Ljudi su uvijek jednako dosadni kad zbore o drugima, ali znaju biti prilično zanimljivi kad govore o sebi, smatrao je čuveni Oskar Vajld. Nadajmo se zato da ovaj prilog koji bi mogao nositi i već patentirani naslov (Kusturica) „Ja (o) meni“, neće završiti kao: „Jao meni!“... Tema su stare novinarske legitimacije, poneka sličica – i rani radovi dopisnika iz provincije... u koje katkad prste umiješa „komedijant slučaj“.
Ni otac mi ni ja nemamo nekakva prečesta imena i prezimena, tipa Pavle Pavlović, Petar Petrović, Jovo Jovanović... a ipak se u literaturi „javljamo“ kao fiktivni likovi. U čuvenoj Nušićevoj „Autobiografiji“, u odjeljku o mrtvim jezicima (grčkom i latinskom) stoji da profesori svih mrtvih jezika žive u dubokom uvjerenju da su djeca data u školu isključivo zato da te jezike nauče: „Sve su druge nauke sporedne za njih, sve je drugo suvišno, a jedina i neminovna potreba za život, to je znanje grčkog i latinskoga jezika. Šta ti vredi čitati i pisati, šta sabirati, oduzimati, množiti i deliti, ako ne znaš besedu Antonijevu, filipiku Demostenovu ili filozofiju Demokrita, takozvanog smešnog filozofa? Imami, učitelji korana u Aja Sofiji i na bagdadskoj teologiji, mnogo su milostiviji u tom pogledu. Tamo kad mladi softa ne zna koju suru napamet, učeni imam pogleda u nebo i progovori: „Neka te Alah umudri da naučiš!“. A profesor latinskog jezika kad te uhvati da ne znaš Cicerona od reči do reči, sa odvratnim zadovoljstvom trlja ruke što mu se dala prilika da ti sto i četrdeset šesti put u toku tekuće školske godine kaže: „Quousque tandem abutere, Risto Janjiću, patientia nostrat!?“
(U prevodu bi glasilo: „Dokle ćeš, Risto Janjiću, zloupotrebljavati strpljenje naše!?).
Valja znati, nastavlja u duhovitom tonu Nušić, da ti profesori latinskog jezika ne umiju ni o najobičnijoj stvari da govore bez latinskog citata...
Literarni Žarko Janjić kuje žicu na Žrvnju u sarajevskom djelu Milosava Popadića „Knjiga o Žrvnju“. Nije isključeno da neobjašnjivom igrom „komedijanta slučaja“ u beletristici ne bih otkrio još kakvog literarnog pretka, rođaka, bližeg ili malo daljeg srodnika, samo da sam još intenzivnije rovario po ljubinjskoj Narodnoj biblioteci „Dr Ljubo Mihić“.
U STVARNOSTI, moj otac Risto Janjić (1923 - 2008), dugogodišnji sekretar ljubinjske Osnovne škole „Milenko Mićić“ i prilično cijenjen sportski lovac u tom kraju, nikad nije odslušao ni čas latinskog. Ali, recimo, položio je fotografski ispit u Dubrovniku – zumirajući kandelabre po Stradunu. I mene je potom obučio fotografskom poslu u kućnoj laboratoriji. Kupio mi prve fotoaparate, odreda jeftinije („smena 8“, „smena – rapid“, „mir“,“ kijev“, praktika...), ali mi nikad nije priznao da sam ga u tom poslu stigao. Nisam, doduše, čuo ni za kakvog drugog fotografa po svijetu da je to priznao sinu...
ZA RAZLIKU OD NJEGA, ja sam dvije godine slušao latinski u stolačkoj gimnaziji „25. oktobar“ – i logično nisam blistao, kao ni ini što su prethodno u osnovnoj slušali ruski jezik, umjesto, recimo, francuskog i italijanskog. No, u dugom sjećanju iz onog galimatijasa deklinacija i konjugacija, ostalo nam je kratko gostovanje profesora Vulića iz Čapljine i njegove duhovite primjedbe prilikom slaganja prevoda sa srpskohrvatskog na latinski.
- Kako kaza da se zoveš?
- Milenka... Milenka Medan.
- Pa vidi, bona, šta si napisala: „Sira pošla kad sam jela.“ Kongruencija, kongruencija! Hajde to lijepo poredaj. Da se vidi i osjeti stil, sklad, ljepota starog jezika...
Potom bi se ubrzanim korakom ustremio od table ka zadnjim klupama, nabrao obrve i nasumice, nekoj od pognutih muških glava dobacio: skloni ruku. Vidi, jadan ne bio, šta ti tu piše: „Preskočih gaće, rasparah panj!“ Složi to fino, nemoj da se srdim na te...
Malo - pomalo kroz vrtložne brige i povremeni smijeh, riješismo se nekako „Elementa Latina“ Gortana, Gorskog i Pauša, da bismo kasnije, na jubilarnim godišnjicama mature spominjali samo anegdote! Naravno da je ovo iskrivljeno sjećanje, kao što su nam iskrivljena i brojna druga, ali u uspomenama funkcionišu kao prava i stvarna. Pa i pored toga, mnogi od nas se i dan – danji noću zna oznojiti dođe li mu na san kakav teški gimnazijski čas! S gerundivom, naprimjer – ili s kakvim nepravilnim imenicama treće deklinacije. Ne sumnjajte onda zbog tog ni da je u onim Nušićevim šalama i burleskama „više od pola istine“.
U NOVINARSTVO sam zakoračio prije prethodno pominjanih muka; naivno i slatko, đačkim sastavom „Med“, objavljenim u 717. broju sarajevskih „Malih novina“. Dva broja prije toga, poštar Dušan Dangubić donio mi je na kućnu adresu službeno redakcijsko pismo s obavještenjem da će u 717. broju biti objavljen moj rad i da me pozivaju na dalju saradnju... Tako se, eto, u ta doba, prema svojim malim saradnicima odnosio najtiražniji jugoslovenski list za mlade – s tiražom, pričalo se, većim od 250.000 primjeraka, koji se prodavao od Kranjske Gore do Đevđelije! U uzrastu od sedmog osnovne, meni su se u njemu najviše dopadali stripovi – „Tim Tajlor“, „Tarzan“ - prema tekstu Edgara Rajsa Barouza, te „Mali partizan“, prema scenariju književnika i bivšeg partizana Alekse Mikića... E, možete onda lako zamisliti kolika je bila moja djetinja sreća kada mi je kasnije iz „Malih novina“ stigla ova dopisnička legitimacija s potpisom baš tog Alekse Mikića, glavnog urednika lista, s pozivom na još češću saradnju. Nije mi smetalo ni što su me u njoj za godinu podmladili... Taština je čudo, posebno u pubertetskom dobu kada ti taj komadić papira prosto šapuće da bi od tebe jednom mogao biti – pravi novinar!
Dopisnička legitimacija sarajevskih „Malih novina“
Dva puta će mi se ukrstiti sa Aleksinim. Kao nagrađeni osnovac – za poznavanje dječje književnosti u emisiji „Pet plus“ – TV Sarajevo i „Malih novina“ – putovaću u grupi koju će baš on voditi u Pariz, preko Austrije, Lihtenštajna i Švajcarske. Biće mu milo kad mu kažem da sam čitao njegove knjige „Sunčana obala“, „Prijatelji iz Smogve“, „Priče o malim borcima“... Spomenuću usput: otac mi je ranjen u sukobu s Nijemcima, na Ivanu... O ovom đačkom putovanju će i TV Zagreb snimiti reportažu za emisiju „Mali svijet“...
...Mnogo ljeta kasnije, kad sam uveliko radio kao profesionalni novinar u Sarajevu, kćerka će mi se u Pionirskoj dolini, zanesena igrom, nehotično očešati o starijeg čovjeka.
- Izvinite, čika Aleksa – rekoh, prepoznavši ga u zadnji čas, na stazi obilaznici oko jezerceta.
- Ništa, ništa... A odakle vi mene znate?
- Pa bili smo skupa u Parizu, Šamoniju, Vaduzu, Bazelu, Cirihu, Ženevi... Pa bio s nama i pisac iz Zagreba Mladen Bjažić...
I htjedoh još toga da mu pričam da sam s odbojkašima igrao više puta u njegovom zavičajnom Brčkom, da znam gdje je njegov rodni Bukvik, da sam objavio nekoliko opširnijih putopisa baš u „Malim novinama“, ali me čovjek, kod kog sam tek tad uočio umor u pogledu ispod naočara, preteče:
- Mladena se sjećam... Vas, nažalost, ne. Ko bi popamtio svu djecu sa kojom sam se sretao? Uz to, pritisle godine, bolesti...
Učtivost je nalagala da se pozdravimo. Bio je to, pokazaće se, i naš posljednji susret. Te 1985. u Sarajevu je umro jedan od pokretača čuvenih „Malih novina“.
Cjelokupna dokumentacija toga lista, kako sam pročitao nekoć na internetu, planula je i izgorjela u posljednjem ratu... Slike dvojice glavnih urednika – takođe pisca Anđelka Ristića („Proljećne vatre“) i Alekse Mikića, još nemate dostupne nigdje na toj razgranatoj mreži. Ili, barem ja nemam dovoljno znanja da ih nađem. Zato sam se odlučio za ove usputne, krajnje periferne, povremeno i „prelične“ bilješke... Da baš sve ne prekrije veo tišine i brzog zaborava!
NENADANO, PREKO ODBOJKE, na malo nepriličan i ne do kraja etičan način, dospio sam među provincijske dopisnike sarajevskog „Oslobođenja.“ Bio sam u standardnoj šestorki ljubinjskog „Jugometala“ kada smo, kao domaćini, s uvjerljivih 3:1, savladali jaku ekipu “Rudi Čajaveca“ iz Banjaluke. Ljuti gosti, revoltirani suđenjem, dodatno i činjenicom da im je u meču, jednom od boljih igrača pukla Ahilova tetiva, krenuli su, poslije meča, na sudiju Republičke lige BiH, Rončevića, s namjerom da ga propisno istuku. Međutim, moji stariji saigrači Đurić, Rikalo, Krunić... ispriječili su se ispred njih, tako da je naposljetku sudija ispsovan, zasut sa nekoliko šaka pijeska s našeg pješčanog terena u žurbi napustio poprište i uputio se „folksvagenom“ bubom prema Rajlovcu... Došavši kući, sročio sam karticu i po priče o incidentu, otkucao sa dva prsta na staroj mašini „Rheinmetall“, i sutradan, u ponedjeljak, iz Stoca, gdje sam pohađao prvi razred gimnazije, to u bijeloj kuverti sa popratnim pismom, ispisanim rukom - poslao sportskoj rubrici „Oslobođenja“. Začudo, tekst iziđe bez znatnijih izmjena. A meni na kućnu adresu u Ljubinju (odakle sam 20 kilometara vozario do Stoca) stiže prijedlog dopisničke službe lista da nastavimo saradnju i na drugim stranama... Jer, Ljubinje ionako nije imalo do tada saradnika nijednog medija u Jugoslaviji, pa je u datom slučaju dobro došao i gimnazijalac početnik. Dan potom sam iz stolačke pošte nazvao šefa dopisničke, koliko pamtim, Majstorovića, kazavši: „Izvinite druže, ali pismu uz prvi tekst zaboravio sam napisati da sam i ja bio igrač tog susreta - s druge strane mreže", na šta me je Majstorović zamolio da malo sačekam, očigledno tražeći ponovo taj objavljeni tekst i čitajući ga na brzinu...
U ozbiljnijem novinarstvu, od 1971. u sarajevskom „Oslobođenju“ - gimnazijalac, honorarni dopisnik
- Nema ovdje ništa sporno. A iz onog što maločas reče, čini se da si čestit mladić... Samo nastavi, a ako imaš i kakvih slika uz tekstove dobro bi nam došle... Ne uplići se u političke teme, drži se običnih ljudi i života, i šibaj... Otvori račun u najbližoj banci, izvadi ličnu da ti možemo slati honorare... (U novinama se tada, sedamdesetih prošlog vijeka, sve objavljeno plaćalo. U svim novinama – velikim i malim. Skromno, ali redovno.) A dopisnička legitimacija „Oslobođenja“ ubrzo je počela da otvara vrata i drugih dnevnih i sedmičnih novina. Smatralo se da i jedna tako mala opština – ma tako mala da je bila 508. od ukupno njih 510 u Jugoslaviji – ne treba da bude informativno zapostavljena...
Malo – pomalo „našli su me“ zagrebački „Večernji list“ i „Sportske novosti“, mostarska „Sloboda“... dok je moj izvanji stric Danilo, strastveni čitalac „Politike“, smatrao da je za novinara neko posebno nadaren ako ga pripuste u „Politiku“. Njemu za hator, u drugom gimnazije, poslao sam beogradskom listu opširniji zapis o drevnom gradu Daorsonu kod Stoca – objavljen je sa slikom na više od četvrt strane lista u rubrici „Priče iz naših krajeva“. E, sad si tek položio, rekao je, držeći tri ista primjerka „Politike“ pod pazuhom, s očiglednom namjerom da me želi hvaliti, a bogme u tome, malko i pregoniti – i u gradu i u selu.
Od 1972. godine - i u zagrebačkom „Večernjem listu“
Danas uobičajeni „kopi pejst“ onda se smatrao bezobraznim i neukusnim, tako da se čak i sitni dopisnik, vlasnik sitnih kartica (kakvih vidite u ovom prilogu), morao truditi da bude raznolik, da ga ne opanjkaju kako je „tezgaroš“!
ANDRIĆ ĆE JEDNOM za Balzaka reći sva mu je vještina u oku, oku svevidećem, a literatura mu svjetska! E, pa i mali novinski pisac opšte prakse trebalo je do velikog napregnuća da praktikuje uočavanje likova, odnosa, predjela, pojava... da iz skromnih mjesta, s preovlađujućim programima malih ambicija, izvlači na vidjelo ono što će biti zanimljivo i u velikim naseljima. No, prije tog, ko je u dilemi, ko baš ne ljubi strasno pisanje i knjige, morao bi prvo pročitati Balzakove “Izgubljene iluzije“, neprevaziđenu Bibliju novinarskog i štamparskog zanata (i neumitnog stradanja u njemu), pa ako i nakon nje u profesiji ostane – moglo bi od njega izrasti štogod korisno za čitaoce! Ko ovo shvati, razumjeće još bolje opšteobožavanog – i s moje strane, naravno obožavanog – Miroslava Radojčića, koji je često ponavljao: novinarstvo je najljepša profesija na svijetu, samo ako se na vrijeme napusti! A, sam je nikad nije napustio!
No, ostavimo se recepata i naravoučenija, a zaokružimo započetu epizodu s dopisničkom karticom „Oslobođenja“.
Između ostalog... kao potonji student žurnalistike tri godine zaredom dobijao sam prvu studentsku nagradu „Oslobođenja“ za reportažu... A među nizom reportaža koje sam poslije studija objavio u tom listu bila je i ona koja je izašla u svečanom broju „Oslobođenja“ na dan otvaranja Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu...
Tri nagrade „Oslobođenja“ za studentske reportaže - naš saradnik prvi slijeva, 1975. godine
Eto, a počelo je slučajno sa jednog pješčanog odbojkaškog terena u Ljubinju.
Pa kad ponovo pomenuh odbojku, žao mi je što su mi u Sarajevu, u stanu, uz filmove i slike s putovanja od norveškog Trondhajma do egipatskog Kaira, propale i dvije zlatne medalje – sa Hercegovačkih sportskih igara u Mostaru i sa Univerzijade na Tjentištu, gdje sam kao član reprezentacije Sarajevskog univerziteta dobio tu malo težu i značajniju. Posve slučajno u Ljubinju mi je ostala jedna slika na kojoj sam (stojim treći zdesna) između ostalih i sa Laslom Lukačem i Mićom Jekićem, ondašnjim članovima prvoligaške sarajevske Bosne. Lukač je, podsjetimo, bio i reprezentativac Jugoslavije, u onom sastavu što će osvojiti treće mjesto u Evropi, nakon čega će se pogled na ovu igru u cijeloj ondašnjoj našoj zemlji promijeniti. I gdje će malo – pomalo početi njen uzlazni put do kasnije svjetske elite. Slika nije dobra. Draga nam je, ipak, jer smo na njoj svi mladi!
Na Tjentištu, stoji treći slijeva, u pobjedničkoj odbojkaškoj reprezentaciji Sarajevskog univerziteta
DA ZAOKRUŽIMO i epizodu započetu sa literarnim likovima. Kratko: moj stvarni otac Risto redovno je kupovao zagrebačku „Arenu“. Mnogo godina kasnije, kad sam poodrastao, on je i dalje čitao „Arenu“, a srce mu je zaigralo kad je pročitao da sam „stvarni ja“ pobijedio na 12. literarnom konkursu za kratku priču, baš tog lista...
Prva nagrada zagrebačke „Arene“ - na 12. konkursu za kratku priču, 1985. godine
“Arena“, „Sloboda“, kao ni „Male novine“, odavno više ne izlaze... Literaturom se poslije nisam ambicioznije bavio, što je vjerovatno dobro za nju. A za vas će, poštovani čitaoci „Glasa Trebinja“ – u kom sam prvi tekst objavio davne 1970. - biti isto tako dobro da i ove novinske crtice o dopisničkim karticama i sličicama privedem kraju.
I da se, uz malo sreće, u novoj godini vidimo sa nekim novim novinskim zapisima.
