Nekada davno, još dok je Sveti Sava međ narodom hodio, vele da je na Ljubomiru, tekla rijeka koja je bila poznata po svojoj snazi i snazi svojeg toka. Rijeka nije bila samo voda, ona je bila simbol života za ljude koji su živjeli uz njene obale. Davala je život, a u njenim vodama su se kupali, prali odjeću i lovili ribe. Život bez rijeke bio je nezamisliv.
Međutim, rijeka nije bila samo izvor života, nego i izvor nesreće. Priča kaže da se u njoj, tokom jedne noći, utopila kćerka rođaka Svetog Save. Iako se pričalo da je ona nesrećno pala u vodu, mnogi su verovali da je rijeka imala svoje tajne, da je povukla mladu ženu zbog nečije nepoštovanja. Niko zapravo nije znao što se tačno desilo, ali gubitak je bio duboko dirljiv za sve.
Sveti Sava, priča kaže, nije mogao da podnese takav gubitak, a bol koja je rastakala njegovo srce nije mu dozvoljavala mira. Bio je duboko pogođen nesrećom koja se desila u toj rijeci, jer je smatrao da rijeka, koja je donijela toliko života, sada nosi smrt, koja je bila bliža nego ikada.
Sveti Sava, sa svojim duhovnim autoritetom, uzeo je moć u svoje ruke i, pred svima, na obali rijeke, izgovorio prokletstvo. Njegove reči bile su jasne i pune bola: „Neka ova rijeka presuši! Neka više nikada ne donese nikome života, jer je u njenim vodama nestala nevina duša.“
Nakon tih riječi, rijeka je počela da se povlači. Prvo su se smanjivale njene vode, a zatim su potpuno presušile. Ljudi su ostali u šoku i nevjerici, gledajući kako rijeka koja je nekada tekla bujno, sada ostavlja samo suvo korito, prekrivajući ga prašinom, kaže priča.
Iako rijeka nije više tekla, korito je ostalo kao podsjećanje na prošle dane. Ljudi su vjerovali da je to bila kazna koju je spustio ne samo bog, već i sam Sveti Sava. Ova priča se prenosila kroz generacije, a korito rijeke na Ljubomiru ostalo je kao tiha uspomena na dan kada je priroda bila pogođena božanskom odlukom.I danas, ako obiđeš Ljubomir i pogledaš kuda je mogla ta rijeka teći, možeš osjećati kako tišina nosi priču o velikoj tragediji i božanskoj pravdi. Ljudi često govore da, kad naiđeš na neko suvo korito, možeš osjetiti da nešto nedostaje – kao da je rijeka zadrhtala pod težinom prokletstva, koje je vijekovima kasnije ostalo urezano u pejzažu.
Ljudi pričali a ja prenio...
