Nije veliko čudo niti prevelika vijest da jedan grad ima svoj park.
I nije nikakva tajna da gotovo svaki grad ima svoje drveće, svoje staze, svoje klupe i svoje sjenke pod kojima ljudi odmaraju umorne dane.
Ali malo je gradova koji imaju park što više liči na zavjet nego na šetalište.
Malo je gradova koji imaju park u kojem se zajedno igraju djeca i uspomene.
Trebinje ga ima.
Na ulazu u bazen, lijevo od staze kojom svakodnevno prolaze sportisti, učenici i prolaznici, uzdiže se krst sazdan od crnih mermernih ploča.
Kamen je hladan pod rukom, ali topao od sjećanja koja čuva. Na njemu nema mnogo riječi, jer velike žrtve nikada nisu voljele veliku buku.
Samo uokvirene slike I imena….
Nenad.
Borislav.
Rastimir.
Dragiša.
Miroslav.
Đorđe.
Rade.
Sedam imena.
Sedam mladosti.
Sedam nedovršenih proljeća.
Čovjek ih pročita jednom, pa još jednom, kao da se nada da će neko od njih sići sa kamena, zakoračiti preko trave i javiti se drugovima kao poslije treninga.
Ali neka odsustva ostanu prisutnija od mnogih života.
U sredini krsta stoji jednostavan natpis:
„Spomen park herojima Džudo kluba Leotar što ostadoše na vječnoj straži.“
I zaista, čovjek ovdje ne može pobjeći utisku da oni nisu otišli.
Samo su promijenili stražarsko mjesto.
Samo su se preselili malo bliže nebu.
Bili su to momci sa tatamija.
Drugovi iz školskih klupa.
Mladići koji su učili zahvate, padove i sportsko poštenje, a onda ih je istorija, bez pitanja i upozorenja, pozvala na mnogo teže borilište.
Otišli su da brane Republiku Srpsku. U uniformi-kimonu Vojske Republike Srpske.
I ostali su tamo gdje se straže više ne završavaju smjenom.
Tamo gdje stražari vrijeme.
I vječnost.
A iznad njihovih imena rastu palme.
Sedam palmi.
Sedam zelenih plamenova okrenutih prema nebu.
I svaka od njih nosi svoje ime.
Nenadova.
Borislavova.
Rastimirova.
Dragišinu.
Miroslavljeva.
Đorđeva.
Radova.
Kad zapuše vjetar sa Leotara i spusti se prema Trebišnjici, njihove krošnje zatrepere i zašume tihim glasovima koje čuje samo srce.
Tada čovjeku izgleda kao da se sedmorica drugova ponovo dozivaju preko tatamija u onoj skromnoj dvorani u Sjevernom logoru.
Kao da se smiju.
Kao da se prepiru ko je bio brži na treningu.
Kao da će svakoga časa neko viknuti:
„Požurite, počinje trening!“
Palme rastu polako i dostojanstveno.
Rastu prema nebu kao što uspomene rastu prema vječnosti.
Njihove krošnje se njišu, ali se ne lome.
Baš kao što se ni sjećanje ne lomi pred godinama.
Jer vrijeme može izblijediti fotografije, može utišati glasove i zatvoriti vrata starih dvorana, ali ne može pobijediti ime koje je grad prihvatio kao dio sebe.
Sa druge strane parka stoji još jedna tišina.
Tišina od kamena.
Tišina koja ima lice.
Statua Miloša Mrdića.
U prirodnoj veličini.
Toliko stvarna da čovjek nesvjesno očekuje da će sići sa postolja, prebaciti torbu preko ramena i krenuti prema sali gdje ga čekaju drugovi.
Sunce mu obasjava lice isto kao nekada.
Vjetar prolazi kraj njega isto kao nekada.
Samo godine prolaze bez njega.
Bio je istovremeno kadetski, juniorski i seniorski prvak Republike Srpske i Bosne i Hercegovine.
Pred njim su bili evropski i svjetski tatamiji.
Pred njim su bile himne, medalje i velike sportske dvorane.
I činilo se da je čitav svijet tek otvorio vrata pred jednim dječakom iz Trebinja.
Ali postoje protivnici protiv kojih nema zahvata.
Postoje mečevi koje sudija nikada ne prekida.
Tragična 2009. godina zaustavila je njegovo sportsko vrijeme.
Zaustavila je korak.
Ali nije mogla zaustaviti ime.
Smrt mu je oduzela budućnost, ali mu je isplela vijenac besmrtnosti.
Neki ljudi ostare da bi postali veliki.
Miloš je postao veliki zato što je ostao mlad zauvijek.
I danas stoji ovdje među svojim Trebinjem.
I sa sedam samuraja.
Jednako mlad.
Jednako uspravan.
Jednako nasmijan u sjećanjima svojih drugova.
Dovoljno mlad da pamti njihove šale.
Dovoljno mlad da se raduje njihovim pobjedama.
Dovoljno mlad da vjeruje kako je pred njima čitav život.
Možda se zato čovjeku učini da se u ovom parku vrijeme kreće drugačije nego bilo gdje drugo.
Da ovdje godine ne prolaze nego samo prolaze ljudi.
A oni ostaju.
U kamenu.
U krošnjama.
U pričama.
U dječijim koracima koji žure prema treningu.
I baš zato nije slučajno što su danas cvijeće na njihova spomen-obilježja položili članovi Džiju-džica kampa, predstavnici Grada Trebinja i članovi Džudo kluba Leotar.
Cvijeće je spušteno na mermer.
A tišina na ljudska srca.
Ona hercegovačka tišina koja govori više od svake besjede.
Ona tišina u kojoj čovjek čuje vlastito disanje i negdje duboko u sebi prepoznaje korake onih kojih više nema.
Vjetar je prolazio između palmi i na trenutak se činilo da krošnje saginju.
Da se sedam zelenih stražara naklonilo sedmorici svojih junaka.
I možda je to bila samo igra vjetra.
A možda gradovi zaista razgovaraju sa svojim mrtvima.
Jer Trebinje je odavno naučilo jednu veliku istinu:
da čovjek umire tek onda kada ga više niko ne spominje.
A njih ovdje spominju kamen i sunce.
Spominju ih palme i Trebišnjica.
Spominju ih dječaci koji vezuju prve pojaseve oko struka.
Spominju ih jutra koja dolaze i večeri koje odlaze.
Spominje ih svaki korak kroz ovaj park.
Zato ovo nije samo sportski memorijalni park.
Ovo je učionica časti.
Ovo je otvorena knjiga hercegovačke tuge.
Ovo je mjesto gdje ponos i bol sjede u istoj klupi i ćute, jer postoje osjećanja za koja riječi postanu premale.
A dok god se pod trebinjskim nebom budu njihale krošnje sedam palm dok god djeca budu prolazila ovim stazama i učila prvim sportskim koracima, biće i njih.
Uspravnih.
Tihih.
Na straži.
Jer neki ljudi ne odu kada zatvore oči.
Neki ljudi samo postanu dio grada.
Kao kamen.
Kao rijeka.
Kao Leotar.
Kao vjetar koji svako veče prođe kroz krošnje sedam palmi i ponese sedam imena prema nebu, da ih zvijezde ne zaborave.
I Miloša zajedno sa njima.
