Na nedavno završenom 43. festivalu glumca u Mojkovcu„Mojkovačka filmska jesen“, za najbolju epizodnu žensku ulogu nagrađena je glumica Marija Pikić za ulogu Marije u filmu „Meso“, reditelja Saše Hajdukovića. Specijalno priznanje uručeno je i Trebinjcu, Nedjeljku Miloviću za ulogu dječaka Luke u filmu „Granice kiše“, rediteljskog dvojca Nikole Mijovića i Vlastimira Sudara.

Istovremeno, na ovogodišnjem regionalnom 53. Festivalu glumačkih ostvarenja „Filmski susreti u Nišu“, prema odluci žirija, glumaca Tihomira Stanića, Ane Sofrenović i Bojane Maljević, Mariji je pripala plaketa za izuzetnu žensku ulogu.

Potražili smo ovo dvoje mladih Trebinjaca. Profesionalnu glumicu i momka koji sebe ne doživljava glumcem, nego dječakom koga su izabrali na audiciji. Ambicije različite, a bliska i prilično definisana spona – pristupiti životu iskreno i s ljubavlju u žaru igre! Sve drugo je laž.

Ime Marija Pikić odavno nije samo sinonim za trebinjsko dijete ili glumicu odavde. Za nju su čuli i mnogo dalje. Glumačkim umijećem, sa svojih svega 28 godina, do sada je zadivila na više regionalnih i evropskih festivala. Biografija puna nagrada: „Srce Sarajeva“, specijalna nagrada žirija u Kanu, priznanje sa „Mostre“ najprestižnijeg festivala filma u svijetu, iz Brisela, Kilkenija, „Zlatna maska“ u Trebinju, „Zlatna mimoza“ u Herceg Novom i tako dalje.

„Nagrade dođu kao gorivo za nastavak dalje. Potvrda da je ono što sam radila u prethodnom periodu bio ispravan smjer. Kada radim, zatvorim se u svoj svijet i dok ne dođe neka vrsta priznanja od kolega ili gledalaca, nisam sigurna da li sam birala prave načine za rješavanje raznih situacija lika, osobina i svega što podrazumijeva rad na jednoj ulozi. Nagrade su onda satisfakcija, šlag koji na kraju pokupiš, znak da je to što si radio vrijedno i da je doprlo do nekoga“.

Nije floskula kada nam kaže da su joj nagrade vjetar u leđa. Iz tog razloga ne dijeli ih na one manje ili više značajne.

„U Mojkovcu sam i prije šest godina dobila nagradu. Za ulogu Rahime u filmu „Djeca“, za najbolju glumicu. Sada, za epizodnu ulogu u filmu „Meso“. Mnogo mi znači i bilo mi je zaista lijepo vratiti se u taj divan mali grad, sa ljudima i mentalitetom dosta sličnim nama u Trebinju“.

Igrati Mariju, koja joj je donijela dvije nove nagrade, kaže nam, bio je veliki izazov. Prvobitno snimljena serija „Meso“ pretočena je u film. U procesu rada o nagradama nije razmišljala. Vodili su je drugačiji motivi. Iskonski, ljudski, glumački.

„Kad su me pozvali da igram Trebinjku Mariju pomislila sam, igraću samu sebe. Međutim, pročitavši scenario, vidjela sam da je riječ o osobi dijametralno suprotnoj meni. Izazov je bio da upadnem u psihologiju i krugove društva u kojima se ona kreće, kako bih mogla bolje da razumijem situaciju. Ta Marija, pripada krugu ljudi koje danas, nažalost, možete da sretnete svuda oko nas. Serija i film upravo se bave smjenom starog svijeta novim, a za posljedicu prikazuju mnogo sudbina i života koji se tu nađu kao kolateralna šteta. Marija je jedna od njih. Bilo mi je zanimljivo igrati nekoga ko tako i toliko vjeruje u ispravnost svojih poteza, da ne zna za neku drugu perspektivu. Da sve, ustvari, radi iz svog srca, misleći da ne radi stvari na pogrešan način. Na kraju ode stranputicom i to debelo plati. Nažalost, danas je veliki broj žena koje krenu tim putem“, konstatuje naša Marija, glumica.

Život je organizovala u Trebinju, iz koga se lako otisne za novom ulogom. Ovih dana otpočela je rad u Dorćolskom narodnom pozorištu Beograd u predstavi „Otac Sergije“, po motivima priče Lava Tolstoja. Režiju potpisuje, njoj dobro znani Filip Gajić.

„Filip je po ovoj priči raspisao tekst. U pitanju je mlađa ekipa glumaca. U proces rada sa nama kreće i Petar Božović, što mi je velika čast! Nadam se da ćemo zajedno uspjeti sve da izguramo do kraja na najbolji mogući način. Premijera se očekuje početkom decembra. A prilika da ponovo radim sa Filipom, koji me je, na neki način, uveo u pozorište i glumački svijet još 2006. godine, dok sam bila srednjoškolka, iznova mi je dragocjena. Sarađivali smo na predstavi „Poručnik sa Inišmora“, Martina Mekdone za Festival festivala. Poslije toga, sa trebinjskom garniturom, radili smo i pozorišni komad „Sarajevske priče“, predstavu koja je u KPGT – u devedeset i neke godine imala premijeru, pa je postavljena i u Trebinju. Kasnije, 2011. godine ponovo je obnovljena i u Sarajevu. Imala sam čast da je igram i u KPGT – u, u toj djelimičnoj postavi stare, prvobitne ekipe“, kaže nam ova glumica i uz  prepoznatljiv osmijeh, otkriva da je od mnoštva angažmana, posebno raduje nastavak snimanja serije „Lud, zbunjen, normalan“.

Nedjeljko Milović (desno)

Ispunjeni energijom jednog vedrog mladog bića sa Marijom se rastajemo i susrećemo se sa Nedjeljkom Milovićem. Sa izazovima glume, licem u lice prvi put se našao kao dvanaestogodišnjak, prije nepune tri godine. Danas mu je 15 godina i prvi je razred trebinjske Gimnazije. I dok iskustva sa setova smatra nestvarno čudesnim i rado ih prepričava, dotle se, na dodijeljeno specijalno priznanje iz Mojkovca, još uvijek privikava.

„Majku je nazvao reditelj, Vlastimir Sudar, i rekao joj da sam osvojio nagradu. Kada mi je prenijela poruku, nisam vjerovao. Obradovao sam se i mnogo mi znači, posebno što nisam glumac, poput Kristine Stevović i Moma Pićurića, koji su takođe nagrađeni u Mojkovcu“, priča nam Nedjeljko, koji je u filmu „Granice kiše“, tumačio lik dječaka Luke.

Film govori o ljubavi, pomirenju i nadi nakon rata, devedesetih godina prošlog vijeka, na tromeđi BiH, Crne Gore i Hrvatske. Luka odrasta bez majke, dok mu otac radi u inostranstvu. Bez babe i djeda bio bi izgubljen.

„Moj lik odrasta drugačije od mene. Teška je to sudbina, ići putem bez roditelja, posebno bez majke. Ipak, uz svu svoju tragiku, on nosi i dosta duhovitosti. Upravo taj momenat kod publike je izazvao pažnju. Reditelj mi je rekao da su na te scene i šaljive replike, gledaoci na festivalima regovali smijehom. Ne samo kod nas, nego i u Londonu i Montrealu“.

Dočarati duhovite momente u filmu, priča nam, nije bilo teško, s obzirom da je po prirodi takav. Teže je bilo odigrati tragične scene jednog djetinjstva, njemu nimalo bliskog u odnosu na dječaka koga je glumio. U neposrednom kontaktu najviše vremena proveo je sa Ognjenom Vujovićem ili filmskim Danilom, iz čega je proisteklo najljepše iskustvo sa snimanja, novo prijateljstvo. Zajedničke scene, snimali su u kontinuitetu deset dana u okolini Trebinja, u Jazini, Glavskoj, Krnjevićima i Poljicu, te u Dubrovniku.

„Najteže je bilo snimati u Jazini, u rijeci Sušici. Rano jutro a voda hladna, iako je bilo ljeto. Uz to sam još imao i povišenu temperaturu. Ali sve sam odradio. Mi smo bili najmlađi u ekipi i svi su prema nama bili super. Predivno iskustvo!“

Film „Granice kiše“, do sada je premijerno prikazan na više domaćih, evropskih i svjetskih festivala, u Montrealu, Londonu, Sarajevu i Nišu. Očekuju se premijere u Veneciji, Štutgartu, Skoplju, Lukavici i Trebinju. Ako je snimanje filma bilo čudesno, kako nam je to Nedjeljko poetično rekao, stekli smo utisak da mu je posjeta „Filmskim susretima u Nišu“ bila potpuno nadrealno iskustvo.

„Oduševljen sam! Upoznao sam neke naše poznate glumce, Dragana Bjelogrlića, Radoša Bajića, Miloša Bikovića. Sve je bilo odlično organizovano. Najljepše je bilo kad smo se na kraju svi poklonili publici, uz dugotrajan aplauz i fantastičnu svjetlost reflektora“, reče nam ovaj srednjoškolac, uz komentar da se, iako je među drugovima malo bio glavni, nimalo nije uobrazio.

Vjerujemo mu. Kao i Mariji, da su ostali isti. Uoči se to sasvim lako. O sebi govore skromno, bez obzira koliko mi insistirali da nam podare koju riječ više. I znamo da su pred nama tanane duše, ponikle iz hercegovačkog krša, savršeno oblikovane da egzistiraju u nesavršenosti realnosti. Od nas dobijaju duboki naklon!

Zadovoljna u svojoj koži

„Sve o čemu sam maštala prilikom upisa akademije ispalo je, nažalost drugačije. Prvi šok doživjela sam već na početku samih studija, sagledavši da pozorište ne funkcioniše kako bi trebalo. Više sam imala nekog srca, entuzijazma, naivnosti i nevinosti, nego što se pokazalo u praksi i, kasnije, u životu. Ali, Bože moj, sve ima dvije strane medalje. Smatram ličnom i individualnom stvari koji će put ko izabrati, jer svi smo različiti. Namjesti nam se različito mjesto i vrijeme za rad, a imamo i faktore sreće u životu. Odlučila sam da slušam sbe i svoju intuiciju i nisam željela da robujem ni sebi ni drugome. Onim što sam do sada uradila i načinom na koji živim i radim, kao slobodni umjetnik, izabrala sam, prvenstveno svoju sreću i zadovoljna sam u svojoj koži. To mi je sasvim dovoljno. A generalno, stanje u kulturi jako me boli i pogađa. Zanemareno i zapušteno područje, svedeno na pojedinca i lične projekte. Kultura odavno nije sistemsko – strateška stvar, što bi trebalo da bude, ako već predstavlja oličenje jednog naroda“, govori nam glumica Marija Pikić.

Festivalska energija

Suviše mlad da bi već sada tačno znao čime želi da se bavi u životu, Nedjeljko Milović, ipak razmišlja o nekoliko opcija. Ma šta odabrao, izgleda da ga festivali razne vrste nekim čudnim silama vuku sebi.

„Od prava, političkih nauka do filozofije, sve me pomalo zanima. Glumu za sada ostavljam po strani, iako mi je priuštila mnogo toga lijepog. Ali, ne vidim se trenutno u tome. Možda ću, vremenom, promijeniti mišljenje. Iako u slobodno vrijeme pišem pjesme, slikam akvarele i ulje na platnu, u školi me najviše privlači fizika. Zanimljiva je, posebno kad pravim razne eksperimente. Eto, na primjer učestvovao sam dva puta na Festivalima fizike u Trebinju. Bilo je super, baš kao i na festivalu filma u Nišu. Sad se spremam za festival u Lukavici, na kojem će film biti prikazan. Zvali su me da dođem. Jedva čekam!“