Od atletike, muzike do instruktora pilatesa, može da zvuči kao jednostavan put. Međutim, naša sugrađanka Nikolina Ambulija, sa svojih malo godina savladala je priličan uspon da bi vlastite talente konačno podarila svijetu. Za svaki dosanjani trenutak izborila se snagom uma, pravednošću, marljivošću i vječitom željom da u onome što radi, od sebe da i više od maksimuma.
Nekada sramežljiva djevojčica, koja je u Crkvenom horu „Sveta Anastasija srpska“ pjevala prateće vokale, danas piše tekstove za svoje pjesme. Spajajući izuzetne vokalne mogućnosti sa kompletnim scenskim izrazom, na bini postaje ono što duboko u sebi i jeste – biće puno vedrine i beskrajnog životnog zanosa. Zato sa njenih svirki publika i odlazi puna poleta.
I upravo kroz takav senzibilitet naziremo i otkud u njoj tolika energija. Mnogima je prepoznatljiva po takmičarskom programu „Survajver“, ali duboko u sebi ona je mnogo više od onoga što je publika imala priliku da vidi. Nekadašnja republička i državna reprezentativka u atletici, ljubitelj sporta, ali i muzike, crtanja, umjetnosti uopšte, jednostavna, upečatljivog izraza, koji se pamti.
„Sve je krenulo sa atletikom. Živjela sam i odrasla pored stadiona u Policama, koji nam je bio mjesto za sve, od grudvanja do žmurke i svih ostalih igara. Za mene još i posebnije mjesto, s obzirom da sam tu svaki dan trenirala. Zahvaljujući atletici sam stekla disciplinu koja mi je od malih nogu ostala zauvijek i kojom se i danas vodim - kad nešto voliš onda se tome istinski posvetiš dušom i tijelom“, kaže nam Nikolina, koja je u diciplini 100 metara sa preponama bila i prvak RS i BiH.
S obzirom na izuzetne rezultate, poput maltene svih uspješnih sportista ovjenčanih medaljama, sanjala je Olimpijadu.
„U atletici sam imala jako dobre rezultate, a bila sam i u sastavu tima sa kojim smo uvijek obarali državne rekorde i bili državni prvaci u disciplini 4 puta 100 metara štafeta. U svojoj disciplini sam imala želju da odem na Olimpijske igre, ali na žalost imala sam povredu koljena i to mi se nije ostvarilo.
Istovremeno sam gajila i ogromnu želju da učestvujem u „Survajveru“. To ne samo da mi se ostvarilo, nego se na kraju ispostavilo da je trebalo da mi se dogodi. U ovom takmičenju zaista sam shvatila kolike su moje mogućnosti, šta sve mogu da izdržim, da podnesem, koliko snage i fizičke i mentalne u sebi nosim, a kao najvažniju lekciju savladala sam komunikaciju sa ljudima. Od svega, možda mi je to bilo najteže i najizazovnije“.
Za ovo takmičenje, u kome je provela nepuna tri mjeseca, spremala se pola godine, koliko je trajao proces priprema. Biti u divljini, osjetiti život iz posve drugačijeg ugla, priča nam, donijelo joj je priliku za rast.
„U jednom momentu bukvalno sam dotakla dno. Od silne želje da odem na to ostrvo, počela sam da priželjkujem da se vratim kući, među one koje volim. I to ne zbog načina na koji smo živjeli, to mi je čak predstavljalo izazov, već zbog odnosa koji su vladali među ljudima. U tim trenucima mnogo su mi pomagale mašta i molitva, koje su mi vratile unutrašnju snagu. I više mi ni glad nije smetala, ni nedostajanje porodice, ni to što sam ušla naknadno, ništa me nije moglo zaustaviti. Samo jaka želja da sve izdržim. Uzbuđenje i sreća jesu velike dok maštaš, ali kada se dese na javi, to je najljepše osjećanje. To iskustvo me naučilo zahvalnosti na svemu što imam jer mnogo je teško kada nemaš. Ojačalo me mentalno i pripremilo za sve što mi je došlo i što dolazi“.
A stiglo joj je nebrojeno novih iskustava. Prisjećajući se da je na ovo takmičenje otišla iz Novog Sada, u kojem je u tom trenutku živjela i studirala, uporedo se baveći muzikom, a živeći sport, kako nam kaže, dušom i tijelom, počela je da izučava pilates. Spletom okolnosti, upravo vrativši se kući, otvorila su joj se nova vrata, ali i neprocjenjiva prilika da se bavi onim što voli.
„Pilates je ozbiljan trening, a mnogi to često olako shvataju. Smatraju da je riječ o nečemu što se tek tako odradi, a ne znaju da nam često ljudi dolaze sa ozbiljnim problemima sa kičmom, zbog čega je veoma važno biti dobro obučen i ozbiljan u toj nauci. Sa pilatesom sam krenula zahvaljujući poznanstvu sa jednom predivnom Novosađankom, koja se takođe bavi i reikijem i raznim terapijskim obukama. Radila sam sa njom tri godine. Po povratku u Trebinje saznala sam da se otvara pilates studio, spojila sam se, opet sa divnim ženama, predivnom energijom i saradnjom koju ostvarujemo na treninzima. Oduševljena sam velikim interesovanjem i zadovoljna sam i srećna što imam priliku da budem tu za druge“.
Kako nas upoznaje, pilates čine vježbe idealne za cijelo tijelo, naročito danas kada većina ljudi dosta vremena provodi sjedeći na poslu i kod kuće.
„Pilates je najbolja higijena za kičmu. Mnogo vremena u sjedećem položaju ne utiče dobro i kičma strada, a kada se bavimo pokretom, to nam popravlja leđa. Postepeno je i temeljno vježbanje, tako da bih pilates svakom preporučila i rekreativno i preventivno, a odličan je i za profesionalne sportiste. Posebno me raduje što nam dolaze žene svih generacija i što se Trebinje otvara za jednu ovakvu aktivnost“.
Povratak u rodni grad, istovremeno joj omogućio da se ostvari u još jednoj životnoj strasti – muzici, koju, poput sporta, takođe živi od malena. Kako nam kaže, muziku ne može i ne voli da svrsta pod jedan pravac. Nismo iznenađeni, s obzirom na njenu avanturističku prirodu, ali i životnu filozofiju u kojoj mjesta ima za sve što sa sobom nosi ljepotu različitosti. S toga njen muzički izraz seže i u rokenrol, ali i u dobar, stari narodnjak.
„Ne mogu da odlučim koji je moj muzički pravac. Radeći dvije sezone svadbi, pjevala sam sve, od folk muzike do stranih izvođača i shvatila da ne razlikujem žanrove, da je dobra muzika, jednostavno dobra. Takođe sam spoznala da želim da pravim potpuno svoj muzički pravac jer uživam i u narodnoj i u rok, pop i etno muzici, r’n’b, bluzu i voljela bih da stvaram u više žanrova i da od svakog imam po jedan album“.
Njeni muzički počeci vezuju se za pjevanje u horu i nastupe na čuvenom trebinjskom dječijem festivalu „Zvon zvonke pjesme“. Od pratećih vokala, preko časova plesa i pjevanja, nastupa na svadbama do stvaranja vlastitih stihova, ova djevojka danas tačno zna šta je ono što želi.
„Sa muzikom sam krenula pjevajući prateće vokale u Crkvenom horu „Sveta Anastasija srpska“, u okviru koga smo napravili i etno grupu istog imena. Tu sam bila od trećeg razreda osnovne škole do odlaska na fakultet. I sada, svake nedjelje odem u crkvu, stanem za pjevnicu i tu oživim najljepša sjećanja na predivne godine koje su obilježile moje muzičke početke. Kao mala bila sam jako stidna i do svoje 20. Godine nisam se osmijelila da pjevam. A onda, na prvoj godini fakulteta sam krenula sa akustičnim svirkama. Osjetila sam to kao neki unutrašnji poziv i umjesto studija, okrenula se u potpuno suprotnom smjeru,
shvativši da moja duša nije za nauku. Kad sam shvatila da se muzikom ne bavim samo da zaradim, nego na prvom mjestu jer to volim i dobro mi ide, znala sam da nisam pogriješila. Počela sam ponovo da se bavim i plesom, u kome sam nekada beskrajno uživala, krenula na ozbiljne časove pjevanja, posvetila se scenskom nastupu, našla svoj bend i sve je počelo od svadbi“.
Prepoznavši sve one znakove pored puta i vjerujući u nepogrešivost instinkta, danas je tamo gdje se osjeća svoja na svome. Kako sama kaže, nebitno da li uz mikrofon ili trening, ali mnogo važnije kada u drugima probudi onu istu iskru radosti koju u sebi nosi.
„Kada je muzika ponovo ušla u moj život imala sam osjećaj kao da sam se probudila i shvatila zašto sam stalno tužna – svaki umjetnik ima potrebu da dar koji mu je od Boga dat dijeli dalje, a kada to ne činimo, postajemo melanholični, a duša nas poziva. Ono što mene najviše raduje je kada inspirišem druge, bilo kroz sport ili muziku. Kada dobijem tu povratnu informaciju, vidim da se ljudi raduju, plešu sa mnom i sa nastupa odu radosniji nego kad su došli, ne treba mi ništa više!“
I otud pisanje, kao odgovor na onaj najtiši, unutrašnji dijalog.
„Upravo me pisanje prenulo da je vrijeme da krenem sa stvaranjem svoje muzike. Pripremila sam dvije pjesme i nadam se da će na proljeće biti objavljene i da ću krenuti sa autorskim radom. Sve je još uvijek u povoju, sama radim, tražim muzičare i nadam se da ću pronaći one meni slične, da jedni druge motivišemo. U potrazi sam za dobrim producentom, ne žurim nigdje jer želim da izdam nešto što će imati vrijednost“.
U tu vrijednost ne sumnjamo. Nikolina je živi i to u onom iskonskom obliku – ljubavi kao najiskrenijem putokazu, koja pokreće, motiviše i usmjerava na stvaralački rad. A njegujući maštu i iskreni, maltene dječiji zanos, znamo da će ono što bude kreirala biti poput nje same, posve autentično. Zato sa radošću iščekujemo njen prvi singl jer znamo da će pred nas postaviti jedan novi talas, obojen njenim melodičnim glasom i univerzalnim zvukom!
Pilatesom do fizičke i mentalne fleksibilnosti
„Pilates se preporučuje svakome, a odavno se zna da je dobar i za trudnice. Takođe, to su sprave i vježbe koje praktikuju i profesionalni sportisti, poput Novaka Đokovića ili Lebrona Džejmsa. U Novom Sadu sam imala priliku da radim sa Dušanom Bulutom, najboljim basketašem svijeta. Na treninge dolazi i dosta žena sa problemom smrznutog ramena, koji nastaje poslije 50. godine zato što se jedna ruka koristi mnogo više, dok se druga pomjera samo kada želimo nešto da dohvatimo. Pilates bih nazvala savršenim pokretom, elegantnim, gracioznim. Treninzi traže da je čovjek prisutan u trenutku, jer treba voditi računa o svakom pokretu, o tome kako se diše, da li su ispravljena ramena, rebra, kičma i, to je vrijeme da se isključimo iz svakodnevice. Bukvalno tjera da se bude 100 odsto prisutan u treningu. Istovremeno, jača sve dubinske mišiće za koje zaboravljamo da ih imamo i da su važni. Zato je temeljan i sporiji proces, ali se tijelo potpuno oporavi. Pruža mogućnost da se kreiraju treninzi fleksibilnosti, mobilnosti, kardio trening. Važno je zapamtiti i da pilates traži svakodnevnu primjenu naučenog. Dakle, i kući i na poslu, dok hodamo treba ispravljati leđa i stalno usvajati nove pokrete da bi nam kičma bila zahvalna na duže staze. Žao mi je što muškarci imaju predrasude da je to samo za žene i iskreno se nadam da će se takav stav uskoro promijeniti“.
Nigdje bez muzike
„Na nastupima objedinim i glumu i ples i muziku, sve ono što čini mene pa samim tim i umjetnost koju stvaram. Najviše volim da energiju prenesem na druge, a kada je dobijem nazad u nasmijanim izrazima lica publike znam da radim pravu stvar. Presrećna sam kada ljude pokrenem i kada plešu zajedno sa mnom. Zbog svega toga bih voljela da kroz svoje pjesme svima podarim duh stare muzike, da imam dobar tekst, da čujem dobar aranžman, dobar gruv, bubnjeve, a opet i elektronski zvuk da sve malo podmladim i da svaka generacija u tome može da uživa. Trenutno dosta slušam špansku muziku. Volim da istražujem raznovrsne ritmove, tako da me muzika uvijek pokreće, gdje god da sam i šta god da radim, uvijek je sa mnom!“
