Nova zbirka pjesama Maje Zagorac: Poezijom do ljepše stvarnosti

U Narodnoj biblioteci Trebinje, krajem aprila ove godine priređena je promocija zbirke poezije „Na prstima tišine“, autora Maje Zagorac, profesora srpskog jezika i književnosti u Tehničkoj školi Trebinje. Kao vječiti zaljubljenik u pisanu riječ, u onaj čudesni miris knjige i šum papira pod prstima, u stihovima koje nam je sa puno ljubavi podarila, pronalazimo sve ono što ni pod naletom stvarnosti nije dozvolila da joj se istrgne iz srca. Darujući nam to najskrivenije parče sebe, otkrivamo da su riječi njene igračke, a način kojim progovara veoma inspirativan kolorit putem koga boji ovaj svijet, čineći ga ljepšim mjestom za život.  

Kako nam kaže, među 50 pjesama, nekolicinu njih napisala je prije nekih osam do devet godina, dok su ostale nastale u posljednjem periodu. Tako zbirku čine duhovne, ljubavne, misaone, pejzažne i opisne pjesme, teme koje je zanimaju, a kroz koje ova pjesnikinja pronalazi put do Boga, smisla života, sa akcentom na one iskonske vrijednosti koje nam obogaćuju dušu.

„Riječ je o temama koje se uvijek provlače kroz književnost i poeziju – ljubav, duhovnost, traganje za nekim velikim istinama koje će nam oplemeniti život, za inspiracijom, uživanje u prirodi, rasterećenje od materijalnog i povratak unutrašnjem i duhovnom. Istraživala sam i povezanost čovjeka, Boga i prirode, ali i vezu među umjetnostima, odnosno kako susret sa slikama i djelima moje tetke Senke u njenom ateljeu u meni budu inspiraciju. Jer, umjetnost ne služi sama sebi, nego da u nama probudi ono najljepše – inspiraciju, preispitivanje, da mijenja naše poglede na svijet, percepciju stvarnosti. Umjetnost je tu da oplemenjuje, da uči i vaspita“.

Počela je da piše još u osnovnoj školi i, kako kaže, od tada nije stala. Istovremeno i da zalazi u očaravajući svijet knjiga, njeno sigurno mjesto i najljepše utočište.

„Prvu pjesmicu napisala sam u trećem razredu, kopirajući mog omiljenog pjesnika Jovu Jovanovića Zmaja. Bilo je to krišom, na nekom papiriću, na času srpskog jezika. Veoma rano sam se počela družiti i sa knjigom, koja je zauvijek ostala moja velika ljubav, drugar, igra, utjeha. Ona posebna vrsta spoznaje svijeta, bijeg od stvarnosti. Odrasla sam na selu i, kao seosko dijete, u toj dokolici i nedostatku drugara najviše sam se družila sa knjigom, tako da se ljubav prema književnosti i poeziji razvijala lagano“.

Evocirajući uspomene, saznajemo da su nezamjenljive figure tog plodnog i duhom bogatog djetinjstva bili njeni roditelji. Oni, koji su suptilnim pristupom uticali da svako štivo nađe put do srca jedne, prirodom i snagom pisane riječi, zanesene djevojčice.

„Odrasla sam u radničkoj porodici, nimalo imućnoj. Moji roditelji su ljudi sa sela, bavili su se poljoprivredom. Teško se živjelo. Ali, iako nismo bili bogati u materijalnom smislu, imali smo ogromno bogatstvo duha. Snažan utisak na mene je ostavilo kada su roditelji od to malo novca odlučili da meni i sestri kupe desetak kompleta knjiga, koje su zaista obilježile naše djetinjstvo. To je bukvalno bila naša prva mala biblioteka. Sjećam se, majka je stavila knjige u poličarnik iznad kreveta gdje sam spavala i svako jutro kada bih se probudila prvo što bih ugledala bila je ta naša skromna, ali za mene najvrednija biblioteka!“

Bilo je to vrijeme koga sa posebnom emocijom oživljava. Vrijeme koje i danas odjekuje očevim recitacijama i ranim susretom sa prvim rimama koje su na njenu nježnu dušu ostavile neizbrisiv trag.

„Moj otac, iako nije fakultetski obrazovan čovjek, veoma voli poeziju i cijelo djetinjstvo nam je recitovao, stvorivši u meni nenametnut, ljubavan odnos sa poezijom. I tako je počelo, uz očevu recitaciju i spontani susret sa knjigama. Nikada nam nisu rekli da moramo čitati nego su nam jednostavno poklonili knjige, fantastične dječije bajke, basne, grčke mitove i legende. Ta ljubav razvila se veoma rano i nikad nije prestala, samo je jačala i prerasla poslije u inspiraciju i talenat“.

I upravo to zrnce sreće, sa ljubavlju posijano i pažnjom njegovano, jedino tako moglo je rasti. Nesputano okovima „moranja“ nije ni čudo da je izniklo u ono što danas predstavlja poeziju Maje Zagorac. Stranice koje nas na iskren i sentimentalan način vode u nepregledne dubine jedne plemenite i razdragane duše, koja nikada ne prestaje da slavi život.

„Kako kaže Mira Bobić: „Stvarnost nije dovoljna“. E to je za mene poezija. Susret sa knjigom mi je uvijek davao nešto što nisam mogla pronaći u stvarnom svijetu: i odgovore na pitanja, i inspiraciju. Za mene je knjiga i lijek i bijeg i drug!“

 Zbog svega toga, postala je profesor koji razumijevanjem, poštovanjem, dobronamjernošću, tihog, nenametljivog autoriteta, bez problema sa svojim učenicima gradi neraskidive veze prijateljstva. 

„Kada otvorim školska vrata, svaki put me iznova zapljusne taj talas posebne energije, smijeha, radosti, graje, mladosti, ljepote. Tada bukvalno svi problemi ostaju iza mene. Sa djecom zaista imam jedan posebno topao i iskren odnos, pun radosti. Ne sjećam se kada sam izašla ljuta sa posla. Sva ta djeca su mi mnogo pomogla i u najtežim životnim situacijama. Sa njima sam vrlo iskrena i otvorena. Ne dozvoljavam da se čas pretvori u suvoparno iščitavanje nekog djela, nego ako vidim da djeci služi, rado im ispričam i nešto iz ličnog života. Djecu gledam sa empatijom i emocijom, doživljavam ih veoma subjektivno. Između nas ne želim zidove, to kod mene ne postoji! Imam autoritet, ali i bliskost sa mojim đacima i srećna sam da me djeca inspirišu i pokreću!“

Duboko svjesna oplemenjujuće snage knjige, ali i sve prisutnije činjenice da se mladi sa njom nedovoljno druže, u svom profesorskom pristupu i ovdje njeguje autentičan princip.

„Književnost je umjetnost riječi! Kako onda da u nekome probudim interesovanje i ljubav prema umjetnosti tako što ću ga kazniti ili mu dati jedinicu zbog nepročitane lektire. Onda im se prenosi negativna energija prema knjizi i stvara animozitet koji će oni kasnije prenijeti i na svoju djecu. Smatram da bih time napravila samo još veći jaz. Djeci treba spontano razvijati ljubav prema knjigama, shodno njihovom interesovanju i senzibilitetu“.

Odavno lišena težnje ka savršenstvu, svoje učenike, koje primjećujemo toplo majčinski oslovljava djeca, kroz časove srpskog jezika ne uči samo književnosti, gramatici, pravopisu, već posebnu pažnju usmjerava i na sve ono što nas ljudima čini.  

„Za ovih 15 godina rada naučila sam da osluškujem djecu, da znam da je svako od njih posebno, svijet za sebe, da osjetim ako ih nešto tišti, posebno danas kada im je sve dostupno. Ne tražim savršenstvo i nepogrešivost, davno sam toga rasteretila i sebe i djecu. Učim ih da na greškama savladaju svaku životnu lekciju, ali i da treba pokazati emocije, da je to ljudski, da je to iskrenost. Radim sa divnom djecom, od kojih često mnogo toga i sama naučim pa svaki susret sa njima za mene predstavlja posebnu ljubav, saosjećanje i poštovanje“.

Stoga nismo iznenađeni što su učenici srednje Tehničke škole Trebinje na promociji recitovali stihove svoje profesorice. Uz njih, čitav događaj uveličao je i Majin mlađi sin, dječak od tek osam godina, koji, po svemu sudeći, nastavlja da čuva tu dragocjenu, porodičnu književnu nit, koja bi, iz Majinog pera uskoro trebala izaći i u vidu dječije zbirke pjesama.     

„Mnogo sam zadovoljna promocijom, bilo je zaista predivno. Odazvao se  veliki broj mojih kolega, prijatelja, učenika i roditelja. Njihova podrška veoma mi znači. Ovdje ne stajem i već imam pripremljenu dječiju zbirku poezije koju samo trebam da dam na štampanje. Riječ je o 50 dječijih pjesmica i nadam se da će naredne godine ugledati svjetlost dana. To je nešto što sam radila sa posebnom pažnjom, inspiracijom, ljubavlju i nadahnućem. Recitujući na promociji dječiju pjesmicu „Maslačak“, moj sin je najavio izlazak nove zbirke pjesama!“

Do novog pjesničkog susreta sa Majom Zagorac, svim srcem preporučujemo da njenu najnoviju zbirku poezije „Na prstima tišine“ uvrstite u ona izdanja koje se ne smiju propustiti. Jer, kroz njen bijeg od svega što tišti, kroz putokaz koji ju je nemalo puta poveo u beskrajna prostranstva slobode, na krilima njenih stihova plovi se tamo gdje mašta nesputano teče. Zato u tišini pjesnikinjinih rima čujemo svaki šapat duše i osjećamo damar života iz koga nježno, a opet snažno grli beskrajna ljubav, podsjećajući nas da se najljepša putovanja događaju upravo među koricama knjiga!   

Magija ljubavlju protkana

„Nakon teških seoskih poslova moj otac bi recitovao, budeći u meni empatiju i emociju, toliko da bih se rasplakala od tih tužnih pjesama. Izgovarao bi Desankine stihove iz „Krvave bajke” i „Na grobu streljanih đaka“, Ćopićeve „Na Petrovačkoj cesti“ i mnoge druge. Pjesme koje treba vratiti u čitanke jer, ko smo ako ne poštujemo i ne znamo svoju istoriju, muke svog naroda koji je prošao golgotu. Ti trenuci sa ocem vremenom su prerasli u rituale kojima mi počinje svaki dan – jutarnja kafa i stihovi Desanke Maksimović ili Jovana Dučića. A čitajući naglas i recitujući, potpuno nesvjesno tu čaroliju sam prenijela na mlađeg sina, koji mnogo voli da čita, pa čak i pravi rime. To je nešto što me posebno raduje!“

Pisanje kao životni saputnik

„Cijeli život sam za sebe pisala dnevnike, pričice, analize pjesama i bila poprilično tajanstvena i nesigurna da li da ikada nešto od toga objavim. Da to učinim i predstavim prvu knjigu prije 12 godina, ohrabrio me profesor Đuro Gudelj, koji mi je kad sam počela da predajem srpski jezik u Tehničkoj školi bio mentor. Pročitala sam mu par pjesama iz te prve zbirke „Trag beskraja“, a profesor je rekao – ovo vrijedi! Bio mi je vjetar u leđa, ulio samopouzdanje i sigurnost i tako sam objavila prvu knjigu. Poslije nisam stala. Pisanje mi je velika ljubav. Bez pisanja ne mogu!“