Osluškujući kroz život onako kako joj instinkt sugeriše, bez imalo težnje da se nekome dodvori, konceptualni umjetnik Maja Bekan živi umjetnost cijelim svojim bićem.
Nakon prvih crteža u osnovnoj školi u Trebinju, potvrde da ima talenta u gimnaziji u Beogradu, studija slikarstva na Akademiji lepih umetnosti u Novom Sadu i Kraljevskoj akademiji u Hagu, magistarskih na Piet Zwart institutu u Holandiji i Plymouth univerzitetu u Velikoj Britaniji, zasluženo se našla u jednom, za nju rekli bismo, prijeko potrebnom inspirativnom okruženju.
Više od deset godina živi i stvara u Holandiji, zemlji, kako kaže, u kojoj se kultura i umjetnički izraz vrednuju. Njeni performansi i drugi vidovi vizuelne umjetnosti, apsolutno su prihvaćeni te je njena umjetnička kreacija dobila značajno mjesto i u drugim dijelovima svijeta. Izlagala je u Norveškoj, Kini, Poljskoj, Engleskoj, Italiji, Njemačkoj, a uskoro se sprema za nove izazove u američkoj prestonici savremene umjetnosti, Njujorku. Radi kao povremeni profesor na Kraljevskoj akademiji umjetnosti „KABK“ u Hagu i umjetnički je direktor galerije „Hotel Marija Kapel“ u Hornu.
Bez obzira na sve reference, njena jednostavnost razoružava. Moguće, da je to razlog zbog koga je na svom putu uspjela.
Karijeru je gradila polako, spontano. Nakon završenih magistarskih studija, 2008. godine sa kolegama je formirala nezavisnu umjetničku grupu u Roterdamu (ADA), platformu pod nazivom „P of performance“. Ideja je bila da kroz razgovore i posmatranja ljudi na granici ekonomske, socijalne i političke egzistencije nađu rješenje kako da pomognu. Poslužili su se umjetničkim izrazom – performansom.
„Mogu slobodno reći da je odatle počela i moja karijera. Performans uglavnom koristim kao alat, pošto dosta radim sa ljudima koji su izvan umjetnosti. Najčešće sa penzionerima i mladima koji nemaju posao. Volim da sa njima razgovaram i to je početna faza, koja se razvija na dane i mjesece istraživanja, učenja i završava se javnim performasnom, nekad filmom. Na polju usavršavanja mnogo su mi pomogli i različiti umjetnički rezidensi. Bila su to nemjerljiva iskustva“, govori nam Maja i kao jedan od značajnijih izdvaja trogodišnji boravak u Poljskoj.
Donio joj je, priča, neslućene pomake u profesionalnom, ali i privatnom životu.
„Boravila sam u Varšavi, gdje sam tri godine radila performans koji se na kraju završio velikom izložbom u Centru za savremenu umjetnost, retrospektivom mojih deset godina rada. To je prvi put da sam imala tako veliku izložbu, i uopšte izložbu performansa koji se ne mogu lako predstaviti. S druge strane, razgovori i sve ono iz čega na kraju nastane umjetnički rad napajaju me divnom energijom. Zadovoljstvo mi je da upoznajem druge ljude i kulture, da učim o njima. Poljska mi je i u tom segmentu pružila više. Upoznala sam kamermanku sa kojom i danas sarađujem. Ljepota umjetnosti i života je kada se stvari dese same od sebe“.
A ovoj savremenoj umjetnici život se, izgleda, upravo tako i posložio. Plodonosnu karijeru pratila je sreća, ali ne puka, već ona koja nastane kao produkt nečijeg bezrezervnog i iskrenog zalaganja. Nekadašnji snovi u rodnom Trebinju, dobili su svoje obrise u Holandiji, kada je dobila priliku da samostalno izlaže u jednom od značajnijih savremenih muzeja, „Van Abbe” u Ajndhovenu.
„Veoma sam se iznenadila kada su me pozvali da pola godine izvodim performanse, nevjerovatno! Dobiti odriješene ruke da sve uradim po svojoj želji bilo mi je nezamislivo. U tom trenutku sam shvatila da imam podršku tamo, a nisam iz njihove zemlje. Znam da je umjetnost internacionalna i ne pita odakle si, ali taj trenutak je bio sigurnost u moj rad. Neko me prepoznao i vrednovao, želio da čuje i vidi i to je velika stvar! Otvorila su mi se mnoga vrata za izložbe i izvan Holandije, zemlje u kojoj se njeguje savremena umjetnost, a institucije je podržavaju. Naravno, svi mi, umjetnici, uvijek moramo da se trudimo da napravimo nešto novo i da pokušamo da uvučemo ljude u svoj rad, da komuniciramo. Svjesna sam da je umjetnost mala niša u svijetu sa malom publikom, i da nas najčešće prati određeni, isti krug ljudi. Na moju sreću, imala sam dosta podrške od kolega umjetnika iz Roterdama i same države. Moj rad je rastao iako je sve bilo veoma skromno, rađeno bez novca, ali iz ljubavi“.
Vjerujući iskreno u ono što radi, naročito u poruku koju na taj način želi da prenese, iako je diplomirala slikarstvo, karijeru je spontano usmjerila u drugom pravcu. Uz performans radi i filmove, tekstove, fotografije... Da sve bude interesantnije, upravo je video rad bio prekretnica na njenom profesionalnom putu.
„Predmet intermedijalna umjetnost na osnovnim studijama u Novom Sadu, dosta je uticao na mene, u smislu da istražujem i prvi put eksperimentišem. Tako je nastao i moj prvi video 'Igračka', u trajanju od minute, koji je osvojio mnoge nagrade i cijeli svijet. Bilo je to u vrijeme svih onih teških dešavanja na prostorima bivše Jugoslavije kada, kao i većina nas, nisam imala mogućnost da negdje odem iz zemlje, dok je film otišao svuda. U tom trenutku sam shvatila to je to ono što video rad može da uradi i poželjela da se tom, za mene novom mediju, ozbiljnije posvetim. Onda sam otišla na magistarske studije u Roterdam, gdje sam, po meni, stekla jedan od najznačajnijih vidova obrazovanja“, priča nam Maja, iza koje je više samostalnih i grupnih izložbi širom svijeta, kao i nagrada.
Za sebe kaže da nema određen medij u kojem radi, prevashodno se fokusirajući da kroz umjetnost izrazi ono što želi. Odnoseći se prema talentu i životu iskreno i kritički, bavi se stvarima u datom trenutku, onako kako osjeća. U svojoj razigranosti, ne čudi što pripada svijetu umjetnosti i vjerujemo joj kada nam kaže da je na polju svog rada pronašla istinsko zadovoljstvo.
„Umjetnost zavisi od toga koliko možeš da izdržiš u njoj. Još uvijek vjerujem onom osjećaju iz stomaka, koji mi govori da to što radim ima smisla, iako sam svjesna da bih imala bolju karijeru da sam slušala druge. Ali, ja sam tvrdoglava. Išla sam srcem i onim što ja želim, i čvrsto vjerujem da je to najbolji način. Da li se i kome dopada ili ne, to je druga i normalna stvar. Nikad se nisam bavila uspjehom kao idejom, već da ljudi do kojih mi je stalo i sa kojima sarađujem misle da je to dobro. Uspjeh dođe ili ne. Ne patim od te ideje umjetnika genija, to nije moja ideja i ne vjerujem da je umjetnik neko poseban. Nemam problem da se isključim iz momenta stvaranja i budem obična u realnom okruženju. Prirodno je da sam uvijek u umjetnosti, ali zbog toga ne posmatram svijet s visine. Više volim da posmatram i slušam ljude šta mi govore i, u tom smislu, performansi me ispunjavaju“, kaže ova talentovana i neobična umjetnica, pred kojom je veoma značajno putovanje u Njujork, gdje će boraviti i stvarati godinu dana.
Iz malog Trebinja stigla je svuda. Poput mnogih drugih, potvrdila da umjetnost ne zna za granice. Ostala dosljedna sebi i svom radu kroz koji živi apsolutnu slobodu. A kad je pitate sjeća li se, od brojnih performansa i instalacija specifičnih po neobičnim ambijentima širom svijeta, i svoje jedine izložbe u rodnom gradu, kao odgovor dobijete osmijeh i kategorizaciju „fenomenalno iskustvo!“
„U Trebinje dolazim kad god mogu, porodično sam orijentisana i na taj način vezana. Ovdje volim da budem tetka, kćerka, sestra, u tome uživam. Moja prva izložba ovdje bila je predivno, fenomenalno iskustvo. Bilo je to 2007. godine i Muzej Hercegovine je prvi put postavljao videoinstalacije za koje su mi trebali televizori. Sjećam se da smo ih skupljali po kućama, a posebno te djece koja su me „mrzila“ što sam im oduzela nešto toliko značajno. Bilo je zabavno sve to doživjeti. S druge strane, i divno izlagati u tako predivnom prostoru. Uvijek me vuče želja za novom izložbom u Trebinju. Nadam se da ću je nekada ponovo realizovati“.
Ideja kolektivne intime
„Uživam u momentu kad se stvari dese nepredviđeno. Kad radim nikad nemam scenario, ne radim sa profesionalnim glumcima, već se bavim situacijom u kojoj se ljudi nađu. Sve se uvijek vrti oko tog centralnog momenta. Kroz razgovor saznam mnogo o njihovim životima. Zanimljivo mi je da radim sa običnim ljudima jer imaju neiskvaren odnos prema umjetnosti, nemaju barijera, iskreni su i to je izazov. Nikad ne snimam momenat performansa, jer je ideja kolektivne intime koja nastupi suština mog rada. S druge strane želim da se ljudi osjećaju opušteno i otvoreno, bez sputavanja kamerom. Zašto je zapravo performans zanimljiv, jer nikad ne može da se ponovi. Zavisi od trenutka i energije“.
Razlike postoje da bi nas spajale
„Ispunjava me da se bavim temom emancipacije, naročito žena. Već deset godina odlično sarađujem sa mamom i dvije tetke, sa kojima sam snimila film „Zlatna žurka“, a onda smo nastavile da radimo u muzejima i galerijama. One drže seansu sa publikom, a mene inspiriše intima koja se tu razvija. Sve tri su u jednom momentu ostale bez posla i bilo mi je zanimljivo da ih uvučem u neku životnu fazu, da se osjećaju bolje u svojim ulogama. Ljubav nas spaja i divno mi je raditi sa njima. U Gracu sam imala priliku od nekoliko mjeseci da radim sa časnim sestrama. Fenomenalno iskustvo, posebno trenutak kada su čak plesale u muzeju. Bila mi je zanimljiva ta varijanta prvih katoličkih manastira u Austriji, koji su važili za feminističke jer su se žene u njima obrazovale. Željela sam to da istražim. Ono što me takođe oduševilo je saznanje kako su ljudi nakon određenih godina i životnih iskustava opušteniji. Rad na performansu uvijek dovede do različitih mišljenja među učesnicima, a to je izazov i moja namjera da pokažem da možemo biti zajedno bez obzira na razlike!“
