Od rankovićkog zaseoka Vitonje do najbližeg priključka za struju samo su dva kilometra! Malo više od dva kilometra dijele ih od samog centra Ljubinja, ali ta “pozitivna geografija” ostaje bez pozitivnog rezultata. Vitonju i dalje, u dobrano odmaklom 21. vijeku, osvjetljava petrolejka! A na zaselak, da apsurd bude veći, gotovo da pada sjena obližnjeg dalekovoda!
Prije osam godina - Milenko Krulj sa lampom na gaz
Vitonja je “matica svih Krulja” rekao nam je domaćin Milenko Krulj, u čijoj smo rodnoj kući, jednog proljeća, prije osam godina napravili ovaj zapis koji vam donosimo.
Samo još kosovi zvižduću kroz meki koloritni sumrak na Vitonji. Trne aprilski dan u ljubičastoj svjetlosti po kršu, gasi se u čedno bijelim laticama izbeharalih trešanja, dok lahor, s južne strane, od Ljubinja, nanosi blag miris zgažene žalfije s golih vlaka...Penzioner Milenko Krulj prilazi lampi: skida cilindar, pali fitilj, izvija ga... i vraća cilindar, a bledunjava crvenkastožuta svjetlost razlijeva se po dnevnoj sobi. Na dva kilometra kozjom stazom od grada, na dva kilometra vazdušne linije od susjednog Uboska, u kome Neđo Bukvić u sopstvenoj etno-sobi čuva isti ovakav primjerak lampe – da pokaže radoznalim prijateljima i znancima kako se u prošlim vijekovima živjelo uz njen škiljavi sjaj.
VISOKI NAPON
- Ni gaza nema u Ljubinju! – vajka se Milenko. -Da bi ga kupio moraš do Trebinja; 62 kilometra, do prodavnice boja i lakova! I ako ti cilindar pukne, isto tako...Malo te čudno osmotre kad ga zaišteš, k’o ono: “odakle dolaziš, čovječe” ... ali nađu ga, nađu...U Bosni misle da je sva Hercegovina osvijetljena što sa termo, što sa hidro elektrana...Da je sreće i bilo bi tako! Na stotinjak metara prečice odavde prolazi dalekovod prema Mostaru, na njega se, naravno, ne možemo prikopčati...to je visoki napon. Dva kilometra od nas je vod na koji se možemo priključiti; trebala bi, doduše i trafo-stanica, a nas je malo za jednu takvu akciju... Makadamski put od 2,5 kilometra što nas kod Duba povezuje s asfaltnim drumom Ljubinje – Stolac dobro održavamo, međutim sa svjetlom nam se ne da. Svuda po selima i zaseocima oko nas svijetli, mi ostadosmo u zapećku...U neko doba smo i sami mislili neće nam ni trebati. I ja i žena Nevenka smo živjeli u Ljubinju, otišli u penziju: rat je štošta promijenio, ekonomske prilike ponajviše, pa su mi dva sina, dva unuka i nevjesta ostali u kući u Ljubinju, a mi se vratili ovamo... Još bi se Krulja za stalno vratilo na Vitonju da je stiglo svjetlo... Znam pouzdano. Zborili bi mi tako kad bi amo izašli vikendom...
Malo ironije - tabla pred kućom u koju struja ne stiže
Milan Krulj je dolazio iz Ljubinja, na očevini zasadio orahe. Isplatnije bi mu bilo da se ovdje bavi stočarstvom, ali, mlad je, razumijem ja to to – ne može da se vrati u kuću s lampom! Ma, bogami, i mnogi drugi mlađi bi se odozdo iz doline pripovratili na starinu... zato piši da su svi Krulji voljni da učestvuju u akciji, samo trebala bi nam pomoć i drugih da naše ovdašnje kuće osvijetlimo... Pa da se nastavimo baviti stočarstvom, kojim su se bavili naši preci...i što je danas, evo, isplativije od tanka života u gradu.
DOŠLI IZ PETROVIĆA
A Vitonja je postojbina, matica, svih Krulja. Još 1936. godine hroničarima je to predanje prenio pokojni Dušan (Luke) Krulja:
„Krulji su došli iz Petrovića u Crnoj Gori na Vitonju. Tu je doselilo petoro braće. Jedan se iselio u popovopoljsko selo Veličane, jedan u obližnje Ćukovce, jedan u Bosnu, jedan je ostao na Vitonji, a jedan se nije ženio... Upamtite: Krulji na Vitonji, Rankovcima, Kapavici i Čanjsklom Dolu potiču od jednog brata!
Od drugog brata su oni u Ćukovcima. Od trećeg brata, onog iz Veličana, potiču Krulji što se iseliše u Zavalu i Mostar... Mostarski Krulji slave svetog Luku – po ženskoj lozi. Svi ostali Krulji slave Jovanjdan!“
Znatno prije navedene Dušanove priče, 1909, Jefto Dedijer je u jednom etnografskom spisu objavio: „Krulji potiču iz Riđana kod Nikšića. Iz Riđana su doselili zbog krvnine u Miriloviće kod Bileće, a odatle u ljubinjsko selo Ubosko. Onda, 1867. kad su Turci iselili iz (Herceg) Novoga otmu im zemlju u Ubosku i isele ih na slabiju zemlju na čitluke. Od jednog su tijesta Krulji, Medani, Žarkovići, Bukvići, Đoge, Komadi i Pašići“.
I etnograf Milenko Filipović, koji ih naziva “čuvenim rodom u Hercegovini”, zaključuje da su korijenima iz crnogorskih Riđana, dok Šefko Pašić u sarajevskom listu “Oslobođenje” (29. jula 1971.) piše da u porodici Krvavac iz Nevesinja neki članovi smatraju da Krvavci potiču od Krulja kod Ljubinja... Hroničari novijih zbivanja bi dodali da su se Krulji raselili na razne strane svijeta, ponajčešće do Trebinja, Dubrovnika, Mostara, Zenice, vojvođanskih mjesta – Gajdobre, Bačkog Dobrog Polja i Ravnog Topolovca... dok je Vlado Krulj (Borislavov sin) prvo radio u Francuskoj, potom preselio u SAD.
MAO CE IZ ĆUKOVACA
Jedan od Krulja, iz susjednih Ćukovaca, još pedeset i neke godine prošlog vijeka ponio je tada najneobičnije ime u Hercegovini, po kineskom predsjedniku Mao Cedungu, otac Radomir dao mu je ime – Mao Ce! U ljubinjske knjige rođenih upisali su ga “spojeno” – Maoce - a oni koji su ga poznavali i drugovali s njim (među njima i potpisnik ovih redova), sve do njegove smrti, zvali su ga jednostavno – Matko!
Prvo kinesko ime u Hercegovini - Maoce Krulj
Ni etimologiju prezimena Krulj, ni otkud takvo prezime u naslovu romana poljskog književnika Kazimježa Brandisa “Majka braće Krulj” (izdatog u beogradskoj “Narodnoj knjizi” 1962. godine, a koji je, kako sam Brandis navodi, “priča o jednoj ženi koja se zvala Lucija Krulj; stvar seže u predratne godine kada se njen muž Stanislav opio i pao pod tramvaj u /varšavskoj/ Železnoj ulici...”) ni na Vitonji – ni u selu Rankovcima (kojima ovaj zaselak administrativno pripada), danas više niko ne zna objasniti.
-Hm. Pamtim, ko da je juče bilo – objašnjava Milenko. –Dva Dušana Krulja su imala zajedno 25-oro čeljadi! Odnosno, znam kad je ovdje u vitonjskim kućama bilo 70 duša, među njima 30 momaka i đevojaka. Smijeh, pjesma i zabava dizali su se do neba... U međuvremenu sve je pomrlo ili odselilo... Prije rata smo na kućama u Rankovcima i ovdje imali ploče s brojevima, da se poštari i poreznici snađu ako dođu koje je čija kuća. Mi smo bili posljednji, na vratima nam stajalo 29... Zato sam, neki dan, kad sam krečio kuću, skinuo onaj broj – i bacio ga. Ničem više ne služi!
MLAĐI BI POSTIGLI VIŠE
A nije, dodaće Nevenka, ni život u selu više najteži. Imamo mobilni telefon, radio na akumulatoru, šporet na plin...Pa neka godišnje podgojimo petoro teladi, s čijom prodajom nema nikakvih problema, to je više od tri hiljade maraka! I tako... sve u svemu da se štošta stvoriti, prišteđeti...Mlađi? Mlađi i jači bi mogli mnogo više...Samo?
Nevenka Krulj
- Šta samo?
- Samo da dođe struja!
Noć je uveliko. Pod bledunjavom kriškom mladog mjeseca, spuštamo se orošenom, srebrnom cestom makadama, ka asfaltnom drumu, ka Dubu, ostavljamo za sobom zaselak – sa samo dva, takođe blijedo osvijetljena prozora, ali onom crvenkastožutom svjetlošću. I ljude koji se nadaju da bi i u njihov dom “ipak pravo svjetlo moglo doći”, ali i čija se nada u to sa svakim ovakvim novim sumrakom – tanji…
RAHATLUKA VIŠE BILO!
Nekoliko godina kasnije, kad je i definitivno postalo jasno da od struje neće biti ništa, Milenko Krulj bi se prisjećao boljih dana iz istorije zaseoka. Kazivao bi onako usput, a opet ne bez boje i melahnolije:
Milenkova i Nevenkina kuća na Vitonji
- Ma skoro svaki dan ovuda, ovim prijekim putem iz Uboska prema Ljubinju, prolazilo bi barem pet Ubalaštana i desetoro čeljadi iz Vlahovića… To su one godine kad se išlo na posao u ljubinjski “Soko” (fabriku transportne opreme) ili u kupovinu… Sad prečacem ne ide nijedno čeljade, ne moreš nikoga sresti… Ma, ne ljutim se ja. Nemoj me pogrešno razumjeti. I ja sam selio iz zaseoka, pa se vratio… A u Ljubinju, u međuvremenu, Nevenka i ja imamo još jednu snahu i još dvoje unučadi… Nisam nezadovoljan, pri kraju se, ali dobro je…
Poslije kraće pauze Milenko će se prisjetiti i sopstvenog dječaštva i mladosti:
- Iza Drugog svjetskog rata išao sam u zadrugu i čuvao stoku, eno onomo - na planini Radimlji. Za dnevnicu, a dnevnica mala. Išao sam s pokojnim ćaćom i u Nevesinje, na vršidbu; bilo mi 12 godina – dnevnica bila pet ili sedam kilograma žita! Ma, moj Janjiću, dobro je danas. Dobro, kažem ti… Samo…
- Šta znači sad to tvoje “samo”?
- Samo je prije rahatluka više bilo… iako je robe i opreme bilo mnogo manje.
