TREBINJE │ U Kulturnom centru Trebinje sinoć je monodramu - urnebesnu komediju „10:1“ (deset razloga da ne uđete u bračnu zajednicu i jedan da to učinite) izvela glumica Tatjana Kecman.

Njen autorski projekat, kojim otvara vječita pitanja odnosa muškarca i žene, te položaja i uloge žene u savremenom društvu naišao je na odličan prijem publike, koja je tokom jednočasovnog trajanja komada ostvarila odličnu interakciju sa glumicom, uz salve smijeha i aplauze i na otvorenoj sceni.

Ostaje žal što je u izvanrednim glumačkim transformacijama Kecmanove u 10 tipova žena današnjice, među kojima i domaćice, pjevaljke, poslovne žene, zanosne plavuše, žene siledžije... uživalo tek pedesetak ljubitelja pozorišta.

Glumica, koju šira publika zna kao neustrašivog inspektora Branku iz druge sezone popularne serije „Ubice moga oca“, prvi put igra u našem gradu. Za trebinjsku publiku kaže da je izvanredan partner, dvoranu Kulturnog centra ocjenjuje božanstvenom.

Komad „10:1“ igra više od deceniju, širom regiona. Iako je to tek njena druga monodrama, odavno je prevazišla strah od igranja najkompleksnije scenske forme. Smatra da žena u današnje vrijeme, i pored emancipacije i tehnološkog napretka, nije daleko odmakla u opštem poretku stvari.

„Sa jedne strane, žena je dobila mnogo slobode u odnosu na neko ranije, prošlo vrijeme, a sa druge strane, mnogo više obaveza, prosto više ne poznajem ženu koja je imala taj luskuz da samo gaji dijete dok je mlada. Bile smo i trudne i radile, i rađale i radile, konstantan je pritisak zbog posla, nismo uopšte rasterećene, sa jedne strane smo dobile, sa druge izgubile. A u ovoj opštoj trci za materijalnim, teško je naći pravu ljubav, ostvariti srećan brak, potrebno je razumijevanje i mnogo kompromisa, a prije svega poštovanje. Zaljubljenost dođe i prođe, poštovanje je prvo i osnovno. Ko danas sačuva brak, svaka mu čast“, kaže glumica.

U glumačkim vodama je od sedme godine, kada je igrala malu Stojanku u „Osmoj ofanzivi“, 1979.godine. Na filmu je ostvarila tek nekoliko uloga, među kojima i u Kusturičinom „Podzemlju“. Predala se radu u pozorištu, gdje je ostvarila brojne zapažene i nagrađivane uloge. Odvažna da se bori za vlastite principe, odavno stvara kao samostalni umjetnik, iza kojeg su brojni uspješni projekti.

„Bila sam dio ansambla, napustila sam to jer naprosto nije zadovoljavalo moje potrebe, sputavalo me. To je mnogo nesigurnije i neizvjesnije, sa druge strane je više adrenalina. Volim tu borbu, volim da se osjećam živom, upisala sam glumu zato što je volim, moram konstatno da igram i da me svuda ima. Nisam zažalila što sam se osamostalila, od tada smo napravili nekoliko sjajnih predstava, i uopšte ti nezavisni prijekti polako uzimaju primat, idemo na festivale, osvajamo nagrade, putujemo, radujemo se, volimo, nismo otrovani, ne prestajemo da igramo, to je jedino važno.“

Neustrašiva Branka u „Ubicama moga oca“

Kao inspektor Branka u hit seriji „Ubice moga oca“ osvojila je srca brojne televizijske publike, ostvarivši maestralnu žensku ulogu koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Privatno seksepilna, pokazala je da je majstor transformacije ulogom krvoločne, ali pravedne svinjarke, koja ne preza ni od čega.

„Uloga Branke nije toliko velika ali je jako bitna. Anica Dobra je rekla da je to najljepše ispisan ženski lik u našoj kinematografiji. Lik Branke je zapažen, iznenadila sam se koliko su ga ljudi zavoljeli. U toj ulozi nisam ni slatka, ni lepa ni mila ali sam pravedna, mislim da su ljudi željni heroja. Isidora Simijonović i ja imale smo scenu borbe sa noževima, nije bilo nimalo lako, iako je to u kadru svega dva minuta. Radile smo sa kaskaderima desetak dana, dovoljno je bilo da stotinka sekunde nije dobra da sve propadne. Na dan snimanja smo scenu gdje pravim kolut na stranu i padam na zemlju ponavljale nekih 36 puta, doduše ne samo zbog nas dvije, bilo je još dodatnih okolnosti. Bile smo zadovoljne, ispalo je vjerodostojno, iako smo izgledale kao u bici za ranjenike“ (smijeh).

Radost glumačke igre

Trenutno je ljubitelji pozorišta mogu vidjeti u predstavi „Ženska posla“, sa Daninom Jeftić, Sandrom Bugarski i Milenom Pavlović Čučilović (koprodukcija sa Beogradskim dramskim pozorištem) i komediji „Sirena i Viktorija“, koju igra sa Radoslavom Milenkovićem i Milenom Pavlović Čučilović, po tekstu Aleksandra Galina. Na pomolu je nova monodrama.

„U aprilu ćemo sa komadom 'Sirena i Viktorija' učestvovati na festivalu 'Mostarska liska'. U mojoj produkciji pripremamo monodramu o Florens Ens, to je Britanka, heroina koja je bila narednik u srpskoj vojsci. To je bila izuzetna, jaka žena, interesantna je za igranje, sa njom se izboriti nije nimalo lak zadatak. Radimo na još jednoj predstavi, koja je tek u povoju“.

Povodom Svjetskog dana pozorišta ističe da je radost glumačke igre neprevaziđena.

„Moramo se igrati, igra ne smije da stane, onog momenta kad prestanemo da se igramo, onda se treba pokupiti sa scene i ne vraćati se na nju. Bez obzira u kojim uslovima radili, stvarali, moramo onu djecu u sebi sačuvati, to je jedino važno“, poručuje Kecmanova.

Vlatka Musić