Nije onda ni čudo što je našeg francuskog gosta u Trebinju – mnogo više i od blagodeti ugodnog hiberniranja u 'ladovini platana – impresionirala jedna ovdašnja djevojka koja ni s fakultetskom diplomom nije željela da sjedi skrštenih ruku (i čeka, razumije se, posao u struci) – pa se latila izrade suvenira.

„Ovdje su kladionice pune, a malo ko šta radi. Tako se ne može graditi nacija. Potrebno je otrežnjenje ili kako se kod nas u Francuskoj kaže - nekad valja udariti nogom u mravinjak“, podsjeća nas Saša na ono što i sami znamo i što smo u teoriji toliko puta apslovirali da smo u praksi, valjda za inat, nastavili da radimo – suprotno... sasha

On nije tek obični francuski turista, u Trebinje slučajno zalutao istražujući okolinu Dubrovnika. Niti je ime, porijeklo i pokoja riječ srpskog sa snažnim francuskim akcentom –jedino što ga veže sa ovim prostorima.

Još je tu jaka ona nostalgija za korijenima – a još snažnija želja da u svojoj profesionalnoj karijeri, koja je tek na početku, bude nekako od koristi predačkom zavičaju. Zato su i njegova zapažanja drugačija od impresija turista, uglavnom zainteresovanih za provod i doživljaj drugačijeg, pristojne cijene i kvalitet usluge.

Saša Jorgić je odrastao u okolini Monpeljea, a danas živi u Parizu, gdje je diplomirao na visokoj školi za rat ekonomija. Ovo je doslovan prevod njegovog stručnog usmjerenja, za nas prilično neobičan, iako nam nije daleko od pameti Sašino objašnjenje da globalne ekonomije praktično i jesu u stanju konstantnog rata, da i to  ljudi u svijetu naučno proučavaju i da taj rat nema nikakve veze sa bombama i tenkovima.

Zato priča i kreće od trebinjskih supermarketa – koji su po pravilu najbolji seizmograf stanja neke ekonomije.

„Ako ste patriota, patriota morate biti i kad birate ono što ćete da jedete. Šta uopšte vi proizvodite. Gledao sam etikete na artiklima - skoro sve je iz uvoza, osim možda hljeba i jogurta“, kaže nam Saša, ubjeđujući nas da su njegove primjedbe bez ikakve zlonamjere da kudi ili ambicije da dijeli lekcije.

Saša je pomalo i Trebinjac, otkada mu je otac Radivoje, porijeklom iz okoline Teslića, kupio stan u našem gradu - jedan od onih čija se svjetla pale samo nekoliko ljetnih dana u godini. Radivoje nam pomaže da se potpuno ne izgubimo u prevodu, onoliko koliko se još snalazi u maternjem jeziku, nakon skoro pola vijeka života i rada u Francuskoj.

Nije nezanimljiva ni eksurzija da su otac i sin, kao menadžer i kapiten tima, bili dio juniorske reprezentacije BiH u ragbiju – sportu koji u zemlji ima toliko malo poklonika da je za većinu iznenađenje da BiH uopšte ima ragbijašku reprezentaciju...

Neko je pametniji rekao da je štampa ogledalo stanja jednog društva, a znajući da ni naša nije bolja - nisam se previše nadao kada je Saša uzeo da lista jedan domaći dnevni list.

„Nisam ja nikakav ajatolah niti čovjek religije - ali zar ovakave stvari treba promovisati mladima: da je dobro biti starleta, tako razmišljati, oblačiti se i ponašati“, kaže naš sagovornik upirući prstom u poluobnažene dive, koje se, kao za inat, smiješe sa skoro svake druge stranice novina.

„Ne mogu da razumijem da se mladi ljudi zanose ovim stvarima - u zemlji u kojoj je toliko ljudi bez posla. Ovo je kriminalno“.

Dočekah da je sve to proizvod uvezen upravo sa „njihovog“ Zapada – koliko da se potvrdi misao jednog filozofa, izrečena mnogo prije nego smo i znali za globalizaciju: da svaka mala kultura od one velike i superiornije pokupi najprije – ono najgore. sasha1

Pomenu i čuvenog „Sulejmana“ - da još jednom potvrdi da se iz daleke Francuske dobro vide i ovdašnje prilike. I da mu je vrlo živo osjećanje predačkih korijena. Ne može da razumije fasciniranost ovakvim serijama, čiji se akteri, romantičarski idealizovani, gledaocima predstavljaju na način posve drugačiji od njihove stvarne istorijske uloge na ovim prostorima.

Saša kaže da naš narod „treba da bude ponosan na svoje nacionalne vrijednosti i da čuva tradiciju svojih predaka“. Lako se složismo i oko toga da ta „spolja kreirana nostalgija za nečim što se želi prezentovati dobrim starim vremenima“ nije naivna stvar. Vjerovatno, strateški državni projekat. Propagandni inženjering „meke moći“. Uostalom, na male ekrane širom Balkana Sulejman nije ujahao sam. Sa njim su pobjedonosno umarširale i tone turske robe. A već smo apsolvirali da su svjetske ekonomije u stanju konstantnog rata - i da taj rat da nema veze sa bombama i tenkovima.

Pomenuh i ona turska 4 miliona KM koje su nam dali za obnovu Kulturnog centra. Naravno, to i drugi rade, svi koji žele da budu ozbiljni geopolitički igrači. Problem je što nisu svi tako široke ruke. Ali i što poklonjen novac nikog još nije usrećio. Na to me podsjeti baš taj dan obnarodovana ponuda njemačke vlade – da donacijama podrži samozapošljavanje u poljoprivredi. Nimalo slučajno, u ponudi našim ljudima moralo se posebno naglasiti (i dva puta podvući) da neće biti gotovinskih isplata, već da je donacija isključivo u alatima i opremi za rad. Narodski rečeno: pare vam ne damo – kupićemo vam motike, pa ih s motikom sami zaradite.

„E pa mladi ovdje treba da znaju da im Evropa neće riješiti probleme. Griješe ako misle da će im neko drugi donijeti med i mlijeko. Oni sami trebaju da uzmu stvar u svoje ruke“, kaže Saša, što potvrđujem, iako teško mogu reći da me je ubijedio – da neko treba više da voli njemačku motiku, od, recimo, nekih miliona na lijepe oči.

„U mnogim evropskim zemljama praksa je da država podstiče mlade da se uče i fizičkim poslovima, da se obučavaju u raznim zanatima, da zavole i cijene rad. Ne može svako da bude inženjer, ljekar ili novinar. Na primjer, postoje veliki zasadi pored naselja gdje mladi uče kako da uzgajaju voće i povrće. To im pomaže da mlade odvoje od virtuelnog svijeta interneta i podstaknu ih da se uključe u realan život, da spoznaju da u životu nema lako zarađenog novca i da im kladionice neće donijeti budućnost“, ne da se sagovornik.

Nije onda ni čudo što je našeg francuskog gosta u Trebinju – mnogo više i od blagodeti ugodnog hiberniranja u 'ladovini platana – impresionirala jedna ovdašnja djevojka koja ni s fakultetskom diplomom nije željela da sjedi skrštenih ruku (i čeka, razumije se, posao u struci) – pa se latila izrade suvenira.

A ni kladionice nisu pomenute slučajno – one su uz gomile uvozne robe u supermarketima za Francuza bile najjači trebinjski utisak.

„Čini mi se da mladi previše puše, prečesto su u kafanama i kladionicama. Ovdje su kladionice pune, a malo ko šta radi. Država mora povesti računa - tako se ne može graditi nacija. Potrebno je otrežnjenje ili kako se kod nas u Francuskoj kaže - nekad valja udariti nogom u mravinjak“, podsjeća nas Saša na ono što i sami znamo i što smo u teoriji toliko puta apslovirali da smo u praksi, valjda za inat, nastavili da radimo - suprotno.

Još poraznije za njega bilo je kada je od jedne ovdašnje srednjoškolke čuo da je svoju budućnost odavno isplanirala u inostranstvu.

„Morate imati strategije, mlade pripremati da ostanu ovdje kad završe škole. U suprotnom, radite na iskorjenjivanju sopstvenog naroda. Ljudi ovdje misle da je u Njemačkoj bolje. Treba znati da i u Njemačkoj postoje poslovi koji se plaćaju - samo 1 evro na sat. Mnogi moraju da rade i po dva posla. Evropa nije Eldorado...“, poručuje Saša, „ohrabrujući“ nas tako da - ostali ili otišli bilo gdje, svejedno nas čeka ona ista njemačka motika.

Ni ovdje nije sve za odbaciti. Posebno mu je simpatično, kaže, to što su ljudi neposredni i komunikativni. „Svi se poznaju i međusobno pozdravljaju, solidarni su i spremni da pomažu jedni drugima“.

To se, kaže, u njegovoj Francuskoj odavno izgubilo, kao što je izčeznuo i „stari dobri francuski način života“ – u kojem porodica bila veoma važna, a okupljanja oko porodične kuhinje neizostavan ritual. U porodici se o svemu dogovaralo, pod njenih okriljem o svemu brinulo. Kapitalizam i potrošački mentalitet nametuli je ljudima bezglavu trku za poslom, novcem i posjedovanjem, uništili porodicu, roditelji više ne odgajaju djecu, a ljudi postali hladni i otuđeni, skoro i ne komuniciraju međusobno, a i tuđa nevolja postala privatna stvar – za koju malo ko ima vremena i volje...

Dok na rastanku apeluje da čuvamo kult porodice i njegujemo ono naše autentično i tradionalno u kulturi življenja – raduje me da smo bar u nečemu bolji od drugih. I što nam barem to svoje „smeće“ velike i moćne kulture Zapada još nisu iskrenule pred vrata. Raduje me, a sve nešto strepim da je i tu „mrka kapa“...

Rade Savić