O Jovi Đuriću, utemeljivaču modernog odbojkaškog kluba u Ljubinju smo u više navrata pisali na stranama “Glasa Trebinja”. Prvi put, a iz pera istog ovog autora, još - sada već daleke - 1970. godine!!! Mnogo toga se izdešavalo i mnogo toga iz tih temelja je izniklo, a zaborav i protok vremena prijete da to izbrišu… No, da bismo ipak sačuvali što više autentičnih podataka i uspomena iz onog zlatnog perioda ove igre u gradu pod Radovinjom, iz onog doba kada je klub nakon imena Partizan i Jugometal, ponio ime Ljubinje, u pomoć prizivamo dobrog pamtišu – Đorđa Likića.
Likić je bio igrač, sportski funkcioner, i što je najvažnije – trener najjače ekipe u višedecenijskoj istoriji ljubinjske odbojke! Višedecenijskoj, jer odbojka se u Ljubinju intenzivno igra evo već duže od šest decenija!
Iz davnih dana ekipa OK Ljubinje; stoje (slijeva na desno): Dragan Mrković, Zijad Vladavić, Slobodan Turanjanin, Dragan Pupić – Gašo i Mirsad Kalaba. Čuče: Dragan Vujović, Predrag Šalvarica, Branko Boro Ćorović i Đorđe Likić
Pretpostavljam, reći će, Likić na samom početku, da je barem 500 mladića i djevojaka, prošlo kroz razne selekcije našeg kluba, otkako smo nakon onih kožnih kafenih lopti, počeli da igramo najpoznatijom svjetskom odbojkaškom loptom – “mikasom”.
Pa, krenimo od najboljih; od reprezentativaca. Za reprezentaciju SFR Jugoslavije igrali su Jovo Đurić, Mladen Likić, Strahinja Kozić. Kasnije - za reprezentaciju SR Jugoslavije: Đorđe Đurić i Strahinja Kozić, za reprezentaciju Srbije i Crne Gore Anđelko Dangubić.
STICAJEM OKOLNOSTI i klubova u kojima su se zatekli, za reprezentaciju Hrvatske nastupali su Milorad Kovač i Anđelko Ćuk, za reprezentaciju Crne Gore braća Gojko Ćuk i Božidar Ćuk, dok su za najbolju seniorsku selekciju Bosne i Hercegovine do sada igrali: Ranko Pupić, Danilo Ružić, Radoslav Janjić i Milan Mitrinović.
Neumitno ovdje dolazi do preklapanja s onim s onim što bismo upisali u rubriku internacionalci, na neki način ponikli u samom klubu ili u gradu pod Radovinjom, jer elitni igrači su sportski hljeb zarađivali ili još zarađuju po svijetu.
Spisak bi s prilično vjerodostojnosti izgledao ovako: Dragan Vujović (Luksemburg, Francuska), Đorđe Đurić (Italija, Grčka, Turska, Iran..), Milorad Kovač (Norveška, Hrvatska, Belgija, Grčka), Strahinja Kozić (Austrija, Belgija), Đorđe Knežević (Katar, Saudijska Arabija, Austrija), Anđelko Ćuk (Hrvatska, Južna Koreja, Japan, Slovenija, Srbija, Italija), Ranko Pupić (Hrvatska, Slovenija, Njemačka, Iran), Gojko Ćuk (Crna Gora, Francuska, Rumunija), Božidar Ćuk (Crna Gora, Grčka, Francuska), Anđelko Dangubić (Crna Gora, Kipar, Grčka), Milenko Dangubić (Crna Gora, Hrvatska, Bjelorusija), Radoslav Brborić (Srbija), Petar Turanjanin (Srbija, Liban), Milan Mutapčija (Srbija, Mađarska), Arsenije Mutapčija (Finska, Izrael, Slovenija).
PREMDA NA OVOM SPISKU nema Dragana Pupića – Gaše, jer ga jednostavno odlazak iz rodnog grada nije zanimao, u sjećanjima starijih ljubitelja ove igre on je i dalje lokalna legenda – između ostalog i zato što je pune 24 godine, kao igrač, bio registrovan za svoj matični klub, za OK Ljubinje – i kako se znao našaliti još se ne bi povukao da za prvu postavu Ljubinja nije stasao njegov sin Ranko!
Prije toga, u periodu od 1968. do 1982. vrijedan doprinos klubu, kao igrač i kapiten, kasnije kao trener i predsjednik, davao je Mirko Vasiljević, pa odličnim partijama Slobodan i Aleksandar Turanjanin, te, danas nažalost pokojni Dragan Janković…
Tri odbojkaške ljubinjske generacije: Dragan Pupić, Stevan Ćuk i Stanko Turanjanin
MA KOLIKO MORALI STIJESNITI dugogodišnju odbojkašku istoriju u malom gradu, smatra Likić, ne bi trebalo zaboraviti ni klupske prve predsjednike, sekretare i blagajnike (OK Partizana, potom i OK Jugometala) poput Predraga Šalvarice, Neđe Topalovića, Milana Krulja, Janka Vujovića, Momčila Miletića…te predsjednike OK Ljubinja iz njegovog najuspješnijeg perioda Ratomira Ćuka i Milenka Mićića. Ni domete ljubinjskih odbojkaških sudija Marka Toholja i Jadranka Krulja, koji su prije rata sudili u Prvoj saveznoj ligi Jugoslavije, ni današnjeg međunarodnog sudiju Nikolu Kozića, kao i veoma dobre “djelioce pravde” u Premijer lige BiH Darka Krunića (u jednom mandate i načelnika opštine Ljubinje), Miodraga Ilića, Miroslava Čolića…Reći ćete možda: puno je imena u vašoj priči.
No, podsjetićemo vas na čuvenu uzrečicu, pristiglu baš iz italijanskih odbojkaških krugova: “Pobjeda ima hiljadu očeva, a poraz je uvijek siroče!”
A u slučaju ljubinjske muške odbojke tih pobjeda je uistinu toliko da će ovdje veliki dio tih “očeva” ostati nespomenut, ali prilika je to drugim hroničarima da ovu veliku mozaičnu sliku dopune.
Mi ćemo se na tren podsjetiti nečeg što se često preskače ili nehotično ostaje u sjenci muških uspjeha, a to je Ženski odbojkaški klub “Ljubinje”, formiran 1974, na inicijativu profesora fizičkog vaspitanja Branka Ćorovića, poznatijeg kao Bore Ćorovića.
U PRVOJ GENERACIJI SU IGRALE Slobodanka Vujović, Vesna Popović, Saška Ćorović, Zdravka Pecelj, sestre Ljilja i Snježana Vukić, Kova Novokmet, Željka Ćorović, Mirjana Miša Batinić, Željka Ćuzulan, a poslije Svjetlana Topalović, Boba Rudan, Željka Turanjanin, Dobrila Lučić, pa još malo kasnije Duška, Sofija i Draženka Ćorović, Gordana Pešut, Dragica Jovanović, Desa Kosjerina, Milena Rudan, Sanja Domazet, Senka Brborić. Po opštem uvjerenju najbolja ljubinjska odbojkašica do danas bila je i ostala Mirjana Miša Batinić, udata Pecelj.
ZANIMLJIVO JE I TO da su se u sportskom usponu odbojkašice prije domogle Druge lige od odbojkaša, ali tu im je bio i limit.
Muški sastav će kasnije ostvariti nešto što ni najsmejliji snovi nisu dosezali, a i kako bi ga dosegli kad su živjeli u 508. opštini po veličini od 510, koliko ih je brojala ondašnja Jugoslavija. Ipak!
Ući će u Prvu saveznu ligu Jugoslavije i time će Ljubinje postati najmanje mjesto u Evropi koje ima svog predstavnika u nekom sportu u elitnom državnom takmičenju!!!
Tome je prethodilo teško takmičenje u Drugoj ligi – Zapad sa dramatičnom završnicom u sezoni 1986/87. i potpuno zasluženim trijumfom Ljubinjaca, koji su bili u sastavu: Momčilo Hamović, Desimir Pavić, Dragan Pupić (kapiten), Zijad Vladavić, Aleksandar Turanjanin, Aleksandar Ćuk, Vesko Budinčić, Predrag Šušić, Ranko Mičeta. U najvećem broju utakmica na parket bi izlazili sa 10 igrača, podsjeća trener Đorđe Likić, dodajući da su vrlo rijetko – kao u posljednjoj utakmici tog prvenstva protiv Pionira iz Novog Mesta u Ljubinju - imali 12! Naime, tada se mlađi sastav Ljubinjaca, pod imenom Ljubinje 2, takmičio u regionalnoj ligi, pa bi iz tog mlađeg sastava uskakali Đorđe Đurić, Miladin Rudan i Strahinja Kozić. Njihov trener Radoslav Bodiroga, bio je ujedno i pomoćnik u prvom timu.
POSLJEDNJU PRVENSTVENU UTAKMICU Ljubinjci su mogli da dobiju i bez borbe, pošto su igrači Pionira iz Novog Mesta bili u nemogućnosti da na meč dođu u zakazano vrijeme. Međutim, Ljubinjci su im poručili da će ih sačekati koliko god bude potrebno želeći da titulu osvoje bez bilo kakve, pa eto i takve protokolarne mrlje, kao i da istovremeno svojoj vjernoj publici koja ih godinama prati ponude vrhunski sportski događaj. Tako je i bilo. Glatkom pobjedom od 3:0 pred domaćom publikom – ušli su u društvo najboljih.
Likić na ovom mjestu ne propušta priliku da uz sponzore, donatore i dobru organizaciju kolektiva, posebno istakne tadašnjeg klupskog sekretara i odličnog igrača Veska Budinčića, naročito u organizaciji i stvaranju materijalnih pretpostavki za funkcionisanje kluba. Budinčić će - istina znatno kasnije – postati i načelnik opštine Ljubinje.
U SEZONU 1987/88 – i u Prvi saveznu ligu Jugoslavije - Ljubinje ulazi bez Aleksandra Ćuka (prešao u novosadsku Vojvodinu), Ranka Mičete (otišao na rad u Irak), te Zijada Vladavića, koji se oprašta od aktivnog igranja. Taj do sada najslavniji ljubinjski muški odbojkaški sastav čine: Desimir Pavić, Strahinja Kozić, Momčilo Hamović, Predrag Šušić, Dragan Pupić (kapiten), Vesko Budinčić, Damir Matković, Aleksandar Turanjanin, Miladin Rudan, Đorđe Đurić, Slobodan Novokmet, Milorad Kovač; trener je Đorđe Likić. Poslije nekoliko prvenstvenih kola na odsluženje vojnog roka odlaze Hamović i Šušić, pa još veći teret pada na njihove saigrače među kojima je čak pet mladića iz juniorskog pogona. Na kraju prvenstva poredak bio sljedeći; Vojvodina (Novi Sad), AOK Mladost Monter (Zagreb), Bosna (Sarajevo), Partizan (Beograd), Vardar tutun (Skoplje), Krajinametal (Bihać), Stavbar MTT (Maribor), Modriča Optima (Modriča), Kolubara (Lazarevac), Student – Vazduhoplovstvo (Mostar) i Ljubinje (Ljubinje). Bez obzira na sve, ta godina će ostati kao mitska u sjećanjima svih prijatelja sporta u ovom malom gradu!
Odbojka će i narednih decenija među njegovim dječacima i djevojčicama sticati nove i nove poklonike, kako onda kad bude nosilo samo ime mjesta, tako i onda kad tom imenu dodaju ime sponzora, pa postanu Ljubinje Bankom. Kako do 2018. kada se njihova dvorana zvala “Borovik”, tako i od te godine do sada, od kada se dvorana zove “Jovo Đurić”.
Odbojkaši Ljubinje Bankoma ove, 2022. godine
Ženski klub se takmiči u Prvoj ligi Republike Srpske, muški je ove, 2022, u Premijer ligi Bosne i Hercegovine, i igra u sastavu: Aleksandar Pepić, Slobodan Topalović, Goran Dangubić, Nemanja Mićić, Radoslav Janjić, Sava Radić, Milijan Kovač, Danilo Đogić, Marko Mičeta, Rastko Kosjerina, Đorđe Brborić, Matija Gordić. Kapiten je Mirko Kozić, a trener Miladin Rudan.
DVORANA „JOVO ĐURIĆ“ u Ljubinju nije jedina u istočnoj Hercegovini vezana uz odbojkaško ime.
Prije toga Bilećani su prozvali svoju dvoranu imenom Tijane Bošković, jedne od najboljih odbojkašica svijeta. Ali Tijanina baka Olga, Ljubinjka, rođena je sestra dvojice ljubinjskih saigrača Jove Đurića – Radomira i Slobodana Turanjanina! Ima, eto, neka čudna veza između te dvije dvorane u dva susjedna hercegovačka grada.
