Već 23 godine Savindan u Trebinju nije isti. Nije isto ni Trebinje, ni ljudi, ni vrijeme. Dvadeset tri godine Trebinje je već ponosno na svog Srđana, na Srđana Aleksića, momka koji je, kako mnogi rekoše sačuvao čojstvo i ljudstvo za sve nas. Nastradao spasavajući drugog. Momka druge vjere i nacionalnosti.
“Zlo vrijeme više krivim nego ljude. Nije moj Srđan uludo poginuo. Spasio je čovjeka. A to je velika stvar. Srđan je bio moj sin, a ovo groblje je prepuno Srđana”, reče nam jednom prilikom Srđanov otac Rade, pored spomenika gdje je sahranjen njegov sin.
Slično pričaju i Srđanovi drugovi. “Evo 23 godine pričamo o njemu. Popijemo piće u njegovo ime. To je bio Srđan. To je bila priča koju ne možeš tek tako da ispričaš. On je izvršio svoju dužnost. Bio je Srđan, živio je Srđan i umro je onako kako je živio tokom cijelog života”, pričaju njegovi drugovi, Srđanova generacija. Ti nekada golobradi momci sada su već u zrelim godinama, dovoljno ih je život naučio da rezonuju i svjedoče o tim godinama.
O Srđanovom životu svjedoči i Arhimandrit Sava Janjić, iguman manastira Visoki Dečani na Kosmetu
“Prošle su 23 godine od pogibije mog školskog druga i dragog prijatelja Srđana Aleksića koji je postradao braneći jednog dečaka Bošnjaka na trebinjskoj pijaci. Srđana sam zadnji put video nedugo pre njegove pogibije, jer je tada i posetio manastir Dečani. U Evanđelju od Jovana stoji "Od ove ljubavi nema veće, da ko život svoj položi za prijatelje svoje". Srđan je ispunio tu zapovest i ostao upamćen kao čovek. Ponosan sam što sam ga poznavao. Večna mu pamjat”, napisao je nedavno arhimandrit Sava.
“Srđanovo herojstvo nikada neću zaboraviti.Svake godine sa porodicom odem na grob i u posjetu čika Radu. Dok sam živ ići ću mu na grob. Na svaki spomen njegovog imena rana se otvara i nikada neće zacijeliti. Teško mi je kad god se sjetim svega, teško mi je i govoriti o tome” kaže Alen Glavović kome je Srđan spasio život. Alen priča a nad glavom misao “Spavaj prijatelju u miru zemlje tvoje, čuvaj je za one kojima si vječnost kazao”.
Nekako uoči same pogibije, Srđan je zajedno sa glumcima amaterima iz Trebinja učestvovao na Festivalu dramskih amatera u Vranju. Radili su komad “San ratne noći”.
Srđan je na Savindan 1993. godine usnio svoj vječni san.
Rat je prestao.
A priča o Srđanu je ostala i traje.
Ratomir Mijanović
