Promašivao sam i zicere. Puška bi mi znala zatajiti, a gledamo se oći u oči. Ipak, ubio sam ih šest – sedam! Od toga tri za posljednju godinu i po…Tito je lovio i razne afričke i naše životinje, ali ovu nije mogao nikad! Svaki susret s vukom nešto je posebno, priča Momo Novokmet iz ljubinjskog sela Dubočice, dok planira kako da stane u kraj vuku ili vučici, koja je, evo za posljednjih mjesec i po dana, na tristotinjak metara oko njegove kuće ugrabila i pojela čak 11 štenaca!
Dižu nam lovačke pse iz lanca, ali ćemo im stati u kraj“: Momo Novokmet
SEDAM je lovaca Novokmeta u Lovačkom udruženju „Ljubinje“, svi su iz Dubočice: Đuro Novokmet, Brano Novokmet, Velibor Novokmet, Mitar Novokmet, Radmilo Novokmet, Igor Novokmet, Momo Novokmet. Svaki bi mogao biti junak naše priče, ali put u selo nas sad dovodi zbog ovog posljednjeg, 46-godišnjeg Mome. Najuspješniji je lovac na vukove na prostorima južne Hercegovine, a oni su baš oko njegove kuće i na tristotinjak metara udaljenom ljubinjskom naselju Štit, za proteklih mjesec i po dana, ugrabili i pojeli 11 štenaca, što lovačkih, što tornih pasa! U Mladena Novokmeta sedmoro, u Jefte Radića troje i u komšije mu Slijepčevića jedno. Kraj puta, između Štita i Dubočice, fotografišemo kobilu i ome Mladena Novokmeta, na ometovom vratu jasno se vide dva ožiljka, tragovi vučjih bijelih očnjaka; ali, evo, preživjelo…
PRVA je polovina ljeta 2015, i kasne višnje zru; mirišu plastovi sijena, iz nove lucerke prepelica pućpuriče, iz dubine gajeva dubočičkih dubova – po njima selo i dobi ime – uzvraća joj malo potmulo grlica; nad Ljubinjskim poljem i obroncima krševitog Oblog brda zavodljivo se rasprostro laki i mlaki mir, a pod njegovom koprenom krvava drama ključa, i nastavlja se…
Hoće li, kad će, gdje – tu, u blizini - nanovo škripnuti očnjaci jedine zvijeri koja na sjevernoj zemljinoj polulopti nema nijednog neprijatelja, sem čovjeka? Ali, ključa i lovačka strast, jedna od najstarijih strasti što je naša civilizacija nosi u kolektivnom sjećanju, te Momo, uz mali osmijeh, sa zrnom ironije, veli:
- Neka… Neka, samo da ovi radovi prođu, pa ćemo mi njemu dohakati… Ili njoj, miriše da bi mogla biti i vučica… Kote se tamo (pokazuje rukom na južni lanac brda iznad Ljubinjskog polja) između Vranjaka, Korlati i Bjeloševog Dola, u ljutom krasu, punom jazbina, pećina, ljutiju, gdje čeljade ne zalazi. Otud im s proljeća dopire zavijanje… Znam da ste došli da pišete kako sam ja one ranije ubio. Onih šest – sedam! Samo ne zaboravite, spomenete da sam uvijek bio u grupi, jeste da sam ih ja rušio svojim metkom, ali nije red preskočiti da su u društvu sa mnom bili i drugi lovci, moji prijatelji, rođaci, kako kad.
PRVOG sam oborio 1998, to se ne zaboravlja, to je za svakog lovca veliki dan. Pamtim: pošli smo gore po Oblom brdu sada pokojni Boban Turanjanin, njegov sin Filip, sadašnji predsjednik Lovačkog udruženja „Ljubinje“ Brano Novokmet, ja i Simo Samardžić – Simo nije lovac, ali pošao onako s nama, da prošeta… Išli smo na vepra, rekli nam da su ga tu ledali, na malo prije nego što smo došli. Pustismo pse. Kad - neće da rade. Neće naprijed, motaju se oko nogu, pripijaju uza nas. Isprva mi ne bi jasno da ih opasnost vreba u blizini… Ali, pošto je jedna moja kera ranije imala iskušenje s vukom, i ona se pripijala uz moje noge, ali je ajala… Da je vepar, znao sam, pojurila bi ona za njim. A ovo je bilo nešto sasvim drugo… Kera bi, ipak, povremeno otrčala malo naprijed do grabovog šumarka, pa se još brže vratila…U jednom momentu, kad mi je treći put dotrčala i zadrhtala se uz noge, spazim kroz šumarak: nešto miče, što kažemo mi lovci, „gora radi“. Kad ono, izbi vuk na čistac, preda me, na desetak koraka… Išao je za mojom kerom, da je zakolje… Sav ustreptao, nanišanio sam. Opalio… Bio je kapitalac… Malo poslije, mještani susjednog sela Kapavice kazivahu mi da im je čopor vukova udarao u selo, dizao lovačke i torne pse, pa je to najednom stalo. Znači da je onaj što sam ga ja odstrijelio u Oblom brdu bio glavni, bio vođa čopora!
Tragovi vučjih očnjaka mu ostali na vratu: ome Mladena Novokmeta, spaseno u posljednji čas
ODRANIJE smo, u nastavku će Momo Novokmet, kao i svi drugi, imali iskustva s tim da vuk ugrabi ovcu, kozu, jagnje, kozle. Sva seoska đeca s tim pričama odrastaju. Međutim, ne slušaju da se ova zvijer tako zna navaditi na lovačke pse. A, evo, vidite, jedanaestoro ih je odnio za mjesec i po dana, tu, u krugu od tristo – četiristo metara vazdušne linije! Neko vjeruje, neko ne vjeruje. A i za nevjerovati je da može tako da dolazi uz kuću; da nam kerove, što se kaže, diže iz lanca! Imaju i lovci sad mobilne telefone, pa se pročulo i u Trebinju i u Mostaru… Ma da ne povjeruješ. Liči na „lovačke priče“, a istina, brate… U vrijeme moje rane mladosti, vučja legla bi otkrivali, vučiće u Ljubinje donosili, iskusni lovci, ličili bi na trapere iz američkih filmova – Đuro Turanjanin iz Vođena, Dušan Cerovina i neki Popara, imena mu se ne mogu sjetiti, sa Vlahovića. Predavali su ih ondašnjem lovačkom društvu. Novac su za to dobijali, kao i za kože kuna, lisica, jazavaca, divljih mačaka, drugih zvijeri, koje su prodavali na organizovanom otkupu. Svi su oni danas pokojni, davna je to prošlost, i više se to ne radi… Vjerovatno bi se to i sa današnjim zakonima kosilo. Uglavnom, nema ni toga, nema ni hajki, pa se vuk ovdje namnožio da je među najrasprostranjenijom divljači. Haj dobro, ovo posljednje sam kazao figurativno, da se malo našalimo, ali uistinu ga ima više nego ikad prije.
Evo, u Dušana Šalvarice, on uzgaja koze u Radovinji, dignuto dosta koza… Na Obziru, u ladislava Jahure, udarili u tor, maltene uz kuću, poklali mu 25, napravili veliku štetu… Sitnije štete i ne čuješ, mnogi neće o tome da priča, vjeruje zbog nečeg da to nije dobro ni kazivati, taji…
- Lovačko udruženje, daje ili ne daje nagradu za odstrel vuka? - Za posljednje ove dvije-tri godine ne daje. Ja nisam ništa primao… Prije su davali nešto. Bilo je 100 maraka,. Onako simbolično… Trebalo bi sad, brate. Bilo šta. Da lovac ima neki motiv. Opština je prije davala tu novčanu nagradu, ali sad je ukinula, znam pošto sam i ja bio tamo u nekoj komisiji…
Sad nema ništa. Ni kutija metaka! A trebalo bi…San svakog lovca je da ubije vuka! Vuka nije lako ubiti… Tito je sve mogao ubiti, ali vuka – nije. Vuka, nikad!
Drama pod Oblim brdom se nastavlja: ljubinjsko selo Dubočica
OSIM MENE, da ne ispadne da se hvalim, vuka su od ovih sadašnjih ljubinjskih lovaca ubijali Veso Pecelj, relativno mladi lovac Nemanja Krulj, jednog ili dva ne znam, i Nemanji je vuk jurio kerove kao i u onom mom slučaju što sam vam pričao… Pa Gligor Bogdanović, Srećko Turanjanin… Mi smo inače bili ekipa. Pa ako se čuje zavijanje oko Ljubinjskog polja, začas se okupimo. Istine radi, bilo je dosta pokušaja kad ne bismo ništa ulovili… Aha, i Radmilo Novokmet, moj rođak, ovaj ovdje s nama, što sluša razgovor – i on je odstrijelio jednog vuka, koji je jeo kokošku, onamo u polju, kod Farme koka-nosilja… - Razggovarate sa lovcima iz susjednih opština. Je li tamo strašivo, kako vele hercegovački čobani kad blizu pašnjaka uoče opasne zvijeri?
- Pa jeste, kako čujemo, Tarana ima klaonicu… Vukovi se sigurno vrzmaju oko mjesta gdje se baca klaonički otpad. Šta je vuku otud doći ovamo i produžiti do Berkovića, a na Berkovićima je, recimo, mesnica Rogan? I tamo se čuju zavijanja vukova noću. Oglašavaju se i ovdje gore, u Vlahovićima; Siniša Sikimić često ih čuje kad ide da traži konje po brdima. Nisu to jedni vukovi, ima ih stvarno dosta, na raznim mjestima. I po bilećkim Vranjskim, dizali su seljanima mnogo stoke… Vuk je vuk… Hajka nikad nije organizovana, ovdje ju je prilično teško i organizovati, nema mnogo ni ljudstva, siromašni smo, teren nezgodan.
- Šta su sve vukovi napadali u Ljubinju, obično to uđe u priče koje se lako pamte? - Napadali su konje, eto nijesu ih zaklali. Dešavalo se da mome komšiji Mladenu Novokmetu ugrabe ždrijebe ispred kuće. Zaklali su magare u Zdravka Unkovića u Gradcu, voli ga vuk posebno…
Pronosi se, navodno, da se vuk kad sretne magarca toliko obraduje slasnom zalogaju, da ga najprije nekoliko puta preskoči od dragosti, pa potom zakolje i pojede… Dizali su stoku, ovu sitnu. E, sad ima tu ljudi koji kriju štete: rekao sam vam: neće da kažu. - Šta je ostalo od običaja da se onaj ko ubije vuka daruje?
- Malo… Rijetki su ti… E, sad da mi je goniti lovinu od kuće do kuće, ne znam, možda bi bilo nešto… Ja nijesam to gonio… Odeš negdje, popiješ kafu, pojaviš se tek da se vidi da si ga ulovio… i to. Možda da mi je zaći od sela do sela, možda bi se, kao što je prije bilo, nešto i dobilo. Vunene čarape i slično. Ali, odumrlo je to, otišlo s vremenom.
Ličio na trapera iz američkih filmova: Đuro Turanjanin sa kožama divljih mačaka, kuna i lisica sedamdesetih prošlog vijeka
OSTAO je, ipak, običaj ljubinjskih lovaca da ulovljenog vuka dovezu do centra grada, da ga pokažu? - To jeste… Ono, što se kaže, kao mačka kad uhvati miša, da ga pokaže!. Jer nema druge nagrade nikakve. Šteta što nema nagrade. Ne zborim ja to u svoju korist. Jer ne ubije se vukova mnogo za sve ove godine. Da je nagrada 500 maraka ne bi se mnogo izdvojilo… Nije sve ni neimaština, nešto je i nemar, ali svak tu nekako ćuti, ne haje… Nešto je pokušavao Draženko Banđur, a nije prošlo… Ma ne haje se za to, kao i za mnogo šta drugo… Ne znam kako da objasnim. Dok u Bileći, čujem, Opština daje 350 maraka. Nema Lovačko ništa sa tim, Opština daje. Lovačko ti od sebe da kutiju metaka, oslobodi te godišnje članarine… Sad se ne primjenjuje ni to. Ukinuto. Nisu to neke pare, ali, eto… Trebalo bi uvesti nagradu taman da se ubije deset, a neće se ubiti deset. Nije se nikad za jednu godinu ubilo dest. Nije ni za tri, da kažem tako… A viđali smo ih i po deset odjednom uveče, pa ne ubi nijednog… Ma, evo, Srećko i Veso znaju, šta smo doživljavali uveče: kao vilino kolo da igraju, pa nijednog ne ulovi… Eto zaboravio sam reći da je i Mića Bokić jednog ubio – i taj je vuk dizao lovačke pse, baš spominjanom Vesi Pecelju: iz lanca mu digao, što se kaže, dva ispred kuće u Vođenima… Tako su ga i ubili, tog vuka - čuli da je zgrabio kerče, i pogodili ga kod Farme koka-nosilja, a našli ga tek petnaest dana poslije – mrtvog! Ta je Farma talična za njih. A šta je, ne znam. Ili je raskrsnica za sve prolaze od Oblog brda prema Radovinji, prema planini Iliji i ovamo Lohinju, prema Popovu polju…Ne znam, ali talična je. - Blizu smo granice sa Hrvatskom, vuk je tamo zaštićen, međutim može nesmetano da prođe k nama, od, recimo, Slanog, preko Ravnog Stru jića… Svima koji znaju radijus njegovog kretanja i navike, ne bi to bilo nikakvo iznenađenje? - I s tamošnjim lovcima smo se čuli. Ako sam dobro shvatio, a gledao sam nešto i na televiziji, na Biokovu su „pojačavali“ vuka, da čisti prirodu, vuk uistinu i jeste čistač prirode do određene mjere… Ali meni se čini da se, kako je tamo zabranjen, ovamo povećao… Namnožio se. Ima čudno i ponašanje u odnosu na prijašnje vukove, nije to više onaj vuk da bježi – navikao se na auta, na pucnjeve, na sve… Ovdje ga u polju ljudi gledaju s traktora po danu dok rade, đeca predveče s bicikla, kraj puta… Pa sumnjaš onda i šta se dešava. Nije ti svejedno ni da odeš da ga ubiješ… Da li je to, što govore, kanadski taj vuk, koji je ukršten i malo je drukčiji od ovog, ne znam…
- Kanadski vuk?
- Vele da su ukrštali tog vuka, pa više liči na psa… Nešto sam slušao preko TV da su te parove ubacivali. Sad, da li se on razmnožio i tako to? Ili je to i dalje ovaj naš, pa mu gode blage zime… Ne znam, ali nešto je ipak drukčije. Pričao je Dano Slijepčević, prije, dok je vozio autobus do Trebinja, ujutro bi često gledao tamo oko Vranjaka, vučicu i vučiće kako prelaze cestu. Bilo je slučajeva da su vukovi nadomak Ljubinja na putu udarani i ubijani automobilom…
VUK I DALJE ima neka zaštitna značenja? - Slušao sam priče o tome da se đeci daje to ime po vuku da ga štiti od uroka, od nekakve druge nevolje… Što se nas lovaca tiče, neko od vuka uzme glavu, zub, šapu, kad ga ulovi…Ja nisam do sad uzimao ništa da nosim, da prepariram. Nadam se biće ih još, pa ću uzeti… Zavređuje… Od petnaeste godine zavolio sam lov, ulovio dosta veprova – i to je dramatično, uzbudljivo - ali vuka, strašno je uloviti vuka! Nešto ima posebno. Dešavaju se, zbog nečeg, gotovo nevjerovatne stvari, kažu lovci: zatajila mu puška… Ima slučajeva da ga promaše sa deset metara… E, sad šta je, ne znamo, iako vazda pričamo… I meni se događalo, promašivao sam i ja nekoliko vukova, nekoliko čistih zicera. Tog dana mi se zbog nečeg ne bi dalo da ga pogodim. Ne znam zašto. Znate li vi za staru našu tvrdnju da se vuk ubija na prevaru. Kako? Pa ovako: ako ti njega prije stimaš nego li te on ugleda, ulovićeš ga. A ako on tebe prvi vidi, ma koliko ti pucao, spasiće se… pobjeći. Neću reći da je to u tančine tako, ali i u mom slučaju ove vukove što sam ja njih prvi vidio, padali bi… Oni drugi – bježali bi. Dešavalo mi se da vuk gleda u me, a ja ne mogu da zaklopim pušku, u trenu, od nečeg – i utekne mi… Dešavalo se… Nadalje, ovdje u mom selu, u Dubočici, prije se često gonila stoka na ljetnju ispašu na Zelengoru, pa su zborili čobanin kad ugleda vuka zanijemi na trenutak – izgubi glas – ne može da ga haka! To nije istina, ali istina je da u prvi mah pretrne od straha. Jer vuk je vuk!
- Novokmeti su poznati stočari i planištari? - U stvari, to su bili… Sada ne ide niko na Zelengoru… Pokojni Boro Borka Novokmet je išao, evo ima tri godine da je umro… Zdravo Novokmet, brat mu, išao i on, pa brat im Mladen… Ne, više niko ne planištari, a oni su prije bili maltene kao rođeni na planini… Prije su išli Šijakovići, ni od njih niko… Od ostalih, pa evo ja imam nešto ovaca, dao sam ih Macanu Vrtikapi, u junu, kad je krenuo na Zelengoru, pa otišao Ljubo Ćuk iz Krajpolja, te Čedan Turanjanin i Draženko Banđur… Veljko Bokić ide u planinu Vidušu, ovce naši daju još u Dabar. Prije su stoku na Zelengoru gonili Lučići i Kosjerine iz Kruševice, Bukvići i drugi iz Uboska, a ni od nih niko više…
Uspomena iz 1998: Momo Novokmet sa prvim ulovljenim vukom
NEMA, rekoh ti, pada to, sela odumiru, sve se spušta u Ljubinje i ka Ljubinju, pa i vuk… Zato se oni motaju oko farmi i mesarskih klaonica, tamo gdje se odlaže klaonički otpad. Čuj, možda to u neku ruku spasava preostala stada i torove… Jesi li možda znao da vuk rado lovi zeca? To su ti ovdje neke godine u polju gledali stariji lovac Čedo Sikimić, moj kum Dragoljub Sorajić i kombajnista Kučinar… Pušio ga je iz Graba, od Gradca prema Dubočici… Čest je to slučaj, kao što često napada srneću divljač, mlade divlje svinje! Jer, vuk je vuk, što se veli! Otpad iz mesnica danas vukove održava… Od rata ih ima baš dosta. Šta će vuk zimi na Zelengori, ako na Zelengori nema nikog? Izumrla sela. I ova naša, i dalja… Šta će tamo? Sad se ovaj najnoviji, vidiš, nameračio na štenad. Među lovcima kruži priča kad se nauči na pseću štenad više voli da ih pojede nego jagnje…
PROĐE stoku, prođe ovce i pojede štene… Ma, evo ti, nedavno ovi moji rođaci Radmilo i Mitar, oba lovci, puštali Radmilovu kericu prema Prisojanima. Da se istrči. I, umalo im je nije ugrabio. Maltene na trista metara od kuća!… Malo je izgrizao, ali su mu je oteli… Da se vuk sad tu pojavi gdje sjedimo, ona bi jadna iz kućice cviljela, ne bi smjela njušku promoliti napolje:
Opario je, brate, život joj za dlaku ostao…. Ućero joj strah u kosti. Prisustvovao sam sceni: pas vidi vuka na televiziji – i drhti kao prut. A nikad prije nije imao susret s njim! Rođeno s njim, taj strah… Ja sam prije imao jednog drugačijeg, hrabrijeg. Po lavežu sam tačno znao na šta laje – na vepra, na zeca, na vuka, rodilo se i to s njim, čudna je priroda… A ima ovdje u komšije Mladena Novokmeta jedan, Šaro ga zovemo, mješanac – ni lovni, ni torni. Njega prije opatržilo, pa kad namiriše vuka blizu selu, bježi na balkon. Krivi se. Ma, pobjegao bi pod sto u kuhinju, da može… Smiješno, a opet, dobro. Najavi ga bar tako. Krivio se i nedavno, pa ovaj Radmilo istrčao tamo s baterijom i puškom, zatekao vuka među konjima, ali nije mogao pucati da konje ne povrijedi, zvijer se od njega prepala – i utekla.
POSLJEDNJA tri vuka, ova što ih je odstrijelio za minulu godinu i po, Momo Novokmet je oborio u Ljubinjskom polju –kod Bazena, kod Farme koka-nosilja, kod Farme matičnog jata koka-nosilja. Zato na kraju, pogledujući na predvečernju rumen koja trne nad Ljubinjskim poljem i rođaka Radmila, reče: - Dohakaćemo mi i ovom. Bio vuk ili vučica… A, Radmilo? Mladić potvrdno klimnu glavom… Iz polja je, sada još življe, pućpurikala ona prepelica.
Žarko Janjić
