Lišće je opalo i sad je ogoljena Hercegovina ukazala svoje pravo lice i otvorila sirotinjsku dušu. Onako gola podsjeća na nesrećnicu koju su, jaki, oholi i moćni, iskoristili pa je ostavili samu, a oni, na svoj način i svojim putem, otišli nekud daleko. Gola i bijedna kao da je, ovoga istoga časa, sišla sa krsta, čeka neke bolje dane. Uskoro će, negdje sasvim gore pri vrhu, pobijeljeti i proplakati malo naniže, sve od brige i žala za onima koji su otišli. Takvi i slični su i Hercegovci u decembru, barem ovi koji su ostali ovdje u Hercegovini...
Decembar korača Hercegovinom. Posljednji ostaci raspuklih smokava, onih crnih koje Hercegovci zovu šaragulje, čuče na granama njenog juga. U vinogradima, optočenim smokvama, kupinom i šipcima, još vise posljednji neopaljetkovani i već načeti grozdovi.
I na šipcima još ima raspuklih plodova, u čijoj utrobi se naziru zrna, zdrava crvena i već natrula kafena. Padaju slane po Popovom, Gatačkom, Nevesinjskom i Dabarskom polju pa se, kad osvane dan, sve bijeli, a čim jutro malo odmakne, puši zemlja i para polako uzdiže naviše. Bukov i hrastov žir se prostrli po zemlji ispod stoljetnih planinskih stabala. U bistro Bilećko jezero popadala okolna siva brda, pa ga i samog posivila. Ogledaju se u vodi i ogledajući čude sama sebi. Koliko do juče, bila su zelena i pristala, a sad su ponovo ukleto siva i tužna. Nije im jasno kud se đede ona proljetošnja raspjevanost i ljetošnje zrenje i otkud sad odjednom ovolika bijeda i tuga.
Bijele se majdani u brdima oko Bileće i svakom, ko tuda naiđe, kazuju o siromaštvu i nevolji hercegovačkoj. Sivi se kamenjar iznad Ljubinja i poviše Berkovića uzdiže vijenac litica, iste takve boje, prostirući se sve tamo negdje do iznad Stoca, koji se zbio u onom svom uskom i dubokom kazanu i odatle ne pomiče niti ima kud.
Lišće je opalo i sad je ogoljena Hercegovina ukazala svoje pravo lice i otvorila sirotinjsku dušu. Onako gola podsjeća na nesrećnicu koju su, jaki, oholi i moćni, iskoristili pa je ostavili samu, a oni, na svoj način i svojim putem, otišli nekud daleko. Gola i bijedna kao da je, ovoga istoga časa, sišla sa krsta, čeka neke bolje dane. Uskoro će, negdje sasvim gore pri vrhu, pobijeljeti i proplakati malo naniže, sve od brige i žala za onima koji su otišli.
Takvi i slični su i Hercegovci u decembru, barem ovi koji su ostali ovdje u Hercegovini.
U decembru, kad je noć najduža, Hercegovci imaju dovoljno vremena za razmišljanje. Sjedu i razmišljaju o svemu, ponajviše o sebi i Hercegovini. Oni stariji premišljaju i razlučuju gdje su pogriješili i šta propustili u životu, a mlađi šta im valja činiti da ne bi prošli kao očevi im i djedovi i da život ne mine mimo njih. I koji god ovdašnji Hercegovac da se zadubi u misli, redovno stigne do sličnih zaključaka. Pričao mi je nedavno jedan hercegovački pamtiša i mudrijaš, nešto o tome.
-Čim se umrači, izmaknem se ispred televizora, pa sjedem u sobu i osamim. Kao bajagi nešto čitam, a ustvari samo držim rastvorenu knjigu i razmišljam, sabiram, oduzimam i izvodim rezultat gdje sam to u životu pogriješio, šta bi za nas Hercegovce bilo najbolje i šta nam ponajviše treba. Pa nešto mislim, kad bi kako moglo da bude, najbolje bi bilo da imamo ključeve od božije česme i da, uvijek kad nam treba, odvrnemo nebesa i utolimo žeđ. Uostalom, šta je Hercegovinu, kroz vijekove, morilo i pritiskalo kao žeđ i suša. I šta njoj i nama u njoj treba koliko to. Ništa.
Nijesu uzalud partizani ovdašnjem narodu, boreći se za pobjedu, obećavali da će, kad oni dođu na vlast, izmisliti spravu za proizvodnju kiše. A kažu da Rusi već imaju sredstva i način da je, barem na nekoliko časova, zaustave. Zalede nekako nebesa i oblake i tako ne daju kiši da se otisne prema zemlji. A ako već umiju to, uskoro će umjeti i da je proizvode. A onda će tu spravu dati i nama, jer ko je Srbima veći prijatelj od Rusa.
I čim mi to padne na pamet, odmah se sjetim još ponečega, pa zakukam. Kuku ti je nama ako to zaista izmisle, pa taj izum pošalju ovamo. Ne bi se mi nikad mogli dogovoriti kad će da pada kiša. Jednima bi trebala danas, drugima sutra, trećima preksutra, a četvrti bi željeli da nikad i ne pada. Šta će im kiša kad žive u gradu i ne rade zemlju, pa od nje i ne zavise. Tako bi se mi, oko toga kad će da padne kiša i kad treba odvrnuti božiju česmu, najprije posvađali, a onda zasigurno i pobili. A đe je bitke, tu je i razbijenih glava, pa najposlije i mrtvih ljudi. Od toga ništa gore. Zato je najbolje da neko drugi brine o tome i određuje kad će kiša, a nas ništa da ne pita. Bolje i bez kiše nego da mi sami odlučujemo kad će da pada. Mi smo ti ovdje takvi – nesložni i razrogi ko rogovi u vreći. A i šta bismo kad bi ovdje kiše bilo dovoljno. Onda bi malo ko iz Hercegovine odlazio, pa bismo izgubili status ptica selica koji u svijetu uživamo. I onda, niko za nas ne bi ni znao. Bili bi i ostali mali i neznaveni, sami o sebi i sami sa sobom. Šta bi onda sa tim? Ništa. I kud bi nam veće zlo nego da nam daju ključeve od božije nebeske česme. Ne bi ovo onda ni bila Hercegovina.
Hercegovački pamtiša i mudrijaš malo zastane, razmisli pa opet krene s pričom. O čemu bi drugom nego o Hercegovini i Hercegovcima. Veli da smo mi ovamo daleko. Daleko i od Beograda i Banjaluke. A onaj ko je daleko ne može nikako imati pravo da bude prvi u bilo čemu, čak i kada je Nato bombardovanje u pitanju. Istina, prije četvrt vijeka kad je bilo gusto, imali smo pravo da budemo glavni i da prve Nato bombe padnu upravo na pripadnike Hercegovačkog korpusa Vojske Republike Srpske, tamo negdje između Čajniča i Goražda. Danas, međutim, kad obilježavamo godišnjicu tih nemilih događaja, tugujući a pomalo se i hvaleći, svi uporno tvrde da je bombardovanje počelo 1995. godine.
Ono što je bilo u aprilu 1994. godine, kada su bombe padale po pripadnicima Hercegovačkog korpusa, izgleda da se ne pika, kako bi se to u Hercegovini reklo. Kako bi se i pikalo kad će, u tom slučaju, Hercegovci odnijeti prvenstvo, glas i slavu prvih bombardovanih. A oni su, zna se to dobro, i mali i daleki da bi na to imali pravo. Zato je i trebalo sačekati skoro cijelu godinu i po kada su na red za bombardovanje došli veći i značajniji, pa se sjećati i obilježavati taj datum.
Poćuti opet malo, pa onda nastavi sa pričom o Hercegovini i Hercegovcima.
Veli da je nekako slično bilo i sa obilježavanjem 100. godišnjice pobjede saveznika u Prvom svjetskom ratu. Organizovane su mnoge proslave i održani brojni govori, i to iz usta naših najznačajnijih predstavnika vlasti, ali se niko od njih ne sjeti da pomene i Hercegovce. A hercegovački dobrovoljci su bili udarna snaga na solunskom frontu. Gdje drugi nisu mogli ni smjeli, oni jesu. Nisu žalili da iz američkog blagostanja pođu u rat i smrt, radi slobode svog naroda.
Treba otići na Zejtinlik i pročitati prezimena onih koji su se zauvijek uzidali u srpsku slobodu, pa će sve odmah biti jasno. Hercegovačka prezimena su jedinstvena i lako ih je prepoznati. Ma gdje u svijetu da susretnete Grubačiće, Zotoviće, Kapore, Dende, Stolice, Gadže, Gerune, Grkavce, Janjiće, Bokiće, Dunđeroviće, Dangubiće, Šešlije, Mišeljiće, Kosjerine, Komade, Čoliće, Đoge, Vukaloviće, Zimonjiće, Ljubibratiće, Bokune i Bokonjiće, Govedarice, Kraviće, Zvijere, Lažetiće, Grkoviće, Zelenoviće, Avdaloviće i ostale, budite sigurni da su im korijeni hercegovački. Ali šta se može kad je Hercegovina i mala i daleka, pa nije previše za pominjanja. Doduše, drugo je kad zagusti. Narodna pjesma lijepo veli: „Kad je bilo vojak vojevati – đe si, brate, Kraljeviću Marko? A kada je šićar dijeliti – odakle si neznana delijo?“
Eto, između ostalog, i o tome Hercegovci razmišljaju i pričaju u decembru, kad i imaju najviše vremena za to.
I tako Hercegovina korača decembrom.
