar ne može prepoznati priču ne treba se baviti ovim poslom. Uvijek sam pratio mlade sportiste, njihove početke još dok su nepoznati. Danas je aktuelna priča o Mađarici Adrijani Vilagoš uspješnoj bacačici koplja, trenutno kandidovanoj za zvanje „Zvijezda u usponu“ evropske atletike. Nju sam prepoznao kada je imala 14 godina, a bila je rukometašica inače. Tada sam napravio prvu reportažu o njoj, nije znala riječ srpskog jezika. Isto kao i sa Ivanom Španović, još dok je bila u osnovnoj školi. I danas ističe čika Lazu kada se prisjeća svojih početaka. Dakle, da nisam išao na školske olimpijade ne bih mogao da ih prepoznam jer tu se vide talenti. I ako ti kao novinar prepoznaš nekoga u osnovnoj školi pa ga poslije prve evropske medalje podsjetiš ili on podsjeti tebe na to, mislim da nema veće nagrade za novinara!“
NEKOLIKO MINUTA SA KARLOM LUISOM
„Jedno od meni najdražih sjećanja na mnoge sportske događaje na kojima sam bio je Svjetsko prvenstvo u stonom tenisu u Novom Sadu iz 1981. godine kada sam prvi put promovisan kao Lazo Bakmaz. Zatim '87. Svjetsko prvenstvo u boksu u Torinu, iste godine Univerzijada u Zagrebu, pa '91. Svjetsko prvenstvo u atletici u Tokiju kada sam intervjuisao Karla Luisa. Imao sam sreću da je Dejan Nikolić, direktor beogradskog maratona, studirao u Americi na Kolumbija univerzitetu odakle je Karl Luis svojevremeno promovisan kao neko ko će biti atletičar i, njih dvojica su ostali veliki prijatelji. Dejan mi je omogućio intervju. Dobio sam pravo na tri pitanja. Niko mi nije vjerovao, nisam imao kameru, tada nije bilo telefona, sve se odigralo u sekundi. Dejan je morao da svjedoči da sam zaista razgovarao sa ovim svjetskim trkačem! Tokio i, kasnije Rio de Ženeiro bili su ostvarenje mojih snova i srećan sam na tim prilikama. Dugo sam pratio boksera Slobodana Kačara sve do njegove titule profesionalnog svjetskog šampiona, zatim atletiku, sva evropska i svjetska prvenstva, FK „Vojvodina“, gdje oni tu i ja, biciklističke trke ... Posebno mi je drago što sam ispratio dvije generacije mojih Trebinjaca – Vlada Gaćinovića i njegovog sina Mijata, koga sam takođe rano uočio kao talenta. Vlado je fudbal igrao u „Bečeju“ kad sam bio mlad novinar. Šalimo se kako sam ga uvijek proglašavao igračem utakmice kad god sam izvještavao!“
I baš u tome leži sva suština i ljepota novinarskog poziva. Kako nam Lazo kaže, poziva koji radiš iskreno i s ljubavlju ili ne radiš nikako.
Talenat Ivane Španović prepoznao još dok je bila dijete
„Svakom mladom kolegi prvo kažem - ako si došao da zaradiš pare nemaš šta tražiti u novinarstvu, a ako ćeš novinarstvo da živiš onda možemo sarađivati! Nikada novinarstvo nisam shvatao kao obavezu, uvijek mi je to bio način života i to sam pokušavao da ukažem i mladim kolegama. Druga je stvar što se vremenom profilišeš kao neko potreban društvu zarad organizacije nekih događaja, e, tu su pare. Shvatio sam da sam srećan čovjek jer radim posao koji volim. Sve mi je bilo lakše uz veliku podršku porodice, naročito supruge. Kada sam otišao odavde pokojna baba Ane mi je rekla - sinko sve je to lijepo što radiš, ali molim te kad se budeš ženio, obećaj babi da ćeš se ženiti odovuda! I 1985, dvije godine poslije babine smrti, oženim se Trebinjkom!“
I nije floskula reći da je privilegija raditi posao koji se voli, naročito onaj koji iznova motiviše i vuče tragom novih saznanja. Biti uvijek na liniji istine, lajtmotiv je koga se pridržavaju rijetki. A tendencija da je rad presudan, uz instinkt za uočavanje detalja, doprinijeli su njegovoj autentičnosti te specifičnosti reportaža - sadržajnosti i lirskoj retorici kojom se obraća gledaocima.
„U Radio – televiziji Vojvodina važio sam za odličnog improvizatora iako niko nije znao koliko je pripreme za to bilo potrebno. A priprema je mnogo važna. Nikada nisam težio da budem najbolji ali jesam da budem drugačiji. Ako sam u tome uspio ostvario sam svoju želju. Nikada nisam bio u potpunosti zadovoljan onim što sam uradio i, da li je dobro, to je ocjenjivao neko drugi“.
Sa legendarnim fudbalerom Sinišom Mihailovićem
Da je imalo odjeka potvrda su silne nagrade, koje nije lako pobrojati ni izdvojiti. Sa svega nekoliko godina karijere, u 31. godini, uručeno mu je „Zlatno pero“, Udruženja sportskih novinara Vojvodine, zbog koje je ostao upamćen kao najmlađi dobitnik ovog priznanja u Jugoslaviji. Godinu dana prije penzije pripala mu je „Nagrada za životno djelo“ Udruženja sportskih novinara Srbije, a početkom oktobra ove godine bio je nominovan i za „Oktobarsku povelju“ Novog Sada.
Vjeran svom zanimanju - sportski novinar, uspješno je, bez izuzetka, radio i spikerske i voditeljske emisije, uređivao i vodio „Nedeljno popodne“ te zajedno sa pet kolega osnovao i skoro deceniju realizovao jutarnji program TVNS, za šta mu je uručena godišnja nagrada ove medijske kuće, odmah po ustanovljenju, čime je postao i prvi dobitnik ovog vrijednog priznanja.
Dva Hercegovca u Novom Sadu
„U obrazloženju piše - za unapređenje programa RTV Vojvodine, što je za mene velika stvar! Najveće društveno priznanje u oblasti sporta i fizičke kulture u Vojvodini je „Spartakova nagrada“, a na nivou republike „Majska nagrada“ Sportskog saveza Srbije. Kuriozitet je u tome što sam jedini dobitnik obje, samo mi je prvo pripala republička pa onda pokrajinska. Veoma mi je drago i Specijalno priznanje Fudbalskog saveza Republike Srpske, koje sam dobio za očuvanje i unapređenje moralnih i profesionalnih vrijednosti sportskog novinarstva. Ima ih još mnogo, a svaka je svjedočanstvo da sam izgleda radio kako valja“, reče nam novinar čija posvećenost, britak jezik i jedinstveno izvještavanje nikako nisu mogli ostati nezapaženi te ne čudi zašto je često bio prvi koga su priznanja pronalazila.
DOGAĐAJ KOJI ŽELIM DA ZABORAVIM
“Pred početak takmičerske sezone 2017. gostovao sam u Aleksandriji u Egiptu, gdje je fudbalski klub iz Rijada sastavio tim internacionalaca za prestiž na međunarodnoj sceni. Kako i zašto je prebogati gazda odabrao baš tim novosadske „Vojvodine“ za kontrolnu utakmicu, nikada nisam saznao. Susret je zakazan na velelepnom stadionu „Borg el Arab“ u Aleksandriji. Privatnim avionom smo otputovali, na isti način se vratili, a bili smo smješteni u hotelskom kompleksu u sred pustinje, sa sadržajima ravnim uslovima u raju. Utakmica je bila zatvorenog tipa, a TV prenos sa 15 kamera bio je realizovan samo za jednog gledaoca, gazdu kluba, što je kuriozitet vrijedan pažnje. Gdje god da sam putovao, uvijek sam sebi zadavao i dodatne obeveze da snimim neke zanimljivosti, specifične za podneblje u kome se događaj dešavao. Aleksandrija je, sama po sebi, prepuna izazova. Odlučim se za Al. svjetionik i Al. biblioteku. Prezadovoljan realizovanim stand up snimcima, sa kolegom snimateljem Draganom Đekićem krenem među žitelje jer volim ankete u autentičnim okolnostima. Tek što smo krenuli u realizaciju, policija u civilu nas hapsi i sprovodi u stanicu. Šest inspektora se smjenjivalo i svaki je iznova postavljao ista pitanja. Pojavom čovjeka iz naše domaće pratnje, za koga se ispostavilo da je njihov DB-jac oslobođeni smo, uz uslov da obrišemo sve što smo prethodno snimili. Baš sve, utakmicu takođe, ali i da formatiramo karticu. Psihički su nas toliko izmaltretirali da sam se zarekao da nikada više neću kročiti na tlo afričkog kontinenta. U Egiptu je, inače, na vlasti vojna hunta i svako ko je upućen u to govorio nam je da nismo bili svjesni opasnosti koja nas je čekala da smo samo jednu noć proveli u pritvoru“.
Otkrivamo da je Lazo Bakmaz čovjek čiji se radni i lični put temeljio na jednostavnim životnim principima pa je sebe ostvario i privatno i profesionalno. Pripada onima koji druge prevashodno vrednuje po tome koliko ljudskosti u sebi nose.
Sa majkom u Trebinju
„Ne mogu da razumijem „hejtere“ koji osporavaju ljudske vrijednosti nekih sportista poput Novaka Đokovića ili ih razapinju kada ne osvoje medalju, što se dogodilo Ivani Španović poslije Olimpijskih igara u Londonu 2012. Razmišljala je da se mane atletike. Rekao sam joj – Ivka, mani se zavidljivaca, ti si veličina dostojna poštovanja, a Srbija najteže prašta uspjeh. Ako ti nekako uspjeh i oprosti, ljepotu ti oprostiti neće! – nasmijala se i otišla na trening. Sportisti su zaista najbolji ambasadori svoje zemlje, i to nije fraza. Kada sam bio u Rio de Ženeiru, prilikom posjete Marakani, prišao mi je jedan iz armije volontera. Pokazao u pravcu mog ranca na kome je srpska zastava i oduševljeno povikao – Đoković, Srbija!“
DOKUMENTARCI KAO SVJEDOCI VREMENA
„U nekom trenutku sam osjetio potrebu da radim dokumentarne filmove i tri su mi posebno draga. „Pogled iz daljina - Pesnik je živ a mi...?!“ o postavljanju spomenika Jovanu Dučiću u Trebinju '96, četiri godine prije njegovog preseljenja u hercegovačku Gračanicu. „Skela na Dunavu“ svjedočanstvo o ratnim zbivanjima, sniman u vrijeme bombardovanja Srbije '99. godine, kada je Novi Sad bio jedini grad u kome je rijeka tekla preko a ne ispod mostova. „Radio mreža za opasnost“ o radio - amaterima koji su mi spasili život u vrijeme bombardovanja Srbije. Bio sam mobilisan i bombardovani su repetitori Radio Novi Sad kod Srbobrana. Trebao je neko da ode da to snimi. Došli smo jugom, parkirali ga tako da ako naleti avion možemo pobjeći jer je repetitor od glavnog puta udaljen 200 metara, uska ulica, ne mogu se mimoići dva automobila. Tamo se sve dimi, prizor nimalo prijatan. U tom trenutku radio – amateri javljaju da su primijećeni bombarderi koji lete prema Beogradu. I mi shvatimo da idu u našem smjeru. Mi u juga, izađemo na glavni put i tamo gdje smo bili udare bombe! Iz zahvalnosti prema radio – amaterima napravio sam tu polučasovnu emisiju“.
Uprkos svim dometima, nije zaboravio grad svoje mladosti, a ni klub u kome je svojevremeno igrao. Pamtimo njegovu donaciju komplet opreme Omladinskoj školi FK „Leotar“ od prije par godina, kada je donirao 22 dresa i 10 fudbalskih lopti. Pojedini Trebinjci pamte i ono vrijeme kada je bio golman „Leotara“, što u njemu, reče nam, svaki put izaziva posebna osjećanja.
Od skoro pola vijeka novinarskih iskustava i doživljaja mogla bi nastati fantastična knjiga, ali Lazo takve aspiracije nema. Ako se odluči da nešto nekad i napiše, biće to, jasan je, zbirka priča iz života, nikako iz sporta, poput one njegove o vjernom psu Medu, koja je nedavno bila glavna vijest na slajderu RTV Vojvodine. U međuvremenu, od onog momka koji je davno pomislio da je u perspektivi možda novinar, do svega što je dosegao, zadržavši lični i profesionalni dignitet, vrijeme je pokazalo ono što se sakriti ne može – kako izgleda kada se novinarstvo istinski živi!
