Većina ljudi u toku radnog vijeka ne uspije ostvariti neku životnu želju. Ljudi, obično, te želje potiskuju u sebi čekajući bolje dane. Mnogi te dane nikad i ne dočekaju, a mali broj onih najupornijih, poput Milana Kunića, ne samo da ostvare želju nego ostave djelo vrijedno pažnje i porodici, prijateljima, zemljacima, istraživačima, istoričarima, naučnim radnicima, đacima, studentima...

U vremenima kad svi očekuju materijalnu satisfakciju, raditi iz čiste ljubavi, zvuči neshvatljivo, zanesenjački, nepojmljivo ..., ali je istina da još postoje takvi ljudi. Jedan od njih, bio je Milan Kunić sin Dušana, rođen 1923. godine u Grmljanima. Bio je to čovjek koji je ljubav prema rodnom kraju pretočio u knjigu „Vrijeme trajanja i korijeni opstajanja“, koja daje sveobuhvatan prikaz sela Grmljani i šire okoline Popovog polja.

Na 220 strana, zabilježena je kompletna istorija sela Grmljani, od njegovog nastanka do posljednjih dana autorovog života. Navode se dvije legende o postanku imena sela. Jedna kaže da su Grmljani dobili ime po hrastovim grmovima, kojih je nekad bilo u izobilju u selu, a druga da iznad ovog područja „mnogo grmi“ kad je kiša.

U knjizi je detaljno opisan i položaj sela: „Grmljani se prostiru na lijevoj strani Popovog polja. Oko 38 kilometara asfaltnog puta dijeli selo od Trebinja. Odvajkada ga čine tri zaseoka rasprostrta po strmoj padini, između brda Vilišnica i Nemanac i plodnih oranica, udaljenih na oko 500 metara. Komšijska sela su Zavala na jednoj i Sedlari, na drugoj strani“.

Opisana je i demografska struktura sela istražujući čak od 1895. godine, kada je bio prvi zvanični popis stanovništva u Bosni i Hercegovini, koji su uradili Austrougari. Tu su i prirodne i kulturne znamenitosti sela, neka vjerovanja i narodni običaji prilikom krsne slave, ženidbe, kumstva, udaje, rađanja, sahrane ..., ratovi, zbjegovi, otpor naroda i vjekovna borba za opstanak, kao i priče i poslovice ovog kraja (160 poslovica), narodne pjesme (350 narodnih pjesama)... Posebnu dragocjenost predstavljaju detaljne informacije o svim porodicama iz ovog sela. Na samom kraju knjige, kao poseban prilog, prikazani su svi autorovi tekstovi u „Glasu Trebinja“ u periodu od 1984. do 1991. godine.

Knjiga je fascinantno metodološki obrađena. Sve karakteristike sela i stanovništva Grmljana date su u prirodnom slijedu. Knjiga se lako čita i pamti, te stilski apsolutno odudara od sličnih djela.

Poslije detaljnog čitanja knjige, zapitali smo se ko je bio Milan Kunić? Zašto je toliko pažnje, čitavih dvadeset pet godina, posvetio istraživanju Grmljana i šire okoline Popovog polja?

Iz knjige saznajemo da je on veoma rano napustio rodni kraj i otišao u „svijet“. U selu je završio osnovnu školu, a dalje školovanje i zaposlenje vezalo ga je za Zapadnu Hercegovinu i Mostar. Vratio se na kratko u Popovo, kad se ženio. Jer je njegova supruga Zora bila iz susjednih Sedlara, od Vukojevića. U braku su dobili troje djece – sina Dragana i dvije kćerke - Zdravku Krnjević i Milenu Kijac. Kao službenik SUP-a rano je otišao u penziju, već sa 45 godina. Nije mirovao nego je još opsežnije nastavio da prikuplja građu o Popovu. Volio je jako da čita. Iako nije bio visoko-obrazovan, ali se stalno doškolovavao. Radni vijek je proveo na rukovodnim mjestima, radeći časno i odgovorno svoj posao.

„Moj otac nije bio ni naučni radnik ni istraživač, ali ono što je on, kao amater, zaljubljenik u istoriju i narodne običaje zapisao, sabrano je u ovoj knjizi, čijeg sam pisanja i ja bila svjedok. U toku pisanja, Kunić je naglašavao sva pozitivna, moralna i poučna istorijska događanja iz prošlosti svog kraja“, započinje priču o svom ocu Milena Kijac svjesna neprocjenjive vrijednosti 25 godina sakupljane građe.

„Ogromna ljubav prema rodnom kraju motivisala ga je da dvadeset pet godina istražuje istorijske arhive, obilazi mnoga sela, razgovara sa desetinama ljudi i žena i čita sve knjige o ovom kraju. Prilikom zapisivanja svjedočenja pojedinih događaja, moguće je da su se desile sitne greške i propusti u radu, što je moj otac i naglasio na početku knjige. Jer je on kao dječak obožavao priče starih ljudi iz sela pa je poglavlje o običajima na tome i bazirao. Ostala poglavlja u knjizi potkrijepljena su brojnim istorijskim izvorima. Dosta vremena je proveo istražujući arhivsku građu u Dubrovniku, Kotoru i Sarajevu. Svaki slobodan trenutak je koristio da ode u Grmljane, gdje je u susretu sa svojim bratstvenicima, tzv. „običnim“ ljudima zapisivao govor, pjesme, poslovice, šale i psovke. Baba nam je pričala da bi išao iznad kuća, u hladovini i miru dugo čitao i pisao. Poslije kad se oženio i nas dobio, nastavili smo da odlazimo u Grmljane. Za nas troje ljetni raspust je bio idila. Jedva bismo čekali kraj školske godine, sa ushićenjem se spremali, putovali vozom i autobusom, i po mjesec i više dana ostajali kod babe i đeda“, evocira uspomene Milena na bezbrižne dane djetinjstva i objašnjava nam da je njen otac knjigu završio prije posljednjeg rata i preštampao je u Mostaru, gdje su živjeli nakon njegovog odlaska u penziju.

Milan Kunić

Milan Kunić je umro u aprilu 1991. godine u Mostaru, a njegova supruga Zora je uspjela da, napuštajući Mostar, aprila 1992. godine, iznese cjelokupan rukopis knjige.

„Cijeneći tatin trud, nas troje djece, shvatili smo da vrijeme teče, a pisana riječ opstaje da prošlost sačuva od zaborava i novim generacijama da služi za podsjećanja. Zato smo pokušavali objaviti knjigu. Godine 1993. u Beogradu su sestra i brat naišli na razumijevanje nekadašnjeg komšije iz Grmljana, prof. dr Jova Kovača. Pomogao nam je da se materijal pripremi za štampu. Tada su dva primjerka poklonjena Narodnoj biblioteci u našem gradu i od tada je dostupna čitaocima. Tako je knjiga „Vrijeme trajanja i korijeni opstajanja“, koja je kruna očevog dugogodišnjeg istraživanja ispunjenog trudom, ljubavlju i entuzijazmom, uz stručnu i finansijsku pomoć prof. Kovača ugledala svjetlost dana“, zaključuje ovaj razgovor g-đa Kijac vidno ponosna na svog oca i njegovo djelo.

Iz recenzije priređivača knjige prof. dr Jova Kovača

„Velika je hrabrost i spremnost na napore, odricanja i brojne rizike, potrebna, da bi se čovjek odlučio pristupiti jednom ovakvom istraživanju. Svaki napor i uloženi rad na istraživanju istorijskih tokova jednog naroda ili samo jednog njegovog dijela, dostojan je i isplati se kada iza sebe ostavi jasne i trajne tragove razvoja jednog mjesta ili pak sudbina pojedinaca. Najveći je gubitak u istoriji naroda ili nekog mjesta kada se brojni događaji iz njegovog razvoja prepuste zaboravu. Autor je kao aktivan sudionik brojnih događaja, o kojima piše, imao i ulogu hroničara čime je ova hronika mjesta Grmljani dobila posebno na kvalitetu. Ovim radom – hronikom mjesta, autor je ostavio novim generacijama sadržajnu i dobru predstavu iz života i rada naroda u selu Grmljani i široj okolini...“

Tradicionalna okupljanja u Grmljanima

U seoskom groblju je crkva posvećena prenosu mošti Svetog Nikolaja, koji se obilježava 22. maja. Upravo tog datuma, svake godine, mještani proslavljaju slavu crkve, a 30. jula zajedno sa svojim potomcima prislužuju Ognjenu Mariju. Krsna slava svih porodica iz Grmljana je 20. januar – Sveti Jovan. Kapija na ulazu u crkveno dvorište, visoka je svega metar i po. Dakle, svi se moraju pokloniti svetinji, a s generacije na generaciju prenosi se priča da su namjerno sagrađena niska vrata da turski konjanici ne bi mogli na konjima ući u crkvu i dvorište.

Hrabra odluka

Zabilježio je bezbroj zanimljivosti o Grmljanima i Grmljancima, ali hrabra odluka jedne žene posebno privlači pažnju.

„U 19. vijeku, u selu Grmljani živio je Mile Mihojević. Bio je oženjen Milicom Vučić iz sela Dvrsnice. Živjeli su u slozi i ljubavi, ali nisu imali djece. Poslije 20 godina mirnog bračnog života, kada je Milica od ljekara u Dubrovniku saznala da ne može imati djecu počela je nagovarati svog muža da se oženi drugom ženom radi potomstva. Poslije dugog nagovaranja, on je na to pristao. Oženio se Ristom Đuričić iz Rapti i to pošto je prethodno dobio odobrenje od vladike iz Mostara da to može uraditi. Poslije vjenčanja, obje žene su nastavile da žive s njim u domaćinstvu i pazile se kao dvije sestre. Druga supruga Rista je rodila tri sina: Jova, Rista i Pera. Nasljedstvo u ovoj porodici je nastavljeno do današnjih dana“.

Popovske poslovice

Ko ne sačuva – nestaće!

Putem ikad, a stranputicom nikad!

Ni u gori, ludo ne govori!

Šaljive pjesme iz Grmljana

Nisam fina, šta će mi ljepota.

Imam narav, valja mi života.

Kaže dragi da sam ga varala,

kad je znao, što se varat dao.

Kad zapjevam ja i moj kolega,

digla bi se i koja je legla.

Jelena KOVAČEVIĆ