Sa ovogodišnjeg Književnog konkursa na temu „O mojim prijateljima u Srbiji“ prva nagrada otišla je u Trebinje, u ruke maturantkinje Gimnazije „Jovan Dučić“ Nikoline Ninković. Takođe ove godine, na Svetosavskom književnom konkursu Društva „Sveti Sava“ iz Beograda „Velika nagrada“ pripala je maturantkinji Aleksandri Gazivodi, dok je njihova vršnjakinja Gordana Markov osvojila prvu nagradu na literarnom konkursu povodom Dana Republike Srpske.

Sve tri su članovi literarne sekcije trebinjske Gimnazije. I nisu jedine. Sekciju, koja postoji godinama, pohađaju učenici od prvog do četvrtog razreda, bez obzira na uzrast. To su novi, mladi naraštaji koji vole pisanu riječ. Uz nju su rasli i sazrijevali. A danas su u prilici da iskažu vlastite emocije, te svima koji znaju da prepoznaju i žele da shvate, i veoma zrela zapažanja o svakodnevici. Učenici su to koji osvajaju nagrade u Republici Srpskoj i regionu. Razloga dovoljno da im damo prostora na našim stranicama.

Pričali smo sa njih jedanaestoro i profesoricom srpskog jezika i književnosti Veselinkom Kulaš, koja im je mentor u sekciji. Maturanti Anđela Riđešić, Gordana Markov, Đorđe Vučinić, Sofija Suknović, Mateja Pejanović, Todor Ružić, Katarina Milović, Nikolina Ninković i Aleksandra Gazivoda, kao i učenice trećeg razreda Mia Šijaković i Duška Kisa, svako individua za sebe. I baš su takva i njihova razmišljanja, stilovi pisanja, od proze, poezije, eseja, istraživačkog rada, do tema i ideja, iznova drugačijih i upečatljivih.

„Volimo da čitamo sve i svašta. Priznajemo, ponajmanje lektiru“, iskreno pričaju gimnazijalci i većinom dodaju da su od knjiga iz školskog programa u jednom dahu pročitali „Hiljadu devetsto osamdeset četvrtu“ Džordža Orvela. Potkrale su se kao omiljene kod pojedinih i Puškinov „Evgenije Onjegin“, Kafkin „Proces“, te knjige Moma Kapora, koji je, objašnjavaju nam sa velikim zadovoljstvom, konačno, ušao u program lektire.

A kad je slobodni izbor u pitanju, police njihovih želja prepune su korica sa motivima misterije, epske fantastike, patriotske istorijske knjige, kriminalistike... Mjesta obavezno ima i za poeziju, od rodoljubive do ljubavne. Među naslovima koje vole, Katarina Milović izdvaja Selindžerov „Lovac u žitu“, Todor Ružić „Sliku Dorijana Greja“ Oskara Vajlda i djela Džordža Martina, poput serijala romana epske fantastike „Pjesma leda i vatre“. Đorđe Vučinić preporučuje Mileta Kordića i knjigu „Jelena 93.“, Duška Kisa Čarlsa Bukovskog i Moma Kapora, Gordana Markov „Blago cara Radovana“ Jovana Dučića, Anđela Riđešić široko prostranstvo poezije i naravno Aleksandra Puškina, Aleksandra Gazivoda Desanku Maksimović. Mia Šijaković kaže da voli da čita sve što joj dođe u ruke, dok se Mateja Pejanović i Sofija Suknović pronalaze u romanima sa temama misterije i svakako poezije.

Rekli su nam i to da su im ruski klasici teški, pa ih počesto izbjegavaju kao rado čitano štivo. Na sreću, riječ je o manjem broju njih. Jedna, koja je kao nasušnu potrebu navela čitanje ruskih pisaca i, sa svojih 18 godina, to briljantno obrazložila, upravo je djevojka sa početka priče, Nikolina Ninković.

„Za razliku od većine vršnjaka volim ruske pisce. Obožavam rusku književnost! Smatram da nimalo nije dosadna, te da je, štaviše, mnogo lakše naći ljepotu života i umjetnosti u zelenim poljima ili u plavom nebu, negoli u sivim tmurnim ulicama, moralnim pitanjima, nekim unutrašnjim psihološkim dilemama. Ako iz toga uspijemo da izvučemo umjetnost, iz te tame i sivila, onda smo nešto i uspjeli. Iz tog razloga čitam i takva djela. Ipak, smatram da uz ruske pisce mogu da proniknem u ljepšu stranu života. Zato ruska književnost na mene ostavlja veliki i dubok utisak!“

Upravo iz šarolike sfere interesovanja ovih mladih ljudi, može se zaključiti i o čemu to vole da pišu i u kom smjeru razmišljaju. Domen njihovog spisateljskog rada najbolje opisuje Veselinka Kulaš, profesor srpskog jezika i književnosti u trebinjskoj Gimnaziji i mentor u literarnoj sekciji.

„Njihova mašta je fascinantna, čak i više u odnosu na odrasle. Kad čitam pojedine tekstove, ostanem jako iznenađena. Zato pokušavam da ih podstaknem, a na osnovu redovnih školskih pismenih sastava mogu da otkrijem nadarenost i afinitete prema određenim žanrovima, pa i da prepoznam ko bi želio da učestvuje na konkursima i piše. Niko od njih nije isti i najvažniji je individualni pristup, pa često vodimo individualne razgovore. Znamo ko više voli lirske pjesme, a ko eseje, ko je analitičan, ko voli kratku priču i saradnja se nastavlja u zavisnosti od toga. Nemamo nekih generalnih pravila, ali poštujemo sljedeće – pokušavamo da izbjegnemo opšta mjesta, te da ne podilazimo ukusu mase. Stotinu puta su vrednije dvije sopstvene rečenice nego hiljadu već viđenih. I, zaista,  nerijetko nas obraduju drugačiji tekstovi, možda su ponekad pomalo „iščašeni“, ali bez sumnje nisu napisani po nekom klišeu. Čak i kad je patriotska poezija u pitanju, jedan je naš imperativ - da nema nikakve osvetoljubivosti ni mržnje, nego pokušavamo da njegujemo humanost, slijedeći uzore kao što su Vasko Popa i Miodrag Pavlović, koji su čudesno preobrazili patriotsku poeziju spajajući tradicionalno i avangardno.“

Veselinka Kulaš dodaje da je riječ o mladima koji zaista vole da pišu. Ostvareni rezultati dokaz su njihovog nesumnjivog talenta, koji se, smatra, može usmjeriti u različite pravce. Motivacija svakog člana sekcije i način rada su drugačiji, što profesorima omogućava prilično jasan uvid šta koga ispunjava i koje teme preferira.

„Mislim da ne postoji formula da neko nauči da piše, ali, jednostavno, ako ne pokuša, neće saznati kakav potencijal nosi u sebi. I da li nosi. Zato je dragocjen neki podstrek da se učenik usudi, da isproba svoju kreativnost. Neko će možda nastaviti da se ozbiljno bavi pisanjem, neko možda neće biti tako istrajan, ali vjerujem da će većina članova sekcije i u budućnosti nastaviti da piše, makar s vremena na vrijeme, jer mislim da je izazov bijelog papira jedan od najsnažnijih impulsa. Jasno je da su pred nama mladi, nadareni ljudi i čime god se sutra u životu bavili, dakle, pobijedila ljubav prema književnosti ili ne, mislim da će njihovo sadašnje  osluškivanje sebe i istraživanje sopstvenih mogućnosti poboljšati komunikativnu sposobnost, omogućiti oblikovanje misli na elokventan način. A oni koji posjeduju rijedak dar, koji će tek dati najbolje od sebe zaslužuju  naše posebno priznanje i podršku“, zaključuje profesorica Veselinka Kulaš.

Srednjoškolci se nadovezuju i govore nam da je jednima najdraži vid izražavanja poezija, dok je drugima proza ta gdje mogu najbolje da pretoče misli. Pojedine zanimaju istorijske činjenice na osnovu kojih iznose sopstveno mišljenje. Oni koji uporedo slikaju i bave se proučavanjem karakternih crta drugih, pisanje nadovezuju na taj vid umjetnosti. Nekima je presudna ljubavna, a nekima patriotska tematika. Ima i onih koji teže hermetičnom stilu, nerazumljivom na prvo čitanje, ali i onih koji kroz pisanje proniknu u vlastite dubine, kako bi spoznali ko su u stvari, te kakvo im je okruženje.

Različitim ih čine oblasti interesovanja, ali u jednom su učenici i članovi literarne sekcije saglasni – ponajviše duguju svojoj profesorici. Kažu nam da je njena ljubav prema književnosti i pisanoj riječi, kao i vjera u njihovu nadarenost, bila najveća snaga da se oslobode i šalju radove na konkurse. Ponekad, i da pišu zarad sebe i nadgradnje sklonosti koju posjeduju. Međutim, profesorica Veselinka Kulaš, ima drugačiju teoriju.

„Da nema njih, ničega od ovog ne bi ni bilo. Redovno me iznenade nečim novim. Puni su ideja različitog tipa. I to me raduje. Ja sam tu da im pomognem i možda ih malo usmjerim, ali oni su već prilično zreli, znaju i sami da artikulišu svoje misli i da ih pretoče u zadivljujuće poetske i prozne radove. Moj uticaj je bio jači u nižim razredima.“

Kazaše da niko neće na studije književnosti. Nismo pitali zbog čega ne, niti za šta su se, možda već, opredijelili nakon Gimnazije. Znaju oni i sami da im ispit zrelosti gotovo kuca pred vratima. Stoga ih ostavljamo u najljepšem životnom dobu, bez ičega sa prizvukom sutrašnjice. Kada im je već knjiga obilježila mladost, a zauzvrat podarila britak um i riječ, ne sumnjamo da će tamo gdje su naumili dosegnuti mjesto koje im i pripada.

A dužnost nas koji smo već odavno zagazili u svijet odraslih je da zarad ovih i svih budućih generacija kažemo: Prvo, za svaku pohvalu je istaći da novi naraštaji čitaju i vole književnost! Drugo, prema odabiru knjiga i žanrova, ovi mladi ljudi nam, bez ikakvog uvijanja, poručuju da imaju pravo na vlastite stavove i snove. Treće, to što ne vole ruske klasike ne znači odmah da u njima nema romantizma, već nam oni nedvosmisleno govore da su kroz teme bunta ili traženja sebe u situaciji besmisla, spremni da dostojanstveno podignu glavu i puste svoj glas. I četvrto, ništa manje značajno iako je na zadnjem mjestu, to što bježe od lektire, ne zato što zanemaruju obaveze i isključivo vjeruju u svoja prava, sugeriše nam da je vrijeme da se neko ozbiljno pozabavi školskim planom i programom!

Gdje su nekadašnji „literarci“?

„Literarnu sekciju nisam vodila sama. Posebno je aktivna bila moja koleginica i pjesnikinja Olgica Cice, koja je sada u penziji, a čiji su učenici, takođe, ostvarivali izuzetne rezultate i zavoljeli književnost upravo zbog njene posvećenosti. Tu želim da pomenem Tijanu Babić, koja trenutno studira književnost, a tokom gimnazijskih dana bila je vrlo aktivna u našoj sekciji. Moram pomenuti i Stojana Jankovića, takođe nekadašnjeg našeg učenika i člana sekcije. Mislim da je već asistent na Ekonomskom fakultetu u Beogradu, ali je autor nekoliko zbirki poezije. Nikola Duper studira pravo, a svojevremeno je i on bio član naše sekcije. Nedavno je osvojio prvo mjesto u besjedništvu“, kaže Veselinka Kulaš, profesor srpskog jezika i književnosti u Gimnaziji „Jovan Dučić“ Trebinje.

Konkursi i sloboda govora

„U sferi konkursa učenici mogu da se izražavaju kako žele, s tim što nemaju uvijek apsolutnu slobodu. Ako njihov mentor smatra da nešto zaista nije prigodno i da bi možda povrijedilo one koji su raspisali konkurs, mi to otvoreno kažemo i tu onda nekad pravimo kompromise. A što se tiče tematike, negdje se mogu slati radovi o bilo kojoj temi, negdje je ona zadata. Potpuno su slobodni da biraju konkurs. Posebno ističem „Beogradsko ogledanje“, književno takmičenje „Ogledala“, beogradskog časopisa srednjoškolaca i profesora, koji ima modernu koncepciju i traži nove, drugačije kodove i mlade autore koji ne pristaju na utabanu stazu. U tom smislu, pravo je osvježenje, recimo, pripovijetka Todora Ružića „Haron“, koja je osvojila prvo mjesto na njihovom konkursu prošle godine“, pojašnjava profesorica Veselinka Kulaš.

Kada nagrade kažu sve!  

Aleksandra Gazivoda – 1. mjesto na literarnom konkursu „U susret Vuku“ – raspisali Republički pedagoški zavod i Univerzitet u Banjaluci; Velika nagrada na književnom konkursu Društva „Sveti Sava“ u Beogradu, te prije tri godine 1. nagrada na konkursu „Svetosavlje i naše doba“ – Eparhija bačka i Ministarstvo prosvjete Srbije u Novom Sadu.

Nikolina Ninković – pohvala na konkursu o Aleksi Šantiću - Zavičajni klub „Hercegovac“ iz Pančeva, pohvala na konkursu „Bosonogo detinjstvo“, posvećenom Branku Ćopiću Forum teatra iz Istočnog Sarajeva; ove godine -  1. nagrada Književnog konkursa na temu „O mojim prijateljima u Srbiji“ povodom Dana državnosti Republike Srbije – zajednički priredili Republički pedagoški zavod Republike Srpske i Generalni konzulat Republike Srbije u Banjaluci.

Gordana Markov – ove godine 1. nagrada na konkursu povodom Dana Republike Srpske – raspisao Republički pedagoški zavod Republike Srpske.

Duška Kisa – 1. mjesto na konkursu Mreže za izgradnju mira u okviru USAID - ovog programa „Probudućnost“ za priču „Traži se“; objavljen esej u časopisu srednjoškolaca i profesora „Ogledalo“ iz Beograda, specijalne nagrade na konkursu Zavičajnog kluba „Hercegovac“ iz Pančeva, posvećenom braći Ćorović, i konkursu Forum teatra iz Istočnog Sarajeva, posvećenom Petru Kočiću.

Anđela Riđešić – 1. mjesto na konkursu Zavičajnog kluba „Hercegovac“ iz Pančeva, posvećenom Svetozaru i Vladimiru Ćoroviću, pohvala na konkursu ZK „Hercegovac“, posvećenom Aleksi Šantiću

Todor Ružić – 1. nagrada za kratku priču na Drugom „Beogradskom ogledanju“, časopisa „Ogledalo“ iz Beograda, objavljene dvije pjesme u istom časopisu.

Sofija Suknović – 2. nagrada za pjesmu na Drugom „Beogradskom ogledanju“ časopisa „Ogledalo“ iz Beograda.

Đorđe Vučinić – 3. mjesto na konkursu povodom Dana Republike Srpske – raspisuje Republički pedagoški zavod; specijalna nagrada na konkursu Zavičajnog kluba „Hercegovac“ iz Pančeva, te objavljena pjesma u časopisu „Ogledalo“ i „Glasu Trebinja“.

Katarina Milović – 3. mjesto na konkursu Forum teatra iz Istočnog Sarajeva, posvećenom Petru Kočiću, pohvala na konkursu Forum teatra posvećenom Branku Ćopiću.

Nikola Kraljević – 1. mjesto na konkursu Forum teatra „Bosonogo djetinjstvo“, posvećenom Branku Ćopiću.

Mateja Pejanović – specijalna nagrada na konkursu Zavičajnog kluba „Hercegovac“ iz Pančeva, posvećenom Svetozaru Ćoroviću

Mia Šijaković – pohvala na 25. literarnom konkursu „Svetosavlje i naše doba“ u Novom Sadu.

Maja Begenišić/Glas Trebinja