Kroz grozdove ljudi, probijali su se zraci sunca i jedan blagi starac. U isto vrijeme, sastali su se pred mojim očima. Osjetila sam potrebu da sa njim razgovaram, kao i mnogi vjernici koji su tog dana pristizali sa svih strana u najveću svetinju Manastir Ostrog.
To je jedan od najvećih duhovnika na ovim prostorima, arhimandrit Benedikt (Jovanović), iguman manastira Arhangela Mihaila na Miholjskoj Prevlaci.
Nekoliko dana bio je na služenju u ovoj velikoj svetinji i ispovijedao vjernike kojima je iz različitih razloga bio potreban razgovor.
Ipak, iako je priča veoma važna, a prisustvo duhovnika u našem životu neophodno da bismo kroz što manje patnje uzrokovane našim grijesima prošli, za mnoge je to i dalje tabu tema.
Čak i za vjernike koji žive liturgijski život, ispovijest je nepoznanica. A kako bismo mogli živjeti dostojanstveno, život kakav jeste pun uspona i padova, sa mnogo radosti i isprepletane tuge, moramo u oči pogledati svoje muke i naći njihov smisao.
Kako piše Haralampije Papadopulos u knjizi: „O čudima sazdanim na traumama“ i najveći bezizlaz može da postane put za pronalaženje samoga sebe.
Zbog toga mi je bilo veoma važno da se približim svetoj tajni ispovijesti, a slučajno ili ne, ostvarila mi se želja da razgovaram baš sa ocem Benediktom.
„Ispovijest treba da nam je sastavni dio života. Ali i dalje mnogi ljudi, ili ne dolaze na ispovijest, ili dođu prvi put nakon mnogo dolazaka na liturgiju. Mi se uvijek potrudimo da prvi put im olakšamo i da mi krenemo razgovor kao prijatelj s prijateljem. Bog zna sve naše grijehe, ali mi se ispovijedamo da bismo se preobrazili. Da bismo iz naših sagriješenja naučili nešto i uz Božiju pomoć, postali bolji i bliži Hristu. Ne treba formalizovati ispovijest i najbolje bi bilo da imamo duhovnika koji će nam pomoći da dođemo do toga da sami procijenimo koliko nam je pomoć u vidu razgovora i duhovnih uputa potrebna“, priča nam otac Benedik.
Ono što je sigurno, mnogi ljudi zamišljaju ispovijest kao jedno suđenje, u kom će biti prekorijevani, a svoje grijehe kao rečenice :“Ukrao sam žvake, opsovao sam, ubio, prevario“, pa onda ako to sve nikad nisu, misle da su savršeni i da nikakav vid ispovijesti im ne treba.
„Tako razmišljaju ljudi koji ne rade na sebi, koji misle da su potpuno ispravni, a grijeh je u svima nama. I mnogo nas remeti. Naš odnos sa bližnjima, sa ophođenjem prema drugima, način kako prihvatamo određene situacije u život, mrzovolja, lijenost, pohlepa...Sve može da nas uvede u grijeh i da zbog toga osjetimo nemir, razdražljivost, da se udaljimo od Boga. A nažalost i očaj. Zato je potrebno da se uz post i molitvu, kroz razgovor sa duhovnikom, približimo zajednici s Bogom“, objašnjava otac Benedikt.
Anksioznost, depresija, sve popularniji „burn out“ su stanja i bolesti 21. vijeka. Zbog toga nam je prijatelj, sagovornik, duhovnik, potrebniji više nego ikad.
„Sve neuroze dolaze od grijeha. Ako se ne promijenimo, ne pokajemo. Sve više ljudi, umjesto da rade na svom grijehu, da se ispovijedaju i nađu svog duhovnika, idu kod ljekara, psihijatara, završe na tabletama. A samo je potrebno da se preobrazimo i izmjenimo naš život na bolje. Da ne padamo u očaj. Za to je potrebno strpljenje i vjera. Ne može odmah. Korak po korak, uz Boga nikada nismo sami“, kaže otac Benedikt.
„Pričaj, pa makar i u prazno“- ovo su riječi koje se pripisuju Svetom Grigoriju Bogoslovu. Značajno je da naučimo da govorimo i da se izražavamo.
Kako piše Haralampije Papadopulos, ne treba da zaboravimo ni na jednu veliku istinu o kojoj nam svjedoče svi svetitelji crkve, da ne postoji šansa da će Bog dopustiti iskušenja koja su veća od naše izdržljivosti i snage.
Kada ostanemo bez kiseonika, doći će nam poljubac Vaskrsenja!
