Ribolov u Trebinju vuče korijene od davnina. Trebišnjica bogata ribom, oduvijek je privlačila ribolovce, rasplamsavajući njihovu strast prema ovom sportu. Možemo slobodno reći da je ribolov u Trebinju muška preokupacija, u kojoj se tek povremeno okuša po koja žena. Koliko je dama uopšte pecalo našom rijekom može se prebrojati na prste jedne ruke. Još je manje djevojaka koje su ribolovu ozbiljno posvećene.
Rijetka, ali po svom umijeću izuzetna je sedamnaestogodišnja Helena Brajić. Na Trebišnjici je od svoje četvrte godine i iza sebe ima više od decenije ribolovačkog staža.
„Za sve je zaslužan moj tata, strastveni ribolovac. Sa sobom me vodio još dok sam bila mala, što je za mene bio praznik! Usadio mi je ljubav ne samo prema ribolovu, nego i prema prirodi, ali i neobičnim vrijednostima za jednu djevojčicu. Pošto živimo u Lastvi, neposredno uz rijeku, od malena sam uvidjela koliku ljepotu nudi život van gradske vreve. Ribolov sam zavoljela i, od mnoštva mojih interesovanja, pecanje se do danas zadržalo“, kaže nam djevojčurak sa nekom posebnom razdraganošću u očima.
Priča nam da je od malena umjesto da se igra lutkama, radije igrala fudbal i istraživala prirodu. Da je bila prilično živahna, što joj u ribolovu nikako nije koristilo.
„Dok sam bila manja na pecanju sam proizvodila buku na sve načine. Sada razumijem zašto je moje ponašanje iritiralo druge ribolovce. S godinama nastojim da se više koncetrišem na pecanje. Nije mi teško da satima sjedim na jednom mjestu i osluškujem prirodu, u čemu je po meni najveća čar ribolova. Oduvijek sam bila takmičarskog duha i kao mala sam željela da budem bolja od tate, da ulovim više ribe. Ni to mi odavno nije primarno, jer kad sve saberem, najviše mi je u sjećanju ostalo urezano vrijeme provedeno s njim, a tek onda ulov“.
Tata ju je naučio svemu što zna o pecanju, a bio je, kaže, odličan učitelj.
„Sve je išlo spontano. Imao je razumijevanja i strpljenja. A onda, i ja sam vrlo rano zavoljela pecanje, pa smo valjda jedno drugo dopunjavali na neki lijep način, obogaćen zajedničkim interesovanjem. I moja starija sestra je učila da peca, ali nije nastavila, tako da tata nije ni od mene očekivao da ću se pretjerano zainteresovati. Mene je, međutim, ribolov opčinio! Pruža mi boravak uz rijeku koja mi nudi slobodu, opuštanje, bijeg iz svakodnevice i nikada mi nije dosadno!“
I sada se sjeća prvog ulova. Bila je to pastrmka, solidan primjerak od dva kilograma.
„Mojoj sreći nije bilo kraja! Bila sam baš mala i tata mi je pomogao da je izvučem na obalu, da mi ne padne sa udice. Ponosno sam je poslije odnijela kući da je pokažem mami, koja, iako u početku nije odobravala moje bavljenje ribolovom, u tom trenutku je, čini mi se, shvatila koliko mi pecanje znači. Meni je značilo što mi je poslije redovno bila podrška“.
Svaki ribar ima svoje razloge zašto mu se pecanje uvuče pod kožu. Kod Helene stvari su veoma jednostavno posložene. Za nju je pogled na mirnu vodu i sve ono što krije u svojim dubinama izuzetna fascinacija. Svaki zamah štapom pri kojem se silk u jedno stapa sa blistavom rijekom, a udica polako tone prema dnu, donosi joj radost iščekivanja. I nije joj presudno da li će riba baš zagristi njen mamac.
„Mogu satima da pecam pa iako ne ulovim nijednu ribu nikad nisam razočarana. Meni je mnogo važnija ta sloboda koju uživam i sam spoj sa prirodom. Djetinjstvo mi je zaista bilo bezbrižno, lijepo i sadržajno. Ništa se po tom pitanju nije promijenilo ni od kada sam krenula u srednju školu. Tvrdim da je ljepota života na selu neprocjenjiva!“
Kada peca ne voli da lovi na kuglu ili dubinku, jer joj je previše statično. Koristi se najčešćim ribarskim mamcem – hljebom, a što se tiče glista, kroz smijeh kaže da tu dužnost rado prepušta tati. Najviše voli kada izvuče manje ribe, posebno pastrmke, od kojih joj je najveća bila teška dva i po kilograma.
Iskreno priznaje da je sa polaskom u gimnaziju ribolov zapostavila, ali da nastoji, kad god ima vremena da sa tatom nadoknadi propušteno. I u ono malo predaha od školskih i vannastavnih aktivnosti, ako je potražite, uglavnom ćete je naći tamo gdje joj je najljepše, na riječnoj obali u njenoj Lastvi.
Od većine svojih vršnjaka, posebno vršnjakinja, ne razlikuje se jedino po ribolovu već i po mnogo čemu drugom. Kad je pogledate, prilično nježnu i krhku, sa čudesnim loknama, nikada ne biste pretpostavili da se u njoj preplući romantična i avanturistička duša. Voli ekstremne sportove i izazove, pa rado zapliva u Trebišnjici, trči i baca kuglu, njeguje stare ljubavi atletiku i šah, ali i svira gitaru, slika, piše, „guta“ književnost i najposlije, obožava da proučava hemiju. Oprobala se i u glumi u okviru Dramske grupe trebinjske gimnazije, što naziva iskustvom koje ju je promijenilo.
„Dramska grupa osnovana je na inicijativu učenika, uz angažovanost profesora. Nas tridesetak se javilo sa željom da govorimo o stvarima koje zaokupljaju mlade generacije. Predstava „Koferi“, bazirana na našim ispovijestima, realizovana je uz pomoć profesorice srpskog jezika Jelene Mandrape, dok je komad „Princ svjetlosti“ ideja profesorice Veselinke Kulaš. Predstave su mi pružile potpuno novo i fenomenalno iskustvo, pošto sam mislila da rad u grupi nije za mene. Učvrstile su i moja uvjerenja da ljepotu trebamo tražiti u različitostima i razmjeni energije među ljudima. Ubijeđena sam da svako iskustvo upotpunjuje mozaik naše ličnosti, kojim mi sebe dalje nadograđujemo“.
Vješto spajajući lijepo i korisno, Helena uporedo razmišlja i kuda nakon srednje škole. Donedavno je vjerovala da će to biti Likovna akademija, a sada se premišlja, da li da odabere hemiju ili, što nas u njenom slučaju nimalo ne iznenađuje, Vojnu akademiju smjer pilot. Podršku roditelja ima, pa vjeruje da će biti uz nju šta god da odluči. U međuvremenu, poput djeteta se raduje otvaranju ribolovne sezone. Svoje vještine ni ubuduće neće mjeriti ulovom, nego osjećajem pripadnosti i neizmjerne slobode u, kako nam kaza, poetičnosti svakog izlaska na rijeku.
Pecanje sa sestrićima je poseban doživljaj
„Ribolov sam uvijek shvatala ozbiljno. Bila sam jedino dijete sa opremom i obavezno ribarskom dozvolom. Kako sam rasla, shvatila sam da me ribolov opušta i nisam se obazirala na one koji su to negativno komentarisali. Posljednjih godina najčešće na rijeku vodim sestriće sa kojima je pecanje pravi doživljaj! Još su mali i za njih je ribarenje igra, što se trudim da im i ostane. Prolaze kroz sve kroz šta sam ja prošla, od same tehnike zabacivanja, načina na koji treba da vuku ribu i slično. Najsrećnija sam kad vidim da im je zabavno sa mnom. Učila sam pecanju i drugove i drugarice iz grada. Njihova sreća kad bi upecali ribu, ta radost, uvijek me podsjeti koliko zadovoljstvo mi ribolov pričinjava“.
Ribolovačka oprema s dušom
„Od opreme za ribolov većinom koristim staru, onu koju sam naslijedila od tate, iako on voli da mi nabavi i po nešto novo. Ne opterećujem se time. Svi stari štapovi za mene imaju posebnu draž, kao čuvari tradicije, svaki sa svojom pričom. Volim da skupljam plovke, imam ih punu kutiju, nekih čak i potpuno neupotrebljivih. Tata i ja rijetko idemo na pecanje jedno bez drugog. Uvijek nam je lijepo, posebno ljeti kada odemo u predvečerje i ostanemo do kasno u noć. Nikad mi u tim trenucima nije nedostajalo vrijeme sa drugarima. Ni sada. Odem u ribolov, ne nosim telefon i preporodim se!“
