Već me neko vrijeme okupira misao o arhitektonskoj uvezanosti ili bolje rečeno trenutnoj disproporciji pri “konzumiranju” javnih prostora, trgova ili pijaceta unutar trebinjskog Kastela. Korištenje takvih ambijenata je trenutno selektivno i često je vezano za funkciju koju pojedini objekti u okviru javnih prostora obavljaju.
Ninoslav IlićPostojanje kafića, galerije, restorana ili muzeja kome gravitiramo su često presudni da određeni trgovi ili ulice budu posjećeni. Međutim, postavlja se pitanje da li su te funkcije dovoljne da bi kompletan Kastel izašao iz trenutne uspavanosti i bio pulsirajući dio urbanog dijela Trebinja. Sve su prilike da nije.
Glavni razlog za to je dugogodišnja nebriga o Starom gradu, pasivan odnos prema tretiranju i razumjevanju potrebe pravilnog oblikovanja i oživljavanja javnih prostora u ovome nukleusu savremenog Trebinja.
Duboko sam uvjeren da način posmatranja Starog grada mora biti potpuno promijenjen, jer se pravilnom aktivacijom svih njegovih potencijala može poboljšati i kvalitet života građana ovoga grada. Već duže vrijeme zastupam ideju po kojoj se kompletan prostor Kastela, koji prostorno nije veliki, može oživjeti samo dobro osmišljenim i smislenim pristupom urbanističke definisanosti pojedinačnih mikro cjelina.
Jedan od izrazito atraktivnih prostora unutar gradskih bedema jeste zapostavljena pijaceta sa direktnim izlazom na rijeku Trebišnjicu. Prostor je urbanistički jako loše regulisan i kao takav trenutno ne može biti adekvatno korišten.
Na primjeru konceptualne transformacije ove pijacete ćemo vidjeti kako se kroz arhitektonsko akcentovanje i njeno parterno oblikovanje, te uvođenjem urbanog mobilijara, sve prednosti i potencijali lokacije mogu istaći, a doživljaj prostora biti permutovan.
Otvaranjem trga prema rijeci, te regulisanjem različite nivelacije terena kompletna lokacija može dobiti na dinamičnijoj vizuelnoj percepciji novoformirane arhitektonske kompozicije. Kroz naglašavanje kamena u strukturi objekata, te kroz izbor mediteranske hortikulture, osjećaj mediterana, koji je već duboko ukorijenjen u arhitekturi grada, biva još jače naglašen, a ambijent postaje autentičan i autohton.
Multifunkcionalnost javnih prostora treba da bude značajan dio koncepta svake buduće transformacije, a kroz uvođenje novih skulpturalnih formi, te organizacijom sjedenja, sjenovitih ili osunčanih zona stvaraju se preduslovi za kreativno korištenje kompletnog sadržaja. Ninoslav Ilić (*autor je diplomirani inženjer arhitekture i magistrant na Tehničkom univerzitetu u Beču)
