Završetkom osnovne škole u Trebinju, jedno takvo darovito dijete se mora opredijeliti za gimnaziju, ekonomsku, tehničku ili neku drugu školu koja apsolutno nije za njega. Talenat se gasi. Dosadašnji rad se gura pod tepih. Dijete se muči i na kraju sa vrlo tankim rezultatima završava na evidenciji Zavoda za zapošljavanje. A može li drugačije?
Sandra Cumbo, Slavenka Mucović i Veselin Brković
Likovno, muzičko i fizičko, školski predmeti koji po mišljenjima psihologa trebaju biti najvažniji do djetetove dvanaeste godine, zapravo su u našem obrazovnom sistemu, ali i kod roditelja te djece, često potpuno nepravedno potisnuti i potcijenjeni. Da ne kažemo marginalizovani?! A možda je baš tu riječ najbolje upotrijebiti kada se opisuje kreativna svakodnevica u kojoj učitelj, kad ne stigne da objasni na primjer jednačine, djeci oduzme čas likovnog da još „malo“ provježbaju zadatke ili ih kući čeka roditelj koji želi sina inžinjera i kćer doktoricu?!
Zaista, postoji i obrnuta situacija. Dijete koje obožava da crta i sate i sate provodi u svijetu štafelaja, kistova, boja, sjenčenja... dobije učitelja koji sistemski podstiče njegov rad i ne oduzima mu te dragocjene časove u korist „strašne“ matematike, a onda ga još u šestom razredu zapadne nastavnik likovnog koji mu svojim predanim radom podstiče kreativnost. Šta onda, šta s takvim djetetom?
Odgovor na obje situacije je ništa, sem ako živite u Banja Luci ili njenoj blizini. Završetkom osnovne škole u Trebinju, jedno takvo darovito dijete se mora opredijeliti za gimnaziju, ekonomsku, tehničku ili neku drugu školu koja apsolutno nije za njega. Talenat se gasi. Dosadašnji rad se gura pod tepih. Dijete se muči i na kraju sa vrlo tankim rezultatima završava na evidenciji Zavoda za zapošljavanje.
A može li drugačije? Može i mora. Slažu se sa ovom konstatacijom nastavnici i slikari koji predaju likovnu kulturu u trebinjskim osnovnim školama, kao i dekan trebinjske Likovne akademije.
ČASOVI LIKOVNOG U O.Š. „VUK KARADŽIĆ“
„Djeluje kao da je lako usmjeravati dijete koje je već prirodno nadareno, jer svaki roditelj želi da mu dijete bude talentovano, da bude dobar đak, zainteresovan za učenje, da ostvaruje dobre rezultate... Međutim, ponekad put do uspjeha i do sazrijevanja kod nadarene djece može biti veoma težak. Djeca koja imaju izražen afinitet ka crtanju, slikanju, vajanju... mogu se primijetiti u svakom razredu. I iz godine u godinu, sve ih je više. S radošću dolaze na časove. Vrlo ozbiljno se posvećuju temi i nekada po tri-četiri časa ne odustaju dok rad ne završe“, započinje naš razgovor Sandra Cumbo, profesor likovne umjetnosti zaposlena u O.Š. „Vuk Karadžić“, a koja već dvadesetak godina radi sa djecom.
Ne krije zadovoljstvo Sandra Cumbo što sa časova likovnog u njihovoj školi nijedno dijete ne bježi. Priča nam kako i onu živahniju i duhom nemirniju uvijek nešto zainteresuje pa i oni često zakucaju na vrata kabineta likovnog, ako nemaju neki čas.
„Možda mi svi koji predajemo likovno imamo poseban odnos prema djeci, jer to nije predmet gdje se trenira strogoća ili se nešto mora. Čas likovnog je čas kad se oni trebaju opustiti i iskazati svoj dar. Međutim, opšte je poznato da je nivo i znanja i ponašanja đaka generalno srozan i samim tim prvo stradaju likovno, muzičko... ti predmeti koji su nekako malo slobodniji. Ja, kao nastavnik sam svjesna da trenutno vlada opšta kriza i u životu pa i u prosveti i onda pokušavam da im na časovima stvorim atmosferu u kojoj će se lijepo osjećati i u kojoj će dati svoj maksimum“.
Ova nastavnica likovne kulture nam objašnjava da je nekoj djeci crtanje hobi, dok druga doživljavaju ovaj predmet kao i svaki drugi i odrađuju svoje zadatke onoliko koliko im treba za ocjenu, a treća su ona darovita koja uvijek traže informaciju više.
„Mnogo je djece koja od početka školovanja pokazuju sklonost ka umjetnosti. Ako učitelj to na vrijeme otkrije i počne da njeguje taj talenat, onda mi nastavnici u višim razredima tu djecu usmjeravamo prema njihovim željama i sklonostima ka umjetničkim školama. I onda dolazimo do problema, do prepreke koja nikako da se ukloni. Prepreke zvane srednja umjetnička škola, koja ne postoji u našem gradu. Nije li nelogično da imamo veliki broj darovite djece i da u gradu imamo Likovnu akademiju, ali da srednju umjetničku školu nemamo?!“, pita se nastavnica Cumbo, koja tvrdi da je to ogroman propust i to objašnjava u nastavku razgovora.
„U 21. vijeku, u eri informacionih tehnologija, u trenutku kad su ta djeca spremna da iskažu svoj talenat ili kroz slikanje, crtanje ili kroz grafički dizajn putem osmišljavanja plakata, etiketa, suvenira.., jer živimo u sredini koja krupnim korakom grabi u svijetu turizma, ta djeca bi završetkom srednje umjetničke škole imala zanat u rukama, imala hljeb. Neko bi dijete zaradilo izradom portreta, drugo izradom suvenira, treće dizajnom..., a ovako?! I ne bi morali svi ni ići na akademiju. Neki će se zaposliti, a neki će nastaviti da studiraju. Kako god, mišljenja sam da darovitoj djeci Hercegovine konačno treba dati šansu i već sljedeće godine otvoriti bar jedno odjeljenje srednje umjetničke škole, ako ne i školu sa više smjerova. Treba se ugledati na Srednju muzičku školu Trebinje, gdje predanim radom naših kolega darovita djeca postižu sjajne rezultate i oni kao tako muzički obrazovani su kvalitetni mladi ljudi i članovi našeg društva“.
Sa Sandrinim riječima slaže se i njena koleginica Slavenka Mucović, diplomirani slikar, koja je u O.Š. „Vuk Karadžić“ trenutno pripravnik- volonter.
„U reformi obrazovanja se mora potencirati na otvaranju umjetničkih škola. Iz dva razloga. Prvi je sistemsko obrazovanje darovite djece, a drugi zapošljavanje mladih ljudi koji su završili umjetničke akademije. U našoj struci situacija sa zaposlenjem je teška. Šanse su male. Ja sam ove godine dobila šansu da odradim pripravnički staž i oduševljena sam darovitošću naše djece. Sigurno se u svakom odjeljenju može izdvojiti po pet-šest učenika koji obožavaju da crtaju. Većina njih bi sigurno upisala srednju umjetničku školu, ali oni i ne razmišljaju o tome. Svjesni su da škola ne postoji ni u Trebinju niti bilo gdje u blizini pa i ne razmišljaju o tome. S druge strane, vrlo je malo roditelja koji mogu napustiti posao i život u ovom gradu kako bi se sa djetetom preselili u drugi grad gdje postoji srednja umjetnička škola, a opet ne mogu ići sami, prerano je. Još uvijek su mali i nisu dovoljno samostalni za život u većim i nepoznatim sredinama“, priča nam nastavnica Mucović i tvrdi da je to zapravo njeno lično iskustvo, a kako stvari stoje biće i njenih đaka, ako se uskoro nešto ne promijeni.
PUNA PODRŠKA LIKOVNE AKADEMIJE
Veselin Brković, dekan Likovne akademije u Trebinju, takođe tvrdi da je Trebinju neophodna srednja umjetnička škola. Mišljenja je da svi trebamo učiniti koliko je u našoj moći da grad na jugu Srpske bude što ljepše mjesto za život i rad.
„Prvo da vam kažem da ja ne vidim Trebinje kao dvodnevnu turističku destinaciju. Kažem dvodnevnu u smislu nekog kraćeg zadržavanja turista i da ja kao univerzitetski profesor ne vidim Trebinje samo kao grad vina i sunca, jeftinijeg smještaja, dobre hrane ..., prije svega želim i Trebinje vidim kao centar obrazovanja! Hoću da Trebinje bude prepoznato po tome, a da vino, hrana, platani ... budu samo jedan segment naše ponude. Trebinje treba i mora, u narednom periodu, da se pozicionira kao mjesto u koje će dolaziti mladi, talentovani ljudi da uče i da se usavršavaju u različitim oblastima pa tako smatram da je neophodno da se što prije pristupi pripremi inicijative za otvaranje makar jednog odjeljenja srednje umjetničke škole. Grad Trebinje treba da inicira otvaranje jedne ovakve škole i da se ta srednja umjetnička škola zove 'Atanasije Popović', po jednom od prvih školovanih akademskih slikara u Bosni i Hercegovini, koji je rođen u Trebinju. Trebinje treba da bude ponosno što u svojoj istoriji ima jednu takvu činjenicu. Srednja umjetnička škola, koja bi se tako zvala, bila bi jedna višestruka korist za grad, ali i državu u nekom narednom periodu. Naše škole su, siguran sam, prepune darovite djece. Oni se moraju sistemski pratiti i usmjeravati“.
Dekan Brković napominje da Likovna akademija u Trebinju sljedeće godine slavi četvrt vijeka postojanja i da bi rado kao obrazovna institucija prihvatala takve kandidate i preko svojih studijskih programa bi pomogla da ti kandidati sutra budu kao svršeni studenti aktivni članovi ove zajednice.
„Ova država, ovaj grad zahtijevaju dizajniranje. Svakodnevno se organizuje veliki broj događaja. Upitan je kvalitet tog vizuelnog oglašavanja. Neko bi trebao da preuzme odgovornost. Ko bi bio taj? Pa neko ko je zaista obrazovan, neko ko je sistemski obrazovan u toj oblasti. Kao što je potrebno biti sistemski obrazovan za druge djelatnosti, potrebno je imati i ovo. Neko ima afinitet i ličnu želju, ali je potrebno da se prođe i odgovarajuća škola. Zato nam treba i srednja umjetnička škola i likovna akademija da bismo pripremili ljude, koji će imati zadatak da estetski oblikuju našu svakodnevicu, a to zapravo govori o jednoj potrebi vizuelnog identiteta i pojedinca, koji je na odgovarajućoj funkciji i grada kao takvog“.
Veselin Brković tvrdi da nedostatak srednje umjetničke škole u Trebinju treba što hitnije riješiti. Predlaže pokretanje inicijative već u narednih mjesec dana kako bi već od sljedeće školske godine obrazovali buduće umjetnike.
„Na našu akademiju dolaze svršeni srednjoškolci iz cijelog regiona i to iz sredina poput Užica, Beograda, Novog Sada, Niša, Cetinja... gdje postoje srednje umjetničke škole. Naše djece je malo. Smatramo da je razlog što su i oni sami svjesni da na prijemnom ispitu neće biti dovoljno pripremljeni. To pokazuje i naše iskustvo. I sami znate da je na Likovnoj akademiji prijemni ispit trenutak kad oni treba da pokažu svoj talenat kroz različite zadatke. Kod njih se jasno primijeti prirodna ili urođena darovitost, ali i evidentan nedostatak prethodnog obrazovanja koje pokaže određenu vrstu nesigurnosti ili tehničke vještine. Kandidat onda ima problem da taj svoj dar uobliči i vizuelno predstavi i pokaže. Zbog toga profesori sve vrijeme na prvoj godini potroše da tim studentima pokažu ono što su oni već trebali naučiti u srednjoj školi, ali nažalost nisu imali šansu, jer takva škola ne postoji u našoj blizini“, jasan je u svojim stavovima na polju obrazovanja Veselin Brković.
Od dekana Likovne akademije saznajemo da ima dovoljno nastavnog kadra, diplomiranih i master slikara i profesora likovne umjetnosti koji su na Zavodu za zapošljavanje, ne samo u Trebinju nego u čitavoj Hercegovini i Republici Srpskoj.
„Likovna akademija kao već prepoznatljiva obrazovna institucija dala bi punu podršku da se napravi jedan kvalitetan nastavni plan i program za srednju umjetničku školu. Mada, moram da kažem i ovo, srednja umjetnička škola nije garant da će ta djeca otići na akademiju niti moraju otići, ali oni će poslije te škole imati hljeb u rukama. Ogromna je potražnja za vizit kartama, reklamama, dizajnom proizvoda, suvenirima, dizajnom enterijera.... i takva djece neće biti na Zavodu za zapošljavanje. Lakše će pronaći posao nego što se misli, a opet ako žele studirati tu je Likovna akademija sa četiri katedre: slikarstvo, grafika, vajarstvo i grafički dizajn. Zajedničke su osnove na prvoj godini, a u drugoj godini se opredjeljuju, a postoje i master studiji na sve četiri katedre. Za četiri godine naši studenti prođu kroz 57 obaveznih i 13 izbornih predmeta što je dosta, ali i iz toga bi se mogla izvući jedna pouka, iz tog nastavnog plana i programa na Akademiji, koji bi se to nastavni predmeti mogli izvući u nastavni plan i program za srednju umjetničku školu, koju, još jednom napominjem, treba što hitnije otvoriti u Trebinju“, zaključuje naš razgovor Veselin Brković, dekan Likovne akademije u Trebinju.
RIJEČ MINISTARSTVA PROSVJETE I KULTURE
A šta o svemu tome misle u Ministarstvu prosvjete i kulture Republike Srpske saopštila nam je u dopisu Aleksandra Marić iz Odjeljenja za informisanje i informacione tehnologije u nadležnom ministarstvu.
„U skladu sa Pravilnikom o nastavnom planu i programu za umjetničke škole („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 90/18), utvrđen je nastavni plan i program za smjerove u srednjim umjetničkim školama i to: u oblasti kulture muzički izvođač i muzički saradnik – teoretičar, a u oblasti umjetnosti utvrđena su tri smjera u srednjim umjetničkim školama: likovni tehničar, tehničar dizajna grafike i tehničar dizajna enterijera i industrijskih proizvoda. Navedena zanimanja školuju se u JU Tehnološka škola, Banja Luka i u školskoj 2019/2020. godini upisano je jedno kombinovano odjeljenje, od po 12 učenika, smjera tehničar dizajna grafike/tehničar dizajna enterijera i industrijskih proizvoda, dok je prošle školske godine upisano jedno kombinovano odjeljenje, od po 13 učenika, smjera likovni tehničar/ tehničar dizajna grafike. U Tehnološkoj školi u Banjoj Luci ukupno se školuje 101 učenik u oblasti umjetnosti od prvog do četvrtog razreda i to: 41 u smjeru tehničar dizajna grafike, 23 u smjeru tehničar dizajna enterijera i industrijskih proizvoda i 23 učenika u smjeru likovni tehničar“.
U navedenom dopisu smo saznali da do sada nije bilo inicijative za uvođenje nekih od umjetničkih smjerova u srednje škole u Hercegovini, a da je to moguće učiniti do 31. decembra 2019. godine.
„Školski odbor predlaže osnivaču najkasnije do 31. decembra tekuće godine, prijedlog plana upisa za narednu školsku godinu. Pri izradi prijedloga plana upisa učenika u prvi razred srednjih škola, školski odbor uzima u obzir mišljenje jedinice lokalne samouprave, Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske, Privredne komore, Zanatske komore, Unije udruženja poslodavaca i ostalih društvenih partnera, kao i rezultata obavljene ankete učenika i roditelja. Kod uvođenja novih smjerova/zanimanja, škola mora ispunjavati prostorne uslove u skladu sa pedagoškim standardima i normativima za srednje obrazovanje i vaspitanje, kao i kadrovske uslove“, poručili su nam iz Ministarstva.
Hoće li neko od pomenutih konačno pokrenuti inicijativu i učiniti nešto za darovitu djecu juga Srpske? Jer, po zakonu inicijativu moramo pokrenuti mi sami. I vrijeme je da nešto učinimo. Očigledno je i da to želimo. Pa zašto bismo onda od jednog budućeg vajara pravili ekonomistu, od grafičkog dizajnera medicinskog tehničara?! Dajmo šansu svoj djeci, a oni će svakako znati jednog dana da nam zahvale.
Vrijeme neumoljivo teče. Rok je, napominjemo još jednom, 31. decembra 2019. godine.
