Stvari se uvijek bolje i jasnije vide kada se od njih udaljimo. I vremenska distanca mijenja perspektivu ako je to vrijeme bilo ispunjeno radom i posvećenošću, učenjem i novim iskustvima, željom da se vidici prošire i internacionalizuju.
A Marko Radić nije od onih koji stoje u mjestu. Rekli bismo da je za njega turizam više od profesionalne obaveze. To je nešto što mora da se voli, stalno izgrađuje, iskustveno živi i osjeća.
Nekadašnji direktor Turističke organizacije grada Trebinja već je šestu godinu rukovodilac sektora za promociju u Turističkoj organizaciji Republike Srpske.
U svojstvu eksperta za turizam bio je angažovan na izradi nekoliko projekata i strateških razvojnih dokumenta. Kao govornik učestvovao je na mnogim konferencijama i stručnim skupovima u zemlji i inostranstvu. U međuvremenu je počeo stečeno znanje i iskustvo da nudi i primjenjuje kroz konsalting, promociju, pisanje bloga i radionice preko svoje stranice MR Tourism Consulting (www.markoradic.ba).
To je već dovoljno razloga da se zapitamo - kako mu danas Trebinje izgleda i kakvi turistički izazovi i prilike stoje pred gradom koji, uvjereni smo, nikad neće prestati da bude njegov iako je posljednjih godina porodičnim životom i radnim obavezama vezan za Banjaluku...
- U kojoj mjeri se turizam kod nas „dešava“, a u kojoj mjeri - ipak aktivno kreira? Posebno ako se ovo pitanje sagleda u svjetlu razmišljanja koja često dijeliš sa publikom - da turizam nije nešto čime treba da se bavi samo turistička privreda, već mora biti briga, štaviše dio kulture i način života cijele zajednice.
- Mislim da je nezahvalno reći da se turizam kod nas samo „dešava“, jer iza svakog rezultata stoje ljudi koji rade, ulažu, pokušavaju, rizikuju i daju sve od sebe. Naravno da ima stvari koje gura inercija, međutim, turizam je toliko široka privredna grana da u njegovom lancu učestvuje mnogo više ljudi nego što na prvi pogled vidimo. Pogledajte samo jedan turistički dan. Tu su tržni centri, marketi, benzinske pumpe, taksi službe, rent-a-kar, suvenirnice, ulični prodavci, proizvođači domaćih proizvoda, vodiči, vinarije, restorani, hoteli, privatni smještaj... I svako u tom lancu pronalazi svoju nišu. Zato je turizam mnogo širi od ugostiteljstva i hotelijerstva. On generiše čitav niz drugih ekonomskih aktivnosti i kroz njega različiti ljudi ostvaruju benefite.
Još važnije, svi ti ljudi su istovremeno i promotori destinacije. Turista će mnogo informacija dobiti upravo od taksiste, recepcionera, konobara, trgovca, prodavca na pijaci ili čovjeka kojeg je usput pitao za pravac. Svaki od njih može ostaviti dobar ili loš utisak. U tom smislu, svi su dio turističkog proizvoda.
Da, možemo reći da se dio turizma „dešava“ zahvaljujući geografskom položaju. Ako ste na lijepom mjestu, blizu velikih centara i velikih turističkih destinacija, to vam svakako daje prednost. To se dijelom odnosi i na Trebinje. Ali ne možemo zanemariti ono što je urađeno posljednje dvije decenije. U Trebinju se mnogo radilo upravo u pravcu razvoja turizma, od privatnih investicija do javne infrastrukture, promocije i stvaranja novih sadržaja. Zato bih prije rekao da danas imamo kombinaciju prirodnih i geografskih prednosti, ali i ozbiljnog rada ljudi koji su prepoznali turizam kao razvojnu šansu.
- I kad na stranu ostavimo godinama rastuće brojke kojima se mjeri turistički promet, ne možemo se oteti utisku da se Trebinje u dobrom dijelu regiona drži i doživljava kao poželjna destinacija za putovanje i boravak. I da je u pogledu turističkog marketinga posljednjih godina zaista urađen veliki posao. Drugo je pitanje kako tako kreiranu sliku o destinaciji u perspektivi opravdati i dugoročno održati. Jesmo li tu na pravom putu?
- Trebinje je, rekao bih, uradilo jednu važnu stvar, a to je da smo uspjeli svi zajedno napraviti grad koji kod ljudi budi simpatije. Ljudi se relativno lako emotivno vežu za Trebinje. A grad koji je pun ljubavi to zna vratiti. Mislim da je sada najvažnije da ne zaboravimo kako i kada je ta priča počela i zbog čega ljudi vole Trebinje.
Trebinje može odolijevati masovnosti, ali nije imuno na nju. I to nije nužno problem. Problem nastaje onda kada masovnost počne mijenjati identitet grada. Za mene je vrlo jednostavan kriterijum, jer, dok god razvoj turizma ne smeta ljudima koji žive u Trebinju i dok god mogu normalno živjeti svoj svakodnevni život, na dobrom smo putu. Onog trenutka kada građanima počnu smetati gužve, izgradnja, cijene, nedostatak parkinga, nedostatak zelenila ili bilo šta drugo što im narušava kvalitet života, tada se mora upaliti alarm. I turizam tada mora imati stav.
Ako je prekomjerna gradnja, turizam mora dići glas. Ako nestaju zelene površine, turizam mora reagovati. Ako se uništava priroda, mora reagovati. Ako cijene počnu ozbiljno ugrožavati odnos između kvaliteta i vrijednosti koju gost dobija, i o tome treba govoriti. Ne mislim da turizam treba zaustavljati razvoj grada niti da može spriječiti svaku promjenu. To nije realno. Ali mora zauzeti stranu u tom procesu i insistirati da razvoj ne uništi ono zbog čega je Trebinje uopšte postalo poželjno.
Naravno da nam trebaju novi smještajni kapaciteti, nova razvojna ponuda, manifestacije, sadržaji i investicije. Grad treba da razmišlja i o drugim razvojnim mogućnostima i treba da se razvija. Ali paralelno s tim moramo voditi računa o zelenim površinama, dječijim igralištima, parkingu, javnim toaletima, uređenju prostora i svemu onome što svakodnevni život građana čini boljim. Jer, ako je dobro lokalnom stanovništvu, vrlo često će biti dobro i turisti.
Najveća greška bila bi da zbog želje za razvojem počnemo mijenjati lice grada toliko da jednog dana počne ličiti na bilo koji drugi grad u razvoju, jer, upravo autentičnost Trebinja, koje je u očima turiste i kontinentalni ali i mediteranski grad, sa svojim posebnostima predstavlja jedan od važnih razloga zbog kojeg ljudi dolaze.
- Kako smo se mi snašli u ovoj priči, odnosno koliko je turistički promet danas iskorišćen - ako uzmemo u obzir činjenicu da ekonomski benefiti u ovoj privrednoj grani ponajviše zavise od volje i mogućnosti, kreativnosti i hrabrosti privatne inicijative da se uključi i isprati povoljne trendove?
- Turizam je djelatnost koju, kada govorimo o samoj ponudi, u najvećoj mjeri gura privatni sektor. Pogledajte Trebinje i vrlo brzo ćete to vidjeti. Restorani, vinarije, smještaj, Grad Sunca i brojni drugi privatni biznisi napravili su ogroman dio turističke ponude grada. Bez toga bi Trebinje, bez obzira na sve ono što ima, bilo sigurno upola manje atraktivno.
Ali ono što je posebno zanimljivo jeste da Trebinje ima mogućnost da tu privatnu ponudu poveže sa onim što već postoji kao njegova ogromna vrijednost. Imamo Jovana Dučića i cijelu priču o gradu koji je dao jednu takvu ličnost. Imamo izuzetno bogatstvo vjerskih objekata, kulturno - istorijskih lokaliteta, prirode, vina i gastronomije. To gradu daje mogućnost diferencijacije turističkog proizvoda. Zato Trebinje i nije destinacija koja mora da bira samo jednu ciljnu grupu. Može biti i jeste zanimljivo različitim generacijama i profilima turista, upravo zato što na relativno malom prostoru može ponuditi različite motive dolaska.
Mislim da je prostor za dalji rast prije svega u boljem povezivanju svega što već imamo. Ne treba svaki pojedinačni ponuđač da pokušava biti kompletna ponuda. Vinarija treba da sarađuje sa restoranom, restoran sa smještajem, smještaj sa vodičem, vodič sa lokalnim proizvođačem. Kada se te stvari povežu, turistički proizvod postaje mnogo veći od zbira pojedinačnih ponuda i tu privatna inicijativa ima najveću snagu.
- Gdje su izazovi, slabosti i potencijalni rizici kada govorimo o turističkim perspektivama našeg grada? Meni na prvu padaju na pamet dva akutna problema: nedostatak radne snage (što se neposredno održava i na kvalitet i cijenu usluga) i „začepljene“ granice prema moru u sezoni...
- Ne treba mnogo analizirati da bismo vidjeli koliko je Trebinje izgubilo odlaskom ljudi na rad u druga mjesta. Ali isto tako, nije to problem samo Trebinja, niti samo turizma. To je generalni problem našeg prostora. I zapravo, istorija migracija radne snage nam pokazuje da to nije ništa novo. Moj otac je cijeli radni vijek proveo u ugostiteljstvu i još šezdesetih godina je krenuo za poslom i boljim uslovima. Primorje je tada, kao što je i danas, bilo izuzetno atraktivno za sezonski rad. Neko ode, neko ostane duže, neko se vrati. Ti tokovi postoje decenijama. Danas je razlika u tome što je tržište rada mnogo otvorenije i što je konkurencija za radnika mnogo veća. Po meni, jedno od rješenja, a vjerovatno i neizbježno rješenje, jeste veća kvota uvozne radne snage. Kada pogledamo zemlje u okruženju i njihove potrebe, čini mi se da se još uvijek pomalo borimo protiv nečega što je realnost. A realnost je da će nam ljudi trebati. Da bi naš radnik otišao negdje da radi, prije njega je neko sa tog mjesta morao otići dalje. To je jednostavno način na koji tržište funkcioniše.
Ne treba od stranih radnika praviti problem. Turizam nema predrasude i nema barijere. On spaja ljude, stvara kontakte i kreira mostove razumijevanja i saradnje. Pitanje je samo trenutka kada će stranci početi u većem broju dolaziti da rade u Trebinje, baš kao što već rade u mnogim turističkim destinacijama. Naravno, paralelno moramo raditi na tome da domaći radnik ima dobre uslove, pristojnu platu, mogućnost napredovanja i profesionalno okruženje. Ali ne možemo očekivati da će se problem radne snage riješiti sam od sebe. Ako nemamo dovoljno ljudi, moramo pronaći način za druge ljude koji će raditi po uslovima koje destinacija nudi, baš kao što je naš čovjek našao smisao i interes rada na drugom mjestu.
Granični prelazi su trenutno jedan od najlošijih signala koje šaljemo turistima. Ako se ovo, što već predugo traje, nastavi - mislim da će privreda početi značajnije osjećati posljedice. Putnik izgubi sate na granici. Nekada praktično izgubi cijeli planirani dan odmora. I onda mi očekujemo da će on svoje putovanje pamtiti po lijepom iskustvu? To je jednostavno nedopustivo. Turista ne razdvaja svoje iskustvo na nadležnosti institucija. Njega ne zanima da li je za kolonu odgovorna jedna ili druga država, policija, carina ili neka treća institucija. On vidi granicu i vidi čekanje. A vrijeme je danas jedna od najskupljih stvari koje imamo.
U svijetu u kojem do destinacije možemo doći brže nego ikada, nekoliko sati čekanja na granici djeluje potpuno anahrono. Posebno kada govorimo o turizmu. I iskreno, teško mi je shvatiti da je to nerješiv problem. Očigledno postoje razlozi koje običan čovjek ne može da sagleda, ali teško je prihvatiti da se ne može pronaći bolje rješenje za nešto što direktno utiče na kretanje ljudi i privrede. Tu politika mora preuzeti odgovornost. Turistički sektor može promovisati destinaciju koliko želi, ali ako gost nakon promocije dođe i izgubi pola dana na granici, napravili smo problem koji nijedan marketing ne može riješiti.
- Često napominješ da se turistička kultura danas mijenja i da su sklonosti i interesovanja onih koji danas putuju dobra prilika i za naše turističke ambicije. Turistička klijentela na svjetskom nivou u kontinuitetu raste, pritom savremeni putnici ne biraju više samo destinacije sa poznatim znamenitostima i atrakcijama i sve češće tragaju za mjestima gdje će da osjete život i kulturu lokalaca i dožive nešto jedinstveno i autentično. Šta bi u trebinjskom slučaju bilo to - lokalno i autentično, koje bi i drugima bilo interesantno?
- Posmatrajući cjelokupnu turističku ponudu u Republici Srpskoj i generalno u Bosni i Hercegovini, s obzirom na stanje, prvo moramo priznati činjenicu da imamo ozbiljan prostor za rast. Polovina međunarodnih turističkih dolazaka na globalnom nivou završava u Evropi, dok Bosna i Hercegovina ima relativno mali dio turističkog kolača Balkana. Istovremeno, trendovi pokazuju da su upravo priroda, autentičnost i iskustvo ono što savremeni putnik sve više traži. A toga mi imamo mnogo. Dakle, imamo ono što je u trendu, ali još uvijek nemamo dovoljno kapaciteta da to pretvorimo u konkretnu priliku.
Mislim da je jedan od problema i percepcija Bosne i Hercegovine. Emocije su često jače od činjenica. Mi možemo danas biti veoma sigurna destinacija, ali ljudi nas još uvijek često gledaju kroz ono što se dešavalo prije tri decenije. A malo-malo pa i danas najviše pažnje privuku političke i konfliktne teme. Turizam tu ima jednu nezahvalnu, ali veoma važnu ulogu, a to je da ruši stereotipe i predrasude. Najbolji način da neko promijeni mišljenje o destinaciji jeste da je posjeti. Kada čovjek dođe, vidi Sarajevo, Mostar, Trebinje, Banjaluku, planine, rijeke, sela, upozna ljude i provede nekoliko dana ovdje, slika u njegovoj glavi počinje da se mijenja.
Problem je što nam je promocija još uvijek dosta razuđena. Međunarodni posjetilac često zna za Sarajevo i Mostar, pa tek onda počinje otkrivati šta sve postoji dalje. A mi znamo da postoji mnogo više. Činjenica je i da sve veći broj turista to otkriva, ali još uvijek ne uspijevamo dovoljno dobro konkretizovati te prilike i povezati ih u jednu snažnu priču o Bosni i Hercegovini. Mislim da nam je potrebno više zajedničkog promišljanja destinacije, a manje fragmentiranog predstavljanja pojedinačnih mjesta. Turizam jednostavno tako mora funkcionisati. Ili grupisati ponudu u snažan turistički proizvod ili uložiti enormna sredstva u pojedinačne proizvode. Čekati turistu da pokuca i sam dođe više nije rješenje. Moramo mu dati razlog da on o nama misli, pokazati put kako da do nas najlakše dođe i dati ideje kako da svoje vrijeme kvalitetno provede. Tada ne dobijamo nekoga ko će doći dva dana. Tada dobijamo putnika koji će duže ostati, više potrošiti i postati naš ambasador.
Svojevremeno, na mojim počecima u turizmu mi je jedan dobar savjet dao cijenjeni Žarko Ratković, koji mi je rekao da su u turizmu najvažniji doživljaj i želja. Doživljaj destinacije tokom boravka i želja da opet dođe. Iako je to bilo davno, ni danas se nije mnogo ta poruka promijenila, malo nadograđena - možda, pa možemo reći da je danas turisti važno i da ima jasnu komunikaciju kroz društvene mreže i ostale digitalne platforme, da ima jasnu sliku i informaciju o mjestu u koje dolazi, pa onda jak doživljajni momenat destinacije te nakon boravka i jasnu želju za ponovnim dolaskom i istraživanjem.
- Postoje li još negdje skriveni ili nedovoljno osviješteni i razvijeni potencijali kada je u pitanju ovdašnji turistički proizvod?
- Trebinje možda nema svoj aerodrom, ali ima nešto što mnoge destinacije nemaju, a to je da se u relativno kratkom radijusu nalazi čak nekoliko međunarodnih aerodroma. Tu su Dubrovnik, Mostar, Tivat i Podgorica, a ne treba zanemariti ni Sarajevo. U savremenom turizmu, u kojem je putovanje od tačke A do tačke B brže nego ikada, ogromna prednost je biti na lokaciji koja je dobro povezana sa ostatkom svijeta. Trebinje ne treba da bježi od tih konekcija niti da pokušava graditi potpuno zasebnu priču. Naprotiv, treba je graditi kroz saradnju.
Dubrovnik je svjetski poznata destinacija. Kotor takođe. Trebinje im je geografski veoma blizu, ali istovremeno može ponuditi nešto što oni nemaju u istoj mjeri, a to je kontinentalna balkanska priča, drugačiji ritam, vino, gastronomija, rijeka, kultura i autentičniji kontakt sa lokalnim životom. Tu zapravo ne moramo biti konkurenti. Možemo jedni drugima popunjavati praznine u ponudi. Turista koji dođe u Dubrovnik može dobiti preporuku da posjeti Trebinje. Onaj koji dođe u Trebinje može otići u Kotor ili Dubrovnik. Za nekoliko dana može obići više zemalja i steći više potpuno različitih turističkih iskustava. Meni je to velika prednost. Znam da neke stvari ne funkcionišu kako bi trebale ni nakon toliko godina, ali ne možemo se praviti naivni pa da ne znamo da to u određenoj mjeri predstavlja kočnicu, iako privreda i ljudi kao i voda, nalaze svoje puteve i tokove koji su nezaustavljivi.
- Kao nekoga kome je profesija usko vezana za marketing, ne mogu da ne upitam: zašto bi, odnosno kako Trebinje preporučio putniku koji ovdje nikada nije bio? Koja bi to bila, recimo, tri razloga zbog kojih vrijedi posjetiti naš grad?
- Kada su razlozi za dolazak u Trebinje u pitanju, pokušao bih izbjeći klasične odgovore, jer smo ih već toliko puta čuli. Prvi razlog bih upravo tražio u onome o čemu smo govorili, a to je mogućnosti da budete u jednom autentičnom gradu, a da vam je čitav jedan dio regiona praktično na dohvat ruke. Trebinje vam može pružiti mir, dobru hranu, šetnju pored rijeke, vino, lijep grad i sporiji ritam. A onda za relativno kratko vrijeme možete obići Dubrovnik, Kotor, Budvu, Herceg Novi, Mostar...
Meni je, kada putujem, veoma važno pitanje: „Šta još mogu vidjeti kada već dođem tu?“ Zato destinaciju nikada ne posmatram izolovano. Evo upravo moga iskustva sa Kranjske Gore. Ona jeste predivna sama po sebi, ali spoznaja da ste za petnaest minuta u Italiji, a za dvadesetak u Austriji, toj destinaciji daje nemjerljivu dodatnu vrijednost. Trebinje ima sličnu prednost.
Drugi razlog je vino. I tu ću ponoviti nešto što stalno govorim i potenciram: Trebinje je najljepše u kombinaciji sa vinom. Želim da se te riječi upamte i da budu jasna poruka onima koji dolaze, poput zaštitnog znaka i garancije koju grad daje. Vino je od pamtivijeka specifičan napitak. Trebinje ima istoriju. Vino je pejzaž, ljudi, hrana, tradicija, razgovor i doživljaj. Trebinje ima autohtoni proizvod i sortu. Trebinje ima tu priču i mislim da je to jedna od najvećih prednosti grada, čak i kada ga poredimo sa mnogo poznatijim destinacijama.
I treći razlog je sam osjećaj koji grad ostavlja na čovjeka. Ta emocija koja se lijepi na ljude se ne može zanemariti. Ljudi nakon par dana boravka redovno komentarišu da bi tu ostali živjeti. To je snažna prednost grada iako je bazirana na čistoj emociji boravka. Njih tu ne interesuje svakodnevnica, poslovi, obrazovanje, cijene, zdravstvo niti bilo šta vezano za redovne potrebe lokalnog čovjeka koji živi drugačiji način života i ne podređuje potrebe trenutnim emocijama. Trebinje, u smislu turističkog mjesta, ne osvaja na silu i zato će trajati. Ima neki svoj ritam. Možete ga obići, ali ga možete i jednostavno živjeti nekoliko dana. I mislim da upravo zbog toga ljudi imaju potrebu da mu se vrate.
