Iz romana „Pismo papi“ Dragana R. Kovača, biblioteka Proza, izdavač SPKD „Prosvjeta“ Bileća, 2015. godine

...IAKO se Novici realizacija pesnikove preporuke za studijski boravak u inostranstvu, stipendiran od njegovog bogatog rođaka iz Amerike, Mihaila Dučića, činila jako komplikovanom, nije bilo tako. Naprotiv! Dekan Filozofskog fakulteta je sa velikim zadovoljstvom napisao preporuku uvaženim bečkim profesorima Karlu Bihleru i Morisu Šliku, kod kojih je i sam svojevremeno boravio na stručnom usavršavanju; finansijske garantije je ovjerio zamjenik upravnika Prve srpske banke gospodin Timotijević, opunomoćenik magnata Dučića za transakcije u Beogradu; a sam Novica je uz molbu priložio svoju biografiju, sa potvrdom profesora o potrebnom znanju njemačkog jezika. I to je bilo sve. Kada je debeli koverat, preko pulta, preuzeo poštanski službenik sa crnim navlakama na rukavima. Novica je osjetio neku vrstu uzvišenog raspoloženja i slatke nade, koja mu je grijala utrobu sljedeća dva mjeseca, do onog dana kada je na polici, u holu studentskog doma, vidio pismo sa živopisnom markicom, ovjerenom žigom pošte u Beču. Dekan tamošnjeg Filozofskog fakulteta je biranim riječima saopštio da će njihova ustanova sa zadovoljstvom primiti Novicu Kraljevića, studenta Filozofskog fakulteta iz Beograda, na četvrtu godinu studija, te da će mu omogućiti stanovanje u internatu, namijenjenom diplomcima iz inostranstva. Student je bio dužan upisati se na sedmi semestar najkasnije do 31. septembra akademske 1931/32. godine.

dragan kovac Dragan R. Kovač[/caption]

IAKO je imao predrasude prema glavnom gradu bivše carevine, koja je njegov zavičaj, istina, podizala sa civilizacijskog dna, ali i zavila u crno, Novica nije mogao a da se ne divi arhitekturi Beča, njegovim širokim ulicama i lijepim trgovima, mostovima preko Dunava, te znamenitim građevinama: Katedrali Svetog Stjepana, Crkvi Svetog Karla, dvorcima Šenbrun i Holburg, zgradi gradskog i državnog parlamenta...
Ipak, ono što je na Novicu ostavilo najveći utisak bile su bečke biblioteke i muzeji, kojima je, kao student iz inostranstva, imao besplatan pristup. Skoro da nije bilo dana, a da, uprkos obavezama na fakultetu, nije odlazio u neki od tih uzvišenih hramova nauke i kulture. Jednom prilikom, baš u holu glavne zgrade muzeja, gdje je bila upriličena izložba fotografija, doživio je pravi psihološki šok, pozlilo mu je sa konfuzijom i dezorijentacijom u vremenu, praćenim simptomima „deža vi“ ili „već viđeno"! On, u stvari, nije ni pošao na tu izložbu, već je prolazio kroz hol, kada je u maloj galeriji sa lijeve strane uočio crnobijele fotografije. I prije nego je išta razaznao, obuzeo ga je neki čudan osjećaj, kao da lebdi, ili kao da će se onesvijestiti. Počeo je da se znoji i nešto otežanije da diše. Svi ti simptomi i čudno stanje u kome se našao. Opsesivno su ga tjerali da pristupi galeriji. Na prvom velikom panou je pročitao da se radi o izložbi fotografija izvjesnog Čeha, Zikmunda Reaha, rođenog 1859. godine, koji je bio poznati kolekcionar, filatelista i naravno - fotograf. Novica je kao hipnotiziran krenuo između panoa, ne obraćajući pažnju na crno-bijele slike različitih građevina, pejzaža i ljudi, tačno prema jednom, kao da je znao da se na njemu nalazi ta fotografija, čiji je svaki detalj više puta sanjao, budeći se okupan u znoju i sa krikom na usnama, zbog čega ga je majka vodila kod gatare Hife u Trebinje, da mu salijeva stravu. Ta fotografija, kao da je snimljena tačno sa onog mjesta sa koga su on i Spasoje prije petnaest godina, gledali obješene Srbe, kako vise na vješalima u krugu kasarne!!
- Gospodine, nije Vam dobro!?
- Ona fotografija... Ja sam je već vidio...
- Nemoguće gospodine, ovo je premijerna izložba...
- Mogu li razgovarati sa autorom...moram mu reći...
- Nemoguće, gospodine! Gospodin Zikmund Reah nije u Beču. Njemu su 72 godine i u Češkoj je... hoćete li čašu vode?
- Hoću... hvala Vam!...

NOVICA se neko vrijeme nije usuđivao opet doći u glavnu zgradu muzeja. Kada se na to odlučio, u galeriji, lijevo više nije bilo izložbe fotografija - bili su izloženi neki eksponati poput starih pušaka, sabalja, noževa... Ni kustos nije bio onaj koji mu je dao čašu sa vodom... Neka žena, oštrih crta lica, čudno ga je gledala preko naočara...
U paviljonu preko puta Novičinog, nalazila se tzv. muzička baraka. U dvije veće prostorije bio je smješten po jedan crni koncertni klavir marke „Petrof“, namijenjen za vježbe studenata čuvenog bečkog muzičkog konzervatorijuma. Ispred istrumenata se nalazilo i dvadesetak stolica, gdje je mogao da sjedne svako ko je želio da sluša probe, ili da prisustvuje malim koncertima, koje su nekoliko puta mjesečno organizovali sami studenti.

pismo papi Za Novicu je to bilo pravo otkrovenje! Nije se samo zaljubio u milozvučne tonove Šopenovog Nokturna u ce-molu, koji su ispunjavali baraku i čitav krug oko paviljona studentskog doma, već i u mladu brucoškinju Helenu Blaškovsku, Poljakinju iz Lođa. Nažalost, nije odgovorila na Novičina udvaranja, jer je bila jako religiozna i priznala mu da i pored toga što joj se on dopada, ne smije da prekrši zavjet dat roditeljima, muzičarima, kako će se udati samo uz njihov blagoslov, za kolegu katolika i isključivo violinistu! Da bi mogli nastupati zajedno! Ipak nešto nije mogla odbiti, jer se takve ponude rijetko doživljavaju. Naime, Novica joj je ponudio pratnju na odavno najavljeni klavirski koncert, tada najboljeg svjetskog pijaniste Vladimira Horovica, Rusa prebjeglog u Ameriku. Koncert je trebalo da se održi u Zlatnoj sali Muzikferajna, a karte su bile rasprodate mjesecima unaprijed. Kupiti su ih mogli samo povlašteni građani Beča. Ipak, ostalo je nešto karata za diplomatski kor. U to vrijeme, Jovan Dučić je privatno boravio u Beču kao gost baronice fon Ditrih. Godinu dana ranije, kralj Aleksandar ga je rehabilitovao, pa je iz prevremene penzije vraćen u budimpeštansku ambasadu. Odatle se zaputio u posjetu prijateljici, koja ga je odavno pozivala. Biti njen pratilac na glamuroznom muzičkom događaju, koncertu slavnog pijaniste, se baš lijepo uklapalo u njegov boravak u Beču. Pošto su novinari Kurira saznali za posjetu diplomate i aktivirali priču o vrlo neprijatnom skandalu „Ženeva", Dučić je bio prilično bijesan, a da bi odagnao glasine, odlučio je da u loži, uz njega i baronicu, sjedi njegov „rođak" iz Hercegovine sa prijateljicom.
Helena je na kraju koncerta blistala od sreće. Dok su se vraćali, nisu razgovarali - nisu željeli kvariti eho umjetničkog doživljaja koji ih je prožimao. Novica ju je dopratio do njenog paviljona, gdje mu se još jednom zahvalila na prelijepom ugođaju. Kada se okrenuo i pošao, začuo se njen glas:
- Novica!
- Molim?! - odazvao se, i vratio nazad.
Helena ga je gledala vlažnih očiju.
- Ništa - odgovorila je, pa se propela na vrhove prstiju i poljubila ga u obraz.
- Zbogom,Novica!
- Laku noć, Helena!
Sutradan, nije je bilo u domu. Otputovala je u Lođ.
Iz muzičke barake je i dalje dopirala klavirska muzika, oplemenjujući krug studentskog doma, ali Novica, do kraja boravka u Beču, više nije čuo melodiju dragog mu Šopenovog Nokturnau ce-mo-lu...
Bez velikih problema okončao je i osmi, proljetnji, semestar. Sa knjigom Die Kant-Laplace’she Theorie, kao najdra žom uspomenom na studijski boravak u Beču, vratio se u Beograd. Pošto nije uspio da odmah pronađe posao u prestonici, odlučio je da se obrati pesnikovom prijatelju iz Sombora, koji mu se uskoro javio sa prijedlogom da prihvati mjesto suplenta u subotičkoj Gimnaziji. Naime, sa istom platom mogao je mijenjati starije redovne profesore filozofije, sociologije, i jezika, koji su zbog različitih razloga, najčešće bolesti, bili odsutni sa nastave.
Početkom 1933. godine, preselio se u Suboticu i kao samac-podstanar smjestio se kod starijeg bračnog para Mađara, u Poštanskoj ulici...

POŠTO su do Novice i Pjera doprli glasovi o stradanju njihovih sunarodnika u Trebinju i Hercegovini od strane ustaša, oni su odlučili da moraju napustiti Herceg Novi i pokušati učiniti sve što je u njihovoj moći, pa i po cijenu života, da doprinesu sprečavanju daljeg satiranja nevinog srpskog življa.
- Pjer, ja idem nazad u Trebinje, u stvari, prvo ću kući u Cicinu, pa ću dalje vidjeti. Ne želim da izigravam salonskog intelektualca, i žmirim pred najmonstruoznijim zločinima koje je čovječanstvo do sada vidjelo! U boljoj sam poziciji nego ti, tvoji su u centru Trebinja, mislim da je opasno da ulaziš u grad!
- Novice, nisi u pravu! Ti si poznat kao umjereni monarhista, i kao takav sigurno smetaš i ustašama, a i komunistima. Ja se do sada nisam eksponirao ni u kom smislu, predavao sam francuski jezik djeci većine građana Trebinja, ne samo Srba već i muslimana i Hrvata, i mislim da neću imati problema. Osim toga, majka mi nije dobro, i ja idem, ne pokušavaj me spriječiti. Moram ti reći i da me ovdje u Herceg Novom, na sigurnom, kopka veličanstvena žrtva one dvojice mornaričkih oficira...
- Onda idemo, Pjer! Najbolje da krenemo večeras kasno i osvanemo ujutro na Zubcima. Tamo ćemo vidjeti šta nam je dalje činiti.
Nažalost, vrlo brzo po njihovom povratku svojim kućama, obistinila su se Novičina predviđanja. Gradska apoteka se nalazila preko puta kuće porodice Bubreško, pa je apotekar Strinčić uočio Pjera i odmah signalizirao ustaši Hrtkoviću da se u Trebinje vratio čovjek koji je ugostio komunistkinju Minu pri njenom dolasku u Trebinje. Hrtković, bijesan što su mu Spasoje, a posebno Mina, pobjegli ispred nosa, odmah je naredio da Pjera uhapse, pa ne želeći da zbog njegove popularnosti u gradu navlači na sebe nezadovoljstvo građana, otpremio ga je u dubrovački zatvor, ni manje ni više, već kao komunističkog simpatizera i pomagača!?

NOVICA se vratio kod brata Gaja u Cicinu, ali je bio na oprezu. Noćivao je van kuće, najčešće u štali, ili čak pod otvorenim nebom, mada je često izbivao iz sela držeći po terenu čitavog trebinjskog sreza govore o potrebi mudrog držanja srpskog naroda i nepodlijeganju komunističkoj propagandi, koja vodi ka raskolu. I pored činjenice da su pojedina sela više bila naklonjena istaknutim domaćim komunistima, a druga simpatisala odvažne oficire bivše države, koji su se poslije kapitualacije vratili u zavičaj, između njih nije bilo sukoba koji su prevazilazili oštrije verbalno iskrenje.
Novica je odmah postao svjestan relativno humanog stava koji su prema domaćem srpskom stanovništvu imali Talijani, kao primarni okupatori, u odnosu na otvorenu genocidnu politiku Nezavisne Države Hrvatske, koja je Rimskim sporazumom Musolinija i Pavelića dobila mogućnost vršenja vlasti u demilitarizovanoj Drugoj zoni, kojoj je pripala i istočna Hercegovina.
Zbog toga je Novica smatrao da bi forsiranje talijanske nad ustaškom dominacijom moglo spriječiti dalje pogrome nevinog srpskog stanovništva, koje se zajedno sa Jevrejima i Romima našlo na putu fašističke marionetske države i njene crkve.

IAKO je „Nevesinjska puška“, ovaj put antifašistička, pukla već 3. juna, kada su Nevesinjci iz Donjeg Drežnja sačekali ustaške „lovce“ natporučnika Franje Sudara i natjerali ih u bjekstvo, a potom uslijedio i niz konkretnih akcija srpskog stanovništva koje se spontano organizovalo kao odgovor na zločine počinjene proljeća, Novica je želio uraditi i nešto više, na globalnom i preventivnom planu.
Počeo je razmišljati o pisanju knjige sa potresnim svjedočenjima ljudi koji su preživjeli masakre na hercegovačkim jamama, a čije priče su polako dospijevale u javnost.
Tu knjigu bi poslao važnim ljudima u regionu i Evropi, koji vjerovatno još nisu bili obaviješteni o najmonstruoznijim zločinima ustaša u istočnoj Hercegovini, i koji bi sigurno bili šokirani i zgađeni. Uspio je doći do Milije Bjelice iz Gacka koji mu je ispričao svoju nevjerovatnu priču o preživljavanju masakra na Korićkoj jami:
- ... Klečao sam nad jamom i čekao da me ustaša ubije iz puške i potom gurne u grotlo, kao one prije mene, što sam vidio iz kamiona. Pucao mi je u potiljak, ali je promašio i pogodio me u vrat. Pao sam bez svijesti, ali sam vrlo brzo došao sebi. Nisam mogao da se pomjerim, pa sam sa užasom postao svjestan da ustaše misle da sam mrtav i da će me uskoro baciti u jamu.
Očajnički sam zavapio, moleći svoje dželate:
„Živ sam, dotucite me!“
„Nećeš ostati živ, mater ti jebem srpsku!“ - zarežao je ustaša, musliman iz Gacka, i zario mi bajonet u grudi, srećom sa desne strane. Kad sam se osvijestio, shvatio sam da se nalazim u jami, opkoljen leševima...
Živ sam, dotucite me! To će biti naslov moje knjige! Ništa tako ne dočarava bestijalnost zločina, kao činjenica da ranjena žrtva moli svoga dželata da je dokrajči.
Maltene, oprašta mu zločin, samo da je ubije i poštedi je laganog skapavanja u jami, pod teretom leševa! Strašno! Toga nema kod životinja. Zvijer ubija kad je gladna i čini to brzo, bez emocija. Ustaše uživaju u zločinima! Razvlače i seire! Bolesni šljam!“

novica kraljevic Nažalost, poslije zločina – genocida nad prebilovačkim Srbima, koji se desio početkom avgusta mjeseca, Novica je konstatovao da za knjigu više nema vremena i da mora djelovati brže. Odlučio je založiti svoj lični autoritet mladog intelektualca sa završena dva fakulteta, usavršavanjem u Beču i doktoratom na Sorboni, da pokuša izazvati pažnju istaknutih ličnosti sa međunarodne političke scene, koji svojim delanjem mogu spriječiti dalje zločine.
Napisaće im pisma...

Ko je Novica Kraljević?

Novica Kraljević rođen je 1906. godine u selu Cicini kod Trebinja. Četvorogodišnju osnovnu školu pohađao je u selu Jasenica Lug, nakon čega se četiri godine školuje u trebinjskoj Trgovačkoj akademiji. Gimnaziju je učio u Mostaru, te kao izvanredan učenik, po svršetku gimnazije, dobija stipendiju kralja Aleksandra. Studirao je i potom 1931-1932. magistrirao filosofiju na Bečkom univerzitetu kod nekih od najčuvenijih profesora toga vremena. Uspješno je završio i studij medicine na Univerzitetu u Pragu. u Parizu je 5. juna 1939. odbranio doktorsku disertaciju i stekao zvanje doktora prava. Kratko vrijeme radio je kao redovni profesor na Pravnom fakultetu u Subotici. Početkom Drugog svjetskog rata vratio se u Hercegovinu i zalagao se da se popravi nezavidan položaj srpskog pravoslavnog naroda izloženog pogromu i pokolju od hrvatskih ustaša. Početkom oktobra 1942. godine, kao desničar, ubijen je blizu sela Grkavci u ljubomirskom kraju kod Trebinja. Za svog života, koji je trajao svega trideset i pet godina, objavio je studiju „Predmet i smisao prava na srpskom jeziku“ (Beograd, 1940), a svoju glavnu studiju „Teorijski domet pomjeranja prava prema sociologiji“ štampao je 1939. na francuskom jeziku...