Masovne seobe su u raznim vremenima obilježavale ove naše prostore u užem i širem smislu. „Kao da ih kuga goni“, pisao je prvi slovenački profesionalni pisac Ivan Cankar, gledajući pune brodove svojih zemljaka iseljenika u Sjevernu i Južnu Ameriku. „Parobrod spreman, more se koleba...“, sjećate se valjda tih starih stihova Alekse Šantića, dok ste svi vi koji ste išli u predratne gimnazije čuli za makedonske pečalbare i njihove mukotrpne živote od Grčke do Australije... Glad je u seobe nagonila i Irce i Norvežane... i Hercegovce, i Ličane, i Grke i Sicilijance, ma sve od krajnjeg sjevera do krajnjeg juga Evrope.
No, nije baš uvijek glad bila taj socijalni generator koji pokreće ljude na neizvjestan put, na to da ostave zavičaj i krenu u nepoznato... Ima tu i cijeli spektar drugih faktora. Nekima od njih pozabavio sam se još davne 1988. dok sam radio u sarajevskoj UNI, navodeći da primarni razlozi selidbe u ondašnjoj Jugoslaviji nisu bili visoka plata, raskoš, blagostanje - već bolji život za njihovu djecu, sigurniji život za njihove porodice... Evo te priče koja ni danas nije izgubila na aktuelnosti.
Avgust 1988: Privlači li Jugoslovene, čiji zahtjevi za iseljenjem iz sopstvene zemlje stižu u razne ambasade, zavodljiva dolarska plata, sjaj i raskoš iz reklamnih filmova?
Ispod te prozirne pozlate, međutim, stoji nešto mnogo oporije. Ne žele oni u Novi Zeland, Australiju ili Kanadu što ih mami slast tamošnjeg boljeg života, nego se boje da im djeca sutra ne gutaju gorke zalogaje u čekaonicama SIZ-ova (Samoupravnih interesnih zajednica) za nezaposlene. Pošli su svom dječačkom snu bojeći se jave...
Lososi, tunjevina, jastozi, usamljeni jahači na horizontu, akvamarinske daljine, bijela stada u beskraju bujnih pašnjaka, zahuktali gejziri i zloćudni pepeljasti oblaci još neugaslih vulkana - prizori su kojima su prošlog avgusta, onog 1987. porodični magazini u Oslu i Trondhajmu plijenili svoje čitaoce.
Neuobičajeno duge foto-priče na kraju su se slijevale u kratki zaključak: zemlja blagostanja! Ako već tako Nordijci vide Novi Zeland, onda nije čudo što godinu kasnije, isto u avgustu, u paklenoj vrućini juga Europe, u Skoplju, G. R. mladi novinar, s neskrivenim uzbuđenjem svakoga dana zaviruje u poštansko sanduče, čekajući sudbonosni odgovor.
G. R. ne bi pisao o dalekim ostrvima koje zapljuskuju Tasmanijsko more i Pacifik. On bi se tamo uselio. S porodicom. Zauvijek!
SOCIJALNA BAJKA
"Kada smo prije pola godine čuli da na Novom Zelandu traže mladu radnu snagu, prijavili smo se. Masovno. Deset mojih najboljih prijatelja je u ime svojih porodica poslalo generalije njihovoj ambasadi u Atini. Pretežno smo fakultetski obrazovani (pravnici, ekonomisti, medicinari...), nismo pojedinačno stariji od 35 godina. Iz svake porodice neko ima specijalizaciju koja se uklapa među tridesetak tih koje na Novom Zelandu traže, da bismo došli u obzir da se tamo zaposlimo i dobijemo ostalo što graniči sa snovima.
To su: stan blizu radnog mjesta, odnosno kredit za montažnu kuću s četiri - pet soba, nezaposleni supružnik šest mjeseci svake sedmice dobija ponudu za posao kao i određenu novčanu pomoć zbog toga što ne radi.
Moj poznanik koji je ranije otišao, rekao mi je da fakultetski obrazovani zarađuju između 30 i 40 hiljada dolara godišnje, dok su mu djeca obezbijeđena na najbolji mogući način. Samohrana majka na Novom Zelandu za svako svoje dijete, do kraja njegovog obaveznog (srednjoškolskog) školovanja prima od 300 do 400 dolara mjesečno...
Zvuči to kao socijalna bajka u vrijeme kada se Skopljem, neslužbeno doduše, pronosi da je desetak ovdašnjih novinara "uzelo neplaćeni odmor kako bi mogli kod nas i u inostranstvu raditi na crno". Naravno, ne perom."
G. R. je prije dva mjeseca od novozelandske ambasade u Atini dobio uputstvo (kao i njegovi prijatelji) da zajedno sa suprugom ovjerava diplome i sve važne podatke o sebi i adresu poslodavca na Novom Zelandu. Sve su poslali i čekaju odgovor. Ne stigne li za još četiri mjeseca, od odlaska nema ništa.
Dođe li, pak, poziv?
"Odmah se pakujem. Znam da za pet narednih godina zajedno sa suprugom neću moći doći u Jugoslaviju jer u slučaju smrti ili svadbe ovamo može se vratiti samo jedan član porodice - da se to obavi i odmah mora nazad..."
Supruga našeg srdačnog domaćina pažljivo prati razgovor. Sve joj to izgleda daleko. Nedokučivo. Za razliku od muža, ona svojim roditeljima nije rekla ni riječi o namjerama svoje porodice.
"Teško bi im to palo. Neću ih mučiti dok sve ne bude sređeno."
GLAVOBOLJA U ATINI
Djeca? Kao i u svim drugim prilikama reaguju djetinje. Jedva čekaju da negdje putuju pa makar to bilo i na kraj svijeta.
Novinar G. R. i dalje radi svoj posao. Prilježno. Savjesno. I pogleduje u svoj poštanski sandučić. Još su četiri mjeseca nade da će njegovoj porodici stići ono: Okej! Dolazite!
Čekaju to isto stotine i stotine Makedonaca, a i drugi širom Jugoslavije. Sa zanimanjem će sigurno pročitati i ovaj posebni izvještaj za „UNU“ Tanjugovog dopisnika iz Grčke Vojislava Lalića:
"Sada dobijamo samo po nekoliko zahtjeva Jugoslovena za dobijanje radne vize. Navala je prestala prije nekoliko mjeseci, čemu je očigledno doprinijelo pisanje jugoslovenske štampe. Ljudi su konačno shvatili da je vizu za rad na Novom Zelandu skoro nemoguće dobiti, da ne treba gajiti lažne iluzije", kaže An Linardos, službenica novozelandske Ambasade u Atini, u specijalnoj izjavi za UNU.
Mjesecima je ambasada ove zemlje u Atini (Novi Zeland nema diplomatsko predstavništvo u Jugoslaviji) bila doslovno okupirana. Njeni službenici su se hvatali za glavu. Svakoga dana iz Jugoslavije stizalo je po sto - dvjesto molbi, i ne samo to. Na licu mjesta smo se uvjerili da su mnogi potezali na ovaj dalek i skup put - dnevno po 20-30 ljudi... Većina tih koji su tražili vizu za rad bili su iz Makedonije. Ali, stizali su zahtjevi i iz drugih krajeva Jugoslavije.
ONI NEMAJU ŠANSE
U novozelandskoj ambasadi i ovom prilikom poručuju Jugoslovenima: njihova zemlja ima veoma restriktivnu imigrantsku politiku. Traže se samo određena zanimanja koja su inače na cijeni svuda na svijetu. Za ilustraciju nam navode podatak da je u posljednjoj godini Jugoslavenima izdato samo deset viza i to tri po osnovu udaje, odnosno ženidbe. Dakle, praktično - svega sedam!
Za odlazak na Novi Zeland pretežno su zainteresirani nekvalifikovani ili polukvalifikovani radnici. Oni nemaju nikakve šanse!
U toj zemlji traže se pojedine kategorije mašinskih inženjera, medicinari, medicinske sestre, ali sasvim određene specijalizacije, stručnjaci za kompjutere. Podnosilac zahtjeva, međutim, mora sam sebi osigurati posao, da zna engleski jezik...
Hiljade Jugoslovena bile su žrtve te dezinformacije. U jednom razgovoru s tim našim ljudima nismo uspjeli dokučiti ko je lansirao priču o "obećanoj zemlji"... Ali jedno je izvjesno: mnogi su bili žrtve te glasine.
G. R. i dalje vjeruje da nije u toj većini. Prima svoju novinarsku platu od "dvadeset i nešto miliona", sluša priče o skoro hiljadu svojih sunarodnika, što berući južno voće na grčkom Kritu zarađuju dnevno pet miliona i... i nada se da će ih prestići, da će ga jedno pismo iz sivila prosječnosti zauvijek odvesti u zemlju stočara i ribara, u zemlju o kojoj, eto i Norvežani govore s ushićenjem.
Prilepčanin Blagoje Tošeski (40), kaže, zna da je njegova molba za iseljenički pasoš u Australiju jedna od pet hiljada koje čekaju u Beogradu, ali misli da će biti pozitivno riješena.
PUT BEZ POVRATKA
"U tekstilnoj tvornici 'Biljana', supruga Zvezda i ja imamo startne osnove od 16 do 17 miliona dinara", priča Blagoje.
"Djeca (13-godišnja Beti i 11-godišnji Darko) rastu, potrebe se umnožavaju. Prije svega idemo zbog boljeg standarda. A tamo su i moje tri sestre. Sve udate. Jedna u Sidneju, dvije u Melburnu. I za nas vrijedi: ako dobijemo pasoše, pet godina ne možemo nazad u Jugoslaviju. Bit će mi teško bez domovine, ali prije svega moram misliti na djecu! Mnogi naši prijatelji što su se iselili tamo, poslije kažu da bi se vratili. Nostalgija vuče, ali nema povratka, jer djeca nemaju perspektivu."
Zvezda je ispočetka bila ogorčena muževljevom idejom.
Vremenom, vidjevši da se spiskovi na prilepskom SIZ-u za zapošljavanje produžuju, popustila je. Krenuće kao desetine i desetine majki iz ovog dijela Makedonije: protiv svoje volje, ali za dobrobit svoje djece.
Radiće bilo koji posao što im rodbina tamo nađe. Uslov je samo da on donosi novac. Što više novca... A kuću dovedenu do ploče, novcem koji je Blagoja Tošeski dobio na lotu, neće prodavati. Iskušenja daleke zemlje su, ipak, prevelika da bi se porodica već na polasku odrekla i posljednjeg utočišta u domovini.
Slično zaključuje i Blagojev vršnjak Dragan Bauk iz Kosova Polja kod Prištine. Neće prodati posljednje pribježište u slučaju neuspjeha u Kanadi.
Ovaj šef predstavništva zanatske zadruge "Vučje", prvo će otići kod strica Milana u Toronto, koji tamo živi već tri decenije, a radi kao direktor fabrike teških kamiona, čiji je vlasnik opet Milanova žena - odnosno Draganova strina.
TEŠKI REFREN
"Među uslovima za porodično useljenje u Kanadu je, osim što im trebaš kao radnik, da nemaš više od 38 godina. Ja imam dvije preko, no nadam se da će to stric srediti. Prvo ću sam otići na tri mjeseca. Ako mi se svidi, vraćam se po porodicu: suprugu Milijanu (35) i kćerke, 15 -godišnju Oliveru i 11- godišnju Maju. Kćerke mi od četvrtog razreda osnovne škole idu na kurs engleskog jezika i, pravo da vam kažem, volio bih da nam se tamo svidi i da ostanemo. Prvenstveno zbog njih. Ja i žena ni ovdje ne zarađujemo loše, ali vidite li kakva je situacija na Kosovu? Neću djecu ostavljati u neizvjesnosti...
Dragan Bauk je po struci nastavnik biologije. Ispune li se njegove želje i stričevi mu planovi, trebao bi s porodicom odseliti u daleki, olimpijski Kalgari, da se bavi ZOO-ekologijom i od tamošnjeg biološkog instituta prima mjesečno, tako nam bar reče, od 10 do 15 hiljada kanadskih dolara. Prethodno bi, naravno, dobio dvosoban stan...
Eto, čini nam se da smo i dalje nastavili tragati po tim sve većim gomilama zahtjeva za porodičnim iseljenjem iz Jugoslavije, odnosno useljenjem u neku od ove tri vjerovatno sada najatraktivnije zemlje, slike bi bile slične. Većina ide zbog ekonomske situacije.
Ipak, zajednički imenitelj im je sažet u onaj teški refren:
"Zbog djece, zbog djece..."
Neugodan, i njima koji odlaze i nama koji ostajemo.
To već nisu glasine.
To je surova istina.
