U samu zoru, 5. septembra 1976. godine, na „zbornom mjestu“ u Hrupjelima okupilo se oko pet stotina ljudi, da svojim rukama, nesebično i požrtvovano, uz litice nepristupačnog Leotara, čija je strmina iznosila i do 45 stepeni, završe sedam dana prije započeti posao izvlačenja kabla dugog četiri kilometra. O kakvom je poduhvatu bilo riječ govori i podatak da je svaki metar ovog ogromnog užeta bio težak oko devet i po kilograma...
Poput nepreglednog lanca, formirala se kolona. Pažljivo, korak po korak, osvajana je stopa po stopa negostoljubive planine, uz kamenje koje je poslije obilne kiše klizilo ispod nogu. Na svakoj stopi vrebala je opasnost. Ako se otisne ogromno uže, lako može izazvati pravu katastrofu. Međutim, zahvaljujući nemjerljivoj volji, posao je uspješno priveden kraju već negdje oko 14 časova.
Završena je etapa, za koju se smatralo da je najkomplikovanija u čitavom poslu oko postavljanja 56 metara visokog i oko 40 tona teškog antenskog stuba - ovako, na prvi pogled reklo bi se vojnički precizno, započinje naš razgovor prof. Željko Bulatović, posljednjih dvadesetak godina rukovodilac Relejnog centra „Leotar“, a prije četiri i po decenije, mladić koji se radovao dobijanju drugog TV programa.
Nije Željko tada mogao ni zamisliti da će mu radni vijek biti vezan baš za taj kabl što ga ja preko svojih ruku „preturio“, kao što ni danas ne može zamisliti dan bez ćudljivog Leotara i „posade“ prijatelja koji kuću od siporeksa i čelične konstrukcije, kuću koja vibrira i odolijeva naletima vjetra i udarima groma, smatraju za drugi dom.
U Hidroelektranama na Trebišnjici, matičnom preduzeću, odnosno u Direkciji za upravljanje sistemom, kojoj pripadaju – zovu ih posada! Posadu čini njih sedam. Rukovodilac je osmi i vozač je deveti. Njihova imena su Zdravko, Željko, Mladen, Slobo, Branko, Ilija i Dragan. Rukovodilac je Željko i vozač je Ilija. Ne žele da im pišemo prezimena. Oni su tim. Dišu jednom dušom. Nadopunjuju se. Poštuju se. Čvrsto drže konce u svojim rukama jer su svjesni da cijela istočna Hercegovina u teleinformacionom smislu zavisi od njih. Teret odgovornosti podnose lako. Bar tvrde tako.
Teško im je kad je u smjeni samo po jedan, ali u sezoni godišnjih odmora ili trenutaka nekih ljudskih sudbina i to se mora izdržati. Žive i rade na 1228 metara nadmorske visine, na vrhu Leotara. Ali, ako toj visini pridodamo i 56 metara visok antenski stub na kome, skoro svakodnevno, nešto mora da se radi, onda je njihovo radno mjesto na 1284 metra nadmorske visine! Malo li je?!
Zbog težine, obima i specifičnosti posla podijeljeni su u tri posade. Njihovo radno vrijeme je sedam dana na Leotaru pa 14 dana slobodno. Zluradi bi rekli: „Blago njima!“, a oni sliježu ramenima dok njihov rukovodilac Željko novinarskoj ekipi nabraja opise poslova i radnih zadataka. Reklo bi se od pomoćnog radnika do ljekara opšte prakse.
„Ako Relejni centar 'Leotar' ostane bez napajanja električnom energijom, cijela istočna Hercegovina ostaje bez interneta, televizije, radija, telefona... a prekida se i rad CIPS-a i MUP-a, Pošta Srpske, Elektro Hercegovine, Vatrogasnog društva, Srpskih Šuma, Radio kluba, Bolnice.... 25 korisnika imamo i samim tim ostajemo odsječeni od svijeta. Zato je osnovni zadatak zaposlenih na Relejnom centru 'Leotar' da se obezbijedi kontinuirano napajanje objekta električnom energijom. I ne samo to. Njihov zadatak je i da paze na svu tu opremu višemilionske vrijednosti. Što i čine vrlo odgovorno.
Ostali zadaci posade su: održavanje opreme koja je instalirana, održavanje samog objekta i održavanje antenskog stuba. Tu spadaju sve intervencije na sistemima i opremi naše firme i poslovi hitnih intervencija na uređajima i opremi drugih korisnika relejne stanice. Zatim, poslovi vezani za život i rad same posade na Leotaru.
Ovi momci su ujedno i fizičko obezbjeđenje objekata i uređaja na Leotaru“, nastavlja naš razgovor Bulatović opisujući nam složenost poslova i dodaje:
„Ukratko, ovi ljudi održavaju u funkcionalnom stanju 10KV dalekovod Trafostanica Trebinje 1- RC Leotar. Zatim saniraju kvarove i učestvuju u prevezivanju dalekovoda čiji kvar najčešće nastaje zbog udara groma. Zadatak posade je i kontrola stanja kabla, a naročito kad dođe do kvara - obilazak trase dalekovoda, a to je četiri kilometra niz strme litice u potrazi za mjestom na kome se desio kvar. Redovno održavanje i kontrola dva transformatora kao i njihov godišnji remont... tu su i rastavljači, sklopke... tu su i poslovi na pomoćnom sistemu napajanja električnom energijom...pa sve do administrativnih poslova poput iskaza o radu i pravljenja rasporeda godišnjih odmora“.
Procedure koje se odvijaju u ovom relejnom centru su tačno zakonski propisane, naročito u visokonaponskom dijelu postrojenja. Mala greška može skupo koštati ove vrijedne ljude. Zato su zaposleni na 'Leotaru' stručni, a vođe smjena sertifikovani i obučeni za rad u uslovima visokog napona. I svjesni da planina iznad grada predstavlja i bitnu stratešku kotu u vojnom smislu. Samim tim imaju još jednu vrstu odgovornosti. Stražare dokle im pogled puca.
Jednako im je teško i ljeti i zimi. Ljeti se bore sa požarima i ljute se na nesavjesne građane, koji najčešće zbog stoke, ali i često iz običnog hira zapale vatru, a ona se brzinom munje proširi do vrha Leotara. Njihova je dužnost da osmatraju i javljaju vatrogascima i Civilnoj zaštiti ako primijete bilo kakav dim ili vatru. A dešavalo se i da policija ne reaguje ili vatrogasci nemaju dovoljno ljudstva. Još, ako nestane i tehničke vode. Zato su, bez ikakve naredbe, na ličnu inicijativu napravili protivpožarni pojas oko Relejnog centra „Leotar“ očistivši rastinje na površini od oko 15.000 metara kvadratnih. Visoke temperature im dovode i do pregrijavanja objekata i uređaja u njima pa se centralni klima uređaji moraju „držati na oku“.
Zimi, opet, muku muče sa snijegom i ledom. Vozač i auto kroz smetove visoke do metar i po teško mogu do vrha, zato su ne mali broj puta prtili snijeg natovareni hranom, vodom i odjećom za narednih sedam dana. Muči ih i smrzavanje vode, od česme do antenskog stuba. Tokom cijele godine se bore sa nedostatkom vode za piće. I ljeti i zimi održavaju pristupni put. Odroni im često zadaju glavobolju. Poskoci su im kućni ljubimci. Udari groma surova svakodnevica. Telefon im zvoni non stop, a često se s druge strane žice neko raspituje za nestalu stoku ili lovci traže pse.
„Desi se, do duše rijetko, da ne radimo ništa. Ne mogu baš da se sjetim kad je posljednji put to bilo, ali je bilo. Ovdje ti, nekad, jedan dan rada opravda godinu dana prisustva i boravka. Pogotovo kad puca kabl, a snijeg je i led i često su nameti metar i po. I najčešće se kvarovi dešavaju noću. Iza ponoći. Međutim, mi smo ekipa koja funkcioniše po sljedećem principu, kad se nešto desi nas niko ne zove i tad nismo dvojica u smjeni nego smo svi ovdje. Dolazimo samoinicijativno jer ovo smatramo svojom drugom kućom i tako se ponašamo – domaćinski. Svi smo tu i znamo šta treba da radimo. Druga kuća nam je ugrožena. Dolazimo i svojim autima“, priča nam Zdravko, koga ovog kišnog jutra zatičemo u gustoj magli kako obilazi objekat i koji nam s nokta priznaje da mu, kao i njegovim kolegama, najteže pada odvojenost od porodice i propuštanje važnih događaja u životu djece.
Zdravkove riječi potvrđuje i Željko. Njih dvojica su više od dvije decenije na Leotaru. Preživjeli su sve i svašta. I trenutke sreće i trenutke tuge i Nove godine i veliki broj praznika i slava i sahrana na kojima nisu mogli prisustvovati. Svjedoče o danima kad su španski vojnici boravili s njima i nadgledali im svaki korak. Pričaju brojne anegdote, ali se i svaki put naglo uozbilje i opet uglas kažu: „Opuštanja nema!“
„Vrlo je bitno da na ovom objektu budu ljudi. U svakom trenutku, jer ovu nebesku utakmicu tehnika i automatika ne može igrati sama. To se dokazalo više puta. I nedavno smo imali situaciju u agregat sali. Imamo jedan dio automatike koji stalno dopunjava gorivo iz vanjske cisterne u rezervoar od agregata i automatika je zakazala. Nafta je počela da pluta, da plavi agregat salu. U pitanju su bile sekunde da se sve ovo zapali. Međutim u posadi je bio iskusni vođa smjene i sve se dobro završilo, a na primjer da nije bilo nikoga ili da je taj čovjek bio neodgovoran i da nije svakih sat silazio dolje i to primijetio, čitava cisterna nafte bi se pretočila u agregat salu. Ili zamislite ovaj apsurd?! Vani je minus, a mi moramo hladiti prostorije klima uređajima. Tada se klima 'nađe u čudu' jer treba da hladi, a već je hladno i blokira. Za par minuta električar mora osposobiti sistem. Ko bi ovako nešto primijetio ili kako bi ovo funkcionisalo da se ovdje dolazi samo na intervenciju?! Ma nema šanse!“, naglašava Željko dok ostali momci potvrđuju njegove riječi.
Svjesna je posada i elektromagnetnog zračenja koje ozbiljno može narušiti njihovo zdravlje i iz tog razloga pokušavaju što više boraviti u objektu koji je napravljen na bezbjednoj udaljenosti. Neki od njih, u pauzi između poslova - kuvaju, drugi čitaju, treći su ovdje spremali ispite i završili Saobraćajni odnosno Pomorski fakultet, a neki poput Željka slikaju, crtaju, prave skulpture. I ne žale se. Takođe, na brojna pitanja otkud ovo ili ono, posada priča kako ima svoj fond. Od plata se izdvajaju sredstva jer žive i rade u specifičnim uslovima pa je nekad nešto hitno, a oni nemaju kad čekati da se kroz firmu sprovede tenderska procedura već sami, na svoj način, rješavaju problem.
Na Leotar za zaposlenje „navale nema“?! Brojni su probali, ali istog dana su odustajali. Ne zamjeraju momci, niti se čude ikome. I sami kažu ko zna da li bi se i oni mogli navići na rad od sedam do tri. Pogotovo kad opisuju koliko čarobna znaju biti jutra s Leotara, a tek zalasci sunca ili let orla. Ipak, jednom se uporno čude.
„Tako je malo Trebinjaca koji su bili na Leotaru. Po našoj procjeni oko 90% naših sugrađana nikad se nije popelo na Leotar. Ostario, treba da mre, a nikad mu tako nešto nije palo na pamet. Pa ne možeš naći Zagrepčanina koji nikad nije bio na Sljemenu, Sarajliju na Trebeviću, Beograđanina na Avali, Dubrovčanina na Srđu...“, pitaju se momci i kroz grlen smijeh dodaju: „Nije bilo Trebinjaca, ali neobičnih turista, koji izađu iz kafane u jedan noću, ugledaju svjetlo i kod nas, kako i na koji način ne znamo, pojave se u četiri ujutro!“
ATELJE S NAJLJEPŠIM POGLEDOM
Jedini koga smo uspjeli da ubijedimo da nam kaže nešto više o sebi pa čak i da nam dozvoli da napišemo njegovo prezime je Željko Parežanin. Hercegovac sa sarajevskom adresom koga su ratna zbivanja dovela u naš grad. Godine 1997. se zaposlio u HET-u i to baš na „Leotaru“. Po struci je tata-mata za struju, ali po duši je umjetnik. Slikar, vajar, grafičar, skulptor. Iz torbe, pomalo stidljivo, vadi prava mala umjetnička djela i tek na nagovor prisutnih pristaje da se fotografiše, a poslije par trenutaka nam ispriča i:
„Bilo je te zime i preko minus dvadeset. Snijeg ogroman. Preko dva metra. Sale i ja smo predali smjenu i silazimo polako. Natovarili rančeve, a ja spakovao neke crteže što sam uradio. Njih posebno držim u ruci, u kesi. U vali između Leotara i Gljive pokorica na snijegu, ali pod težinom propadamo do ramena. Cirkus. Svako dva koraka upadneš pa se rastovariš, izađeš iz snijega pa opet sve ispočetka. Jedino kesu sa crtežima ne ispuštam iz ruku. Kad u jednom trenutku Sale kaže: 'Bacaj ta govna! Da je Paja Jovanović, ja bi' ih više zafrljačio!'“
NAJTEŽI TRENUTAK!
S pijetetom se posada sjeća Gojka Kuljića, momka koji je nastradao silazeći s Leotara.
„Kad se nesreća desila, radili smo na agregatu mjesec dana. Vojska nam je pomagala. Gorivo su nam izvozili. U jednom trenutku začulo se zapomaganje. Terenskim vozilom su proletili niz litice. Strčali smo odozgo. To su neka četiri kilometra. Ma čini mi se za desetak minuta smo bili kod njih. Pozvali i hitnu i policiju i dok su oni došli iznijeli smo ih na put. Nažalost Gojku nije bilo spasa, a ostali momci i danas osjećaju velike posljedice te nesreće“.
