Na prvenstvu Bosne i Hercegovine za seniore, održanom u glavnom gradu BiH, jedan trenutak zasjenio je sve borbe i medalje. U tišini koja se spustila preko tatamija, pred stotinama sportista i ljubitelja džudoa, uručen je crveni pojas – 9. DAN Miodragu Mrdiću, čovjeku čiji rad, energija i vizija predstavljaju jedan od najčvršćih temelja džudo sporta u Bosni i Hercegovini i regionu.
Ovaj najviši domet majstorskog zvanja dodjeljuje se rijetkima. A među rijetkima – Mrdić zauzima posebno mjesto.
„Ne postoji velika stvar koja je nastala preko noći. Džudo me naučio strpljenju, redu i poštovanju… i ja sam to samo pokušao prenijeti drugima“, rekao je Mrdić u izjavi za našu redakciju, dok je skromno primio aplauz koji je trajao duže nego što su organizatori predvidjeli.
Istog dana, zbog nemjerljivog doprinosa razvoju i stabilnosti organizacije, proglašen je i počasnim predsjednikom Džudo saveza Bosne i Hercegovine.
To je priznanje čovjeku koji je u džudou proveo više od 57 godina – kao takmičar, sudija, trener, rukovodilac, organizator, graditelj i vizionar.
Još 1968. godine, gotovo od trenutka osnivanja DŽK Leotar, Mrdić ulazi u malu salu u Trebinju. Niko tada nije mogao pretpostaviti da će to biti početak stvaranja jednog od najuspješnijih džudo centara na Balkanu.
Kao takmičar ostvarivao je odlične rezultate, sve dok teška povreda nije prekinula njegove nastupe. Ali nije odustao – naprotiv, tek tada počinje njegova najveća misija.
„Kad ne možeš više na tatami kao borac, možeš stati iza boraca. To mi je postalo najveće zadovoljstvo“, kazao je.
Brzo postaje jedan od najcjenjenijih sudija u SFRJ, član predsjedništva Džudo saveza Jugoslavije, predsjednik sudijskih i sportskih tijela na svim nivoima.
Pod njegovim vođstvom Trebinje postaje domaćin državnih i balkanskih prvenstava. Leotar ulazi u Prvu ligu SFRJ, što je bio istorijski iskorak za grad.
Ipak, rat prekida njegov međunarodni napredak u sudačkoj karijeri. Prvog dana oblači uniformu i odlazi na liniju fronta. Za izuzetnu hrabrost odlikovan je Ordenom za hrabrost Otadžbinskog rata.
Nakon rata – vraća se sportu.
„Sport te nauči da nikad ne prestaneš. Kad se sve ruši, ti se vraćaš onome što gradi“, kratko je prokomentarisao taj period.
Svjetska džudo federacija kasnije mu dodjeljuje titulu počasnog internacionalnog sudije – kao priznanje za sve što je učinio.
Pod njegovim vođstvom klub ostvaruje rezultate kakve Trebinje nije vidjelo u drugim sportovima:ulazak u Prvu ligu SR Jugoslavije (tri sezone), titula ekipnog prvaka BiH, nastup na Kupu evropskih šampiona 2000. u Sankt Petersburgu protiv ekipe „Javara Neve“, tada pod patronatom Vladimira Putina, višestruke titule prvaka Republike Srpske, stotine šampiona RS, BiH i Jugoslavije, medalje sa balkanskih prvenstava, evropska univerzitetska zlata, evropske i olimpijske omladinske medalje.
„Najteže je stvoriti sistem. Kad ga stvoriš, generacije ga nose dalje. To je najveća pobjeda“, ističe Mrdić.
Leotar je pod njegovim okriljem iznjedrio desetine crnih pojaseva, a iz škole koju je gradio potekli su treneri koji danas rade širom Evrope.
Zahvaljujući njegovoj inicijativi i istrajnosti, osnovan je jedan od najvećih turnira u regionu – Kup Trebinja – Memorijal „Miloš Mrdić“.
„To je turnir koji nosi moju najveću bol i najveći ponos“, rekao je tihim glasom. Turnir je danas simbol Trebinja na sportskoj mapi Balkana.
Jedan od Mrdićevih najvažnijih doprinosa je izgradnja jedne od najboljih džudo sala na prostoru Balkana. To nije samo prostor za trening – to je mjesto gdje se stvaraju karakteri, gdje djeca uče prve vrijednosti sporta i zajedništva.
Lista njegovih priznanja govori sama za sebe:
– Nagrada za životno djelo Sportskog saveza BiH
– Pet puta Sportski radnik godine grada Trebinja
– Zlatne plakete SFRJ, RS, BiH
– Plakete SOFK-e
– Orden za hrabrost
Ali, on sve to gleda drugačije. „Najveće priznanje su mi ljudi – kad god vidim da dječak ili djevojčica uđu u salu sa osmijehom. To je to. Sve ostalo je samo papir.“
Bilo je prirodno da ljubav prema džudou postane porodično nasljeđe. Djeca i unučad nastavila su tradiciju koju je utvrdio. Strast nije ostala samo njegova – postala je porodična vrijednost. Ime Miodraga Mrdića danas je neodvojivo od istorije džudoa u Trebinju, Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini. Rijetki su ljudi koji svojim radom, moralom i vizijom mogu reći da su stvorili sportsku instituciju.
A Mrdić je upravo to – čovjek koji nije samo pleo nit vlastite biografije, nego je ispleo čitav sportski sistem.
„Ako sam bar malo pomogao da djeca rastu u bolje ljude – moj posao je završen“, zaključio je.
A oni koji su to vidjeli izbliza – znaju da je uradio mnogo više od toga.
