naslovna TREBINJE | Ima Gradsko kulturno umjetničko društvo „Alat Svislajon“ dosta članova, preko 500, ima i dosta prijatelja, ali posljednji trening prvog sastava, ili A sastava, od prije nekoliko dana, ostaće posebno upisan i ubilježen za petoro mladih igrača i jednog bivšeg igrača.
No krenimo redom. “Navučeš jelek, zatim obuješ opanke, zategneš pojas i par puta udariš opancima u pod… Uz pjesmu čuju se dukati… Onda suknja, kecelja pa marama, onaj prelijep osjećaj kad se ispraviš i izađeš na binu, a osjećaj... Neopisiv!!! I sljedećih 15 minuta dok si tamo sve ostalo je nebitno, samo se boriš za svoj tim, braniš njegov značaj sa svojim prijateljima”, mnogo je istine u ovim riječima. Često ih zaljubljenici u folklor citiraju.
Razigrana mladost trebinjskog folklornog društva obišla je gotovo čitavu Evropu, smjenjivale su se generacije i generacije igrača, neki odlazili, neki se i vraćali...
I sada u prvom sastavu ima oženjenih i udatih igrača, ali nekako najsjetnije bude krajem septembra ili početkom oktobra kada na fakultete idu trebinjski srednjoškolci. Među njima i igrači „Alat Svislajona“.
I redovno priredi im se jedan simboličan oproštaj, diploma, za djevojke ruže, tek toliko da se zna da ima neko ko misli na njih.
Tako je bilo i ovaj put. Saša Vulić, Anđela Kovač, Sanja Bošković, Milica Ukropina i Srđan Vukanović su se, nakratko oprostili od narodnih nošnji i igre jer su, već jutro kasnije, većina njih i autobusima putovali na neka svoja nova odredišta. „Osjećam sreću ali i sjetu u ovim trenucima. Srećan sam jer naša mladost odlazi na visoke škole, prave veliki korak da budu uspješni mladi ljudi. Sjetan sam jer nam svaka jesen prolazi u znaku ovih rastanaka. Odlaze mladi, većina dođe ponovo, navrati, neki i zaigraju. Njihova radost je i naša radost i želimo im svaku sreću i radost u životu“, kaže Dragan Mijović Žuti, predsjednik društva.
Na dar su uzdarjem vratili mladi igrači. Poklonili su predsjedniku jednu skromnu uspomenu. U krajičku oka zaiskrila je suza.
Dragi naš predsjedniče i dragi naši. Hvala Vam na svim lijepim trenucima koje ste nam poklonili. Naše srce će uvijek biti u „Alatu“. Deset nezaboravnih godina je prošlo kao jedan lijep san. Hvala vam na svemu“, kaže Anđela Kovač, koja je upisala Medicinski fakultet.
Aplauzi, pjesma, igra i pokoja suza. Ništa neočekivano za ove kratkotrajne rastanke u „Alatu“.


Sve je to, sa blagim osmjehom i sjetnim pogledom gledao trofejni srpski veslač Radoje Đerić. On je te večeri proglašen za prvog ambasadora „Alat Svislajona“. A nekada, prije nekih desetak ili nešto više godina, i on je bio član „Alata“. „Sa velikim zadovoljstvom sam nastupao u ovom društvu. Vjetar života, odnio me je u Beograd. Tamo sam već dugo, ali ovo lijepo druženje i igru u „Alatu“ teško mogu da zaboravim. Kada pogledam ove djevojke i momke, sjetim se da sam ja otišao iznenada u Beograd. Sa jednom željom, da postanem veslač. I to uspješan. Želim im svu sreću ovog svijeta i sve najbolje“, kaže Radoje Đerić.
I nastavilo se to veče, u pjesmi i igri. Tridesetak članova prve postave, među njima i petoro budućih studenata igrali su i pjevali. Već sutradan sve je bilo, drugačije.
Spremni za novi život, mladi alatničari su, odlazeći iz rodnog grada na studije, sa pogledom uprtim na Crkvinu, a u njenom podnožju rodni grad kojim krivuda biserna Trebišnjica, sigurno pomislili da je bezbrižni dio života završen. Već sutradan njihova svakodnevnica postaće indeksi, predavanja, kolokvijumi, ispiti...
I kada, u dugim zimskim noćima budu nagnuti nad svoje knjige i učili, diploma „Alata“ na zidu će ih sjećati. Sjećati da jedno veliko srce „Alata“ kuca za sve njih.
Ratomir Mijanović