U Popovom polju, tamo gdje jutra prvo dodirnu stijene pa tek onda ljude,
Zavala stoji kao riječ koja se ne briše. Priljubljena uz kamen, kao
dijete uz majku,
ćuti i traje.
Nije ona sazidana da bude velika, nego da bude vječna.
U njenim zidovima ima više molitve nego kreča, više uzdaha nego kamenja
čime je zidana.
A vijekovi su prolazili kao oblaci — a ona je ostajala.
Zvono bi zaplakalo u zoru, vinogradi bi zamirisali, a kaluđerske ruke,
ispucale od zemlje, prekrstile bi dan kao da krste čitavo polje.
Sve oko nje bilo je njeno.
Ne po sili.
Nego po ljubavi.
Njive, staze, groblja, smokve, masline — sve je raslo iz iste molitve.
Narod je govorio tiho, gotovo šapatom:
„To je manastirsko… to je sveto…“
A onda su došli papiri.
Hladni, ravni, bez duše.
Došli su ljudi sa pečatima i rekli da zemlja više ne pripada onima koji
su je znojili, da vinograd više nije onoga ko ga je blagoslovio, da
grob više nije onoga ko se nad njim krstio i onoga ko se u njemu u
vječnosti upokojio.
Jednim potpisom bi da oduzmu vijekove.
Kao da se može oduzeti molitva.
Kao da se može prepisati kamen.
Da ostane manastir sam,
bez polja,
bez livada,
kao starac kome su odsjekli sjenku.
Ali on nije progovorio.
Manastiri ne viču.
Oni pamte.
Na ulazu, u tišini kamena, gdje je nekad bila ranohrišćanska crkva
Svetog Petra bio je stari reljef.
Stariji od mnogih carstava.
Stariji i od pamćenja.
U njemu gornjem lijevom i desnom uglu dvije ptice.
Klesane davno, prenesene sa starog reljefa nađenog kod nekadašnje crkve
Svetog Petra,
iz ranohrišćanskih dana Zavale.
Dvije ptice od kamena.
Ne lete,a čini se da će svakog časa uzletjeti.
Kao da čuvaju stražu nad svime.
Kao da pamte vrijeme kad se ovdje molilo prvim hrišćanskim glasom, kad
još nije bilo ni granica ni katastara, samo vjera i nebo.
Gledaju dolje, na ljude,
na sporove,
na parnice,
na hartije.
I ćute.
Jer znaju ono što ljudi zaborave: da je zemja onog ko je suzama I krvlju zadojio.
I da pripada onome ko je voli.
Danas, kad vjetar siđe niz Popovo polje, dotakne čemprese i prođe kroz
manastirska vrata,
čini se da nosi davni šapat:
Sve je ovo već bilo,
Carstva su dolazila i nestajala,
a Zavala ostajala.
I opet, kao za vrijeme turskoga vakta, monah ide putem do opštine,
nosi požutjele listove, stare tapije, dokaze starije od svake vlasti.
I dok ljudi raspravljaju, one dvije ptice sa štita gledaju.
Mirno.
Kao svjedoci.
Kao anđeli od kamena.
Kao znak da je ovdje nešto postojalo mnogo prije nas i da će postojati
kad naši pečati odavno izblijede.
Zavala nije samo zid.
Ne…
Ona je štit.
Od zaborava.
Od nepravde.
Od vremena.
A štit od kamena i molitve ne može se oduzeti.
Može se samo — vjekovima nositi.
