U Muzeju Hercegovine nedavno je, u organizaciji trebinjske podružnice Udruženja književnika RS, promovisana zbirka odabrane ljubavne poezije „Kad nebo zatreperi“ Nevena Milakovića iz Podgorice, koji je široj javnosti poznat kao autor antologijskih pjesama “Vila sa Košara” i “Ne dajte, đeco, svetinje”.
„Iako sam poznatiji po rodoljubivoj i duhovnoj poeziji, mislim da se pjesnik najbolje iskazuje u ljubavnim stihovima. Sve pjesme iz zbirke posvećene su mojoj prerano preminuloj supruzi, tako da sam posebno emotivno vezan za ovu knjigu. Ima pjesama koje su napisane i deceniju, dvije, prije Ljiljine smrti, ali se čini da su sve napisane u isto vrijeme. To me pomalo plaši, ne znam da li je pjesnički dar prokletstvo ili blagoslov“, rekao je Milaković za emisiju “Blago cara Radovana”.
Priznaje nam da piše srcem, bez predumišljaja i diktata.
“Pišem kako osjećam, pjesma treba da doleti, kao što mi je doletjela `Vila sa Košara`. Nakon što mi se, božijom promisli, javio Nenad Stanić, borac sa Košara, tu sam pjesmu napisao za nekoliko minuta. Nisam ni pomislio da će postati popularna, to Bog uredi”, smatra Milaković.
Za sebe ističe da ne pripada nijednom pjesničkom krugu. Stvara u otuđenosti i ne namjerava da se mijenja “pod stare dane”.
“Uz dužno poštovanje prema svima, jer ima i dobrih ljudi i dobrih pjesnika, ja sam van svega, otuđen. Imam svoju poeziju, pišem kada mi Bog da, trudim se da moja poezija dopre do ljudi. Svako radi svoj posao. Tako i ja. Boga ne možemo prevariti, ljude možemo”, ocjenjuje sagovornik Radio Trebinja.
Kaže da mu je emocija koju pobuđuje kod svojih čitalaca najveća nagrada.
“Kada, na moje stihove, vidim da pola sale plače, kada dobijem brojne poruke podrške ili, recimo, kada glumac Petar Božović, prilikom recitovanja mog `Sonetnog vijenca o Jasenovcu`, tri puta zaplače u Domu vojske u Beogradu, jer podlegne emociji. To mi je najveći kompliment”, ističe Milaković.
Motiv stradanja srpskog naroda čest je u njegovoj poeziji. Opjevao je u stihovima i strahote Jasenovca, Jadovna, Prebilovaca, svetog starca Vukašina. Najponosniji je na “Sonetni vijenac o Jasenovcu”.
“Prihvatio bih i da se ne zna ko je autor ovog sonetnog vijenca, samo da to djelo dođe do mog naroda, tim prije što je malo Srba pisalo o Jasenovcu. Sramota je za sve nas kako se odnosimo prema tom stratištu. Ja sam uradio što je do mene”, poručuje Milaković.
Iza njega je više od 30 knjiga poezije i proze, među kojima su i tri romana. Prije nekoliko godina, objavio je zbirku odabranih rodoljubivih pjesama “Vila sa Košara”, koju je promovisao i u Trebinju, potom zbirku odabrane duhovne poezije “Radost pokajanja”, a planira da objavi i zbirku sačinjenu od 100 najljepših pjesama, iz dosadašnjeg stvaralaštva.
Trenutno piše roman “Milak”, o duhu davno prohujalog vremena, za kojim čezne.
“Konstrukcija romana zasnovana je na priči o mom ocu. Ovim romanom želim da ispišem duh jednog vremena, da, koliko je u mojoj moći, opišem neke naše zablude i tragične zavade, da opišem ljude koji su imali svoje ideale i bili poštovani. Želio bih da ovo bude moje životno djelo, nadam se da ću u tome uspjeti”, kaže svestrani autor.
Razgovarala Vlatka Musić.
