Iako su ga godine stigle, za sebe kaže da se ne predaje.

„Dećko, moram da ti kažem da sam ovih dana dobio i treću diplomu. Moram da ovim mlađim doktorima kod nas da dokažem da smo mi stari doktori i dalje mnogo bolji. I da nismo za staro gvožđe. I da još možemo da napredujemo. Mi smo rasli i stasavali u teškom vremenu, a ne kao oni u svili i kadifi“.

Doktor Mihal Nikolov, bugarski ljekar, koga je cijela Hercegovina zvala jednostavno "doktor Bugi" došao je ovih dana kod svojih. Namjerno ne pišemo drugova, saboraca, pacijenata... Kod svojih je najbolji opis jer je doktor „Bugi“ bio jedno sa ljudima izbjeglim iz Konjica i tog kraja gornje Hercegovine“, sa njima dijelio i dobro i zlo i ostao upamćen kao legenda.

Mihal Nikolov je pred rat bio asistent Vojno-medicinske akademije u Varni, direktor bugarske bolnice u Libiji, te ljekar u privatnoj ginekološkoj klinici u Sjevernoj Karolini u SAD. Odatle je, marta 1993. godine, došao u srpsku bolnicu na Boračkom jezeru koju je "posljednji napustio".

„Kad smo napuštali tu našu „ratnu bolnicu“, francuski „legionari“ su uzeli oružje na gotovs kada sam im rekao da sam dobio naređenje da sve ovo dignem u vazduh. Dok sam napuštao naš dom tokom ratnih godina, moram da ti priznam da sam i zaplakao. Sve smo sačuvali i napravili i morali sve da ostavimo i napustimo“, priča nam doktor „Bugi“.

On nam dalje besjedi da je bolnica napravljena, bukvalno „sa ledine“. Sve je, priča, nabavljano i formirano u hodu. „Nabavili smo osnovne stvari, krevete, lijekove , zavoje... Prvo smo, uz pomoć prijatelja u upotrebu stavili rendgen aparat i laboratoriju za izradu tih rendgenskih snimaka. Sa mnom, i sa doktorom Danilom Živakom, je tih ratnih godina radilo i pet djevojaka, skoro djevojčica, od 16 do 18 godina. Vesna, Rada, Sanela, Minja, Ceca... ja sam ih obučio da rade sa mnom. Kada bi došao ranjeni borac, kada bi bila ofanziva, one su prve reagovale, radile su u stvari „doktorski“ posao“, govori nam doktor i kaže da ponekad pomisli da su to bili anđeli koje je Bog poslao da mu pomognu.

Iako po specijalizaciji ginekolog, radio je i radili su sve vrste medicinske pomoći i operativnih zahvata. Doktor „Bugi“ se sjeća da su, iako su bjesnile ofanzive, pomagali svima. Prva žena koju je u ratu porodio bila je Hrvatica. „Bilo je to u jeku muslimansko hrvatskih sukoba. Porodio sam je dok su se gore u daljini čule granate i borbe. Volio bih da znam šta je kasnije bilo sa tom ženom i tim djetetom. Da ih vidim“, zaiskri tiha riječ ali i suza u oku starog doktora.

Priča nam i da su mu Hrvati donijeli na poklon novu maskirnu uniformu, ali da ih je on odbio riječima: „Ja sam Srpski doktor“. „Dećko, to Srpski napiši sa velikim slovom“ nasmija se „doktor Bugi“.

Sa tugom se sjeća druge Mitrovdanske ofanzive. U danima kada je palo Glavatičevo, imali su svakodnevno pune ruke posla. Trebalo je ranjene borce spašavati. I bolnicu su nam bombardovali, ali ne protivnici nego snage SFORA za brzo dejstvo u BiH. Samo Bog nas je spasio kad su Malezijci bombardovali našu bolnicu. Srećom, projektili su aktivirani u  borovoj šumi i nisu nikoga povrijedili.

„A mi smo u tom trenutku operisali naše ranjene borce“, govori doktor Bugi.

„Te moje bolničarke su bile djeca, u mene su gledale i od mene učile. I kada mi je bilo najteže nisam im to pokazivao, jer činilo bi se kada bih suzu pustio i one bi sa mnom plakale. A kako ne pustiti suzu. Kako ne zaplakati kada su nam u bolnicu, na Krstovdan 27. septembra, donijeli mrtve tri junaka Vojvodu Nedeljka Vidakovića, majora  Dragana Slijepčevića i poručnika Ljubišu Popovića. Na brdu Kiseru, iznad Boračkoga jezera neprijateljska granata je upala u njihov rov. Tada je teško ranjen dječak, maloljetni Aleksandar Masleša, koji je kasnije preminuo u Beogradu. Ipak, izdržao sam. Moralo se dalje. Ranjenici su se smjenjivali kao na traci. Spašavali smo srpsku mladost“ priča nam doktor Bugi.

I danas, 23 godine nakon rata, prijateljstva iskovana u ognju najtežih bitaka koje je vodila „Druga laka sa Boraka“ sa braćom Hercegovcima protiv protivnika, i dalje traju. I čini se jača su nego ikad prije.

„Srbi su moja braća“, kaže sa osmjehom najbolji Bugarin na svijetu.

Doktor Mihal Nikolov, ili naš „Doktor Bugi“.

Ratomir Mijanović