Uoči Vidovdana, večeras, kameni zidovi Muzeja Hercegovine djelovali su mekše nego inače. Kao da su znali da će u sebe primiti nešto više od slika i skulptura – primili su tišinu vremena, dah velike kulture i zvuk koji ostaje u čovjeku dugo nakon što se pogasi svjetlo galerije.
Otvorena je izložba „Iz Odeljenja umetnosti Srpske akademije nauka i umetnosti“, najveća do sada postavka Umjetničke zbirke SANU koja je ikada prešla granicu Srbije. Pedeset i dva umjetnika, pedeset i dva djela, pedeset i dva potpisa gdje je svaki jedan vidik srpske duše, jedna boja pamćenja, jedan glas vremena. I još – četrnaest skulptura, kao u različitim materijalima oblikovane molitve, kao opipljiva tišina u kojoj se svijet oblikovao.
Saradnja sa Akademijom počela je davno, u Beogradu, gdje je Trebinje pozajmilo svoje eksponate za izložbu o Jovanu Dučiću. I kao što često biva u kulturi – jedna iskra rodi drugu. Od tada su rasle ideje, šapatom pretvarale se u zamisli, a sada, u prvu letnju veče, u Trebinju postale stvarnost.
„Zahvaljujući našim prijateljima i podršci 'Dunav osiguranja', koja je obezbedila osiguranje za ova izuzetna djela, imamo čast da budemo domaćini nečemu što se retko događa. Ovde su Paja Jovanović, Uroš Predić, i toliki savremeni umjetnici – svi na jednom mestu, u gradu koji razumije poeziju, umetnost i tišinu“, rekla je Ivana Grujić, direktorka Muzeja Hercegovine.
Izložbu je sastavila Jelena Mežinski Milovanović, kustos Umjetničke zbirke SANU. Izabrala je djela koja prate nevidljivu niti kroz vrijeme – od kraja 19. do prve četvrtine 21. vijeka. Svaka slika jedan prozor, svaka skulptura jedna tvrđava. Tu su „Mrtva priroda za Ljubicu Sokić“ Dušana Otaševića, „Gavran“ Todora Stevanovića, „Tetrapak“ Milice Stevanović, „Glava“ Save Halugina… a iza svakog djela stoji čitav život.
Ovo nije izložba – ovo je istorija u boji. Ovo je prijateljstvo kamena i platna, galerije i pogleda, umjetnika i gledaoca. Ovo je prilika da se osjeti šta znači biti dio kulture koja ne ćuti, već traje. Iako je sve izloženo u prostoru – ono najvažnije dešava se u tišini čovjekovog srca, kada stane pred djelo i ostane.
„Drago nam je što smo u Trebinju, u gradu Jovana Dučića, jer ovaj grad razume duh i ima sluh za ljepotu. Za nas u SANU, ovo je više od izložbe – ovo je gest zahvalnosti svim mestima gde živi srpski narod“, kaže Zoran Knežević predsjednik Srpske akademije nauka i umetnosti.
Na svečanom otvaranju izložbe, Slađana Skočajić, načelnik Odjeljenja za kulturu Grada Trebinja, podsjetila je na trenutak koji je, prije par godina, ostavio trajan trag:
„Prije četiri godine bili smo u prilici da posjetimo u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti izložbu i svečanu akademiju posvećenu našem Jovanu Dučiću. Taj doživljaj nije bio samo kulturni događaj – bio je povratak korijenu, sjećanju, ponosu. Danas, ovdje u Trebinju, stojimo pred 52 djela, potpisana rukama akademika – i to nije samo izložba, to je dokaz da duhovni prostor koji dijelimo sa Srbijom nije apstraktan, nije nedostižan – on je živ, otvoren, on pripada i nama.“
Kao da su to bile riječi u kojima se osjetila tiha radost što jedan mali grad, pod planinom i suncem, može biti dom velike kulture. Osjetila se zahvalnost što su vrata Akademije širom otvorena za Trebinje.
Izložba će biti otvorena mjesec dana. Ali njen pravi život neće se završiti ni kada se posljednje svjetlo ugasi. Ona će ostati u onima koji su je vidjeli, kao neka tiha radost, kao osjećaj da je u Trebinju, jednom, boja progovorila više nego riječ.
