provod

Nedavno je obilježen svjetski dan mladih, a tim povodom mnogi su pisali kolumne i tekstove o problemima mladih ljudi u Bosni i Hercegovini. Dugi niz godina i sam sam često govorio i pisao o brojnim problemima mladih, velikoj nezaposlenosti, masovnom iseljavanju.. Ipak vremenom sam shvatio da mladi nisu žrtve već nosioci sistema, da snose najveću odgovornost za stanje u kojem se nalaze, te da nažalost dobar dio mladih čine konformisti koji ne osjećaju nikakvu odgovornost prema zajednici u kojoj žive.

Češki pisac i disident Milan Kundera pisao o nepodnošljivoj lakoći življenja, a većina mladih upravo želi da živi lagodno bez puno rada, odricanja, obrazovanja... Jedina ambicija mladog čovjeka u Trebinju je da dobije posao u HET-u ili Elektroprivredi, a ako baš ne može u elektro-energetskom sektoru onda u gradskoj administraciji ili nekoj drugoj javnoj ustanovi i preduzeću. Svi žele hljeba bez motike, da se ujutro jave portiru na ulasku u HET, odigraju nekoliko partija pasijansa na računaru, na pauzi popiju kaficu i prelistaju štampu, i bez puno stresa, posla i truda sa dobrom platom i lagodnim životom dočekaju penziju.

Do posla u HET-u i javnoj upravi dolazi se isključivo sa partijskom knjižicom i brojem prikupljenih „sigurnih“ glasova, pa zbog toga ne treba da nas čudi nagli porast interesovanja za politiku i veliki broj mladih koji se pojavio na listama vladajućih Partija. Ko će se mučiti, boriti za pravednije i bolje društvo jer je mnogo lakše i konformnije uklopiti se u nakaradni sistem i dovoljni snažnim laktanjem zapeti za oko lokalnom partijskom moćniku koji će vas progurati i ubaciti u javno preduzeće koje kontroliše kao nagradu za istaknut doprinos Partiji. Niko nema viziju i jasan program šta treba uraditi i kako izaći iz haosa u kome živimo, niti to uopšte interesuje većinu ljudi. Gotovo da se na prste jedne ruke mogu nabrojati mladi i obrazovani ljudi u Republici Srpskoj koji su ustali protiv nakaradnog sistema i glasno progovorili o brojnim devijacijama u društvu.

Dok sam radio kao novinar u više navrata sam snimao priloge o mladim i nezaposlenim koji su osjetili nepravdu, bili žrtve korupcije i nepotizma. Mnogi stoički trpe nepravdu, traže da se o njima piše ali da im se ne pominje ime, i ne smiju stanu pred kamere. Ako se neki ohrabre i pojave se u medijima, to često ima pozitivan ishod za sagovornika jer skrenu pažnju na sebe, a moćnici u strahu od osude javnog mijenja brzo reaguju i nastoje da riješe problem i ugase požar. Moje bogato višegodišnje iskustvo govori da većina njih ućuti čim dobije posao i riješi neki privatni problem, i postaje potpuno nezainteresovana za slične probleme drugih.

Dosta mladih je svjesno veličine problema i ne želi da se uklope u nakaradni sistem, ali vremenom popuste, odustaju da pružaju bilo kakav otpor i prepuštaju se matrici ili bježe trbuhom za kruhom u neko bolje, pravednije i uređenije društvo i državu. Apatija, samoživost, strah od moćnika i promjena, odsustvo bilo kakvog kolektivnog duha i odgovornosti prema široj zajednici jedan su od glavnih uzroka što nakaradni sistem u kome živimo opstaje decenijama. Umjesto da su vođeni buntom, mladalačkim entuzijazmom, energijom i željom za promjenama, kao generacije iz 68 i drugih mnogo težih vremena kada su se gubile i glave jer je represivni aparat bio mnogo jači, mladi su postali jedan od stubova na kojim počiva nakaradni sistem. Niko ne postavlja pitanje šta će biti sutra kada se sve uruši, šta ćemo u amanet ostaviti generacijama koje tek dolaze?

Sve dok mladi budu uporno ćutali, saginjali glave, uklapali se i vodili isključivo ličnim interesima, teško je očekivati bilo kakav napredak i oporavak. Dok god mladi i većina građana bude nijemo posmatrala i prećutno podržavala haos, anarhiju i propast mi ćemo i dalje biti na dnu, ubjedljivo najsiromašnija, najnerazvijenija i najkorumpiranija evropska država.

Nebojša Vukanović