Davno je bilo kad se kolo zavrtjelo. Toliko davno da sve te protekle godine čovjek ne bi mogao da izbroji, taman da cijelog svog života ništa drugo i ne radi nego broji. A gdje su tek godine koje dolaze, ko bi njih mogao da izbroji. Oni koji malo bolje poznavaju suštinu ovoga svijeta, vele da je u njemu sve vrtnja i sve kolo, samo što mi to ne možemo dobro da shvatimo, niti nam je dato da znamo koliko je to kolo veliko i dokle će se okretati.
U ono nekadašnje vrijeme, u svim hercegovačkim selima, ali i varošima, hvatalo se i vrtjelo kolo momačko i djevojačko. Prvi put sam se u kolo uhvatio kad sam imao dvanaest godina, i to na sijelu u mome selu. I začudo, momci i djevojke u kolu su me prihvatili kao da sam im po svemu bio ravnopravan. Niko srećniji od mene. Cio svijet je bio moj.
U hercegovačkim varošima kolo se, sredinom prošloga vijeka, hvatalo u samom centru, onako nasred trga ili u glavnoj ulici. Najčešće bi to bilo za vjerske pravoslavne praznike. Nigdje pravoslavna vjera nije bila u to vrijeme pogažena i poražena kao u istočnoj Hercegovini, ali se nigdje nije više ni kolalo o Savinu danu, Trojicama, Ilindanu, Preobraženju Gospodnjem… Omladina niti ide u crkvu, niti se krsti, ali zato, o svakom svecu, igra kolo nasred grada. Nije to bilo malo kolo nego ono ogromno, u kome se na tri mjesta igrala hercegovačka proleta.
Pamtim dobro, u Bileći se, za Savin dan i Preobraženje Gospodnje, kolo vrtjelo nasred grada ispred „Bate“, u samom dnu glavne ulice koja se oduvijek zvala Vijenac. Komitet je, međutim, procijenio da se na taj način blokira saobraćaj, premda je u to vrijeme u cijelom gradu bilo svega par desetina vozila, pa je angažovana policija koja je rasturila kolo i naredila da se ono tu više ne može hvatati. Omladina se onda dosjetila, pa je kolo uhvatila na platou ispred Merćepovih mlina, tačno pod prozorima Komiteta. I čim su uhvatili kolo, odmah su i zapjevali: „Kreni kolo da krenemo, da drug Tita spomenemo“. I da ne bi bilo malo, odmah potom dodali novu gangu: „Nema kola da se krene, đe se Tito ne spomene“. Komitet i komitetlije su bili matirani. Kako da rasture i zabrane kolo koje kroz pjesmu pominje druga Tita, slavi ga i veliča. Tako je kolo i ostalo i igralo se pod prozorima Komiteta još nekoliko godina.
Ali, dosjetili su se i u Komitetu. A bilo je to prije ravnih pedeset godina. Na Preobraženje Gospodnje, čim se uhvatilo srpsko kolo pod prozorima Komiteta, odmah pored njega uhvatilo se i muslimansko, ali znatno malobrojnije. Srpsko se okretalo na desnu, a muslimansko na lijevu stranu. Pjesma se orila iz jednog i drugog. Samo, u većem se pjevala ganga, a manjem isključivo bećarac. Ne pamti se da su ikada otkako su postali, muslimani kolali, igrali i pjevali na pravoslavni praznik, ali koliko toga nikad prije nije bilo, pa se ipak dogodilo. I igrala su dva kola zadugo jedno pored drugog, mirno, uz puno poštovanje i u najboljem redu.
Kad su se iskolali, odigrali i ispjevali što su imali, Komitet je donio odluku da se kolo zabranjuje. I lijepo su obrazložili i objasnili da kolo dijeli omladinu po nacionalnoj osnovi, a to se u ono vrijeme nije smjelo raditi. Tako je i nestalo kola u Bileći.
Nekako u isto vrijeme, i u Trebinju je ulično kolo otišlo u prošlost, ali ne na osnovu zabrana i komitetskih odluka nego na mnogo ljepši i kulturniji način. U gradu ispod Leotara opštinska vlast je nekako imala više sluha, pa je pozivala kolovođe sebi, svrstavala ih u svoje redove, davala im povlastice, birala u ovo i ono, a usput im objašnjavala da je kolo zastarjela srednjovjekovna stvar. I tako je nestalo uličnog kola i u Trebinju. Gačani i Nevesinjci su kolali još sedam-osam godina, pa se i tamo kolo prekinulo. Istina, na Bratačkom lugu ga je bilo još zadugo, pa se i sad, negdje tamo potkraj ljeta, uhvati kad su konjske trke i kad se tu iskupi grdni svijet, ali je redovno malobrojno, pa prema tome slabo i nejako. Tako, ukoliko se uhvati, utoliko se i prekine. U modernom 21. vijeku igraju se neka druga kola, a svemu se zna mjesto i vrijeme, pa i kolu. A zna se i ko u koje kolo može da se uhvati.
Zna se i to da su se zbog kola na mnogome „slomila kola“.
Nekako tri-četiri godine odmah po Drugom svjetskom ratu, tu u jednom našem hercegovačkom selu, ženio se jedan kršni i vrijedni Hercegovac. Ženio se, pa se i uhvatio u kolo na vlastitoj svadbi. Ali, kako je koju bio i popio, nije mu đavo dao mira, pa će i zapjevati: „Ovo kolo što se kreće, na Rusiju pucat neće“. A Rusija i ruski vođa Staljin već bili zabranjeni u nas. Valjda je htio malo da se pohvali i pred mladom, računajući da su oko njega sve sama rodbina i komšije u koje može da ima povjerenje. To isto veče, kad se svadba rasturila i dok kućna čeljad još nisu bila ni polijegala, došli su po njega. Uzaludne su bile molbe ukućana da ga poštede ili da ga barem ostave da jednu noć prespava sa tek dovedenom mladom.
Pune dvije i po godine su ga prevaspitavali na Golom otoku, dok konačno nije shvatio da pet para ne valjaju ni Rusija ni Staljin. A svo to vrijeme mlada ga je vjerno čekala. Čekala i dočekala.
Godinama poslije mu se po glavi motalo pitanje ko ga prijavi, premda ga javno ni pred kim nije smio postaviti. Nije čak ni onda kad je nestalo i naših i ruskih komunista i umjesto njih došli da vladaju neki drugi, koji kažu da su mnogo bolji i od najboljih. Tako je i ostario i umro, nikada ne saznavši ko ga je špijao. Istina, sumnjao je na trojicu, ali im to nije smio ni pomenuti čak ni onda kad je nestalo komunista, pomišljajući uvijek da oni mogu i da se vrate.
Kad god bih čuo tu priču, uvijek sam pitao starije za detalje. Odgovori su uvijek bili škrti:
- Nije mu đavo dao mira, pa se uvati u kolo u koje se ne vata i tako ode po Rezoluciji.
I to bi redovno bilo sve što bi umjeli i mogli da mi kažu.
O kolu sam se naslušao ne samo priča, nego i pjesama, poslovica i zakletvi.
Još uvijek znam napamet skoro cjelokupnu pjesmu Branka Radičevića „Kolo“: „Kolo, kolo, naokolo, vilovito, plahovito, napleteno, navezeno, okićeno, začinjeno“… To je nekad svaki đak morao da zna napamet. Ali, eto, i to južnoslovensko kolo, koje je trajalo punih sedamdeset i nešto godina, dotrajalo je pa se i raspustilo, a onda su se svi uhvatili u neka svoja kola i zaigrali i zapjevali na svoj način.
„Ko se u kolo hvata, u noge se uzda“. „Ako si se već uhvatio u kolo, nema ti druge nego da igraš“. Ima još dosta poslovica o kolu.
A što se zakletvi i molbi božjih tiče ima i ona: „Kola mi dobrićevskog“.
To kolo iz manastira Dobrićevo još poneko od starijih pomene, premda ono ne postoji već više od jednog vijeka. 1914. godine, Austrijanci su ga odnijeli iz manastira Dobrićevo, a šta je sa njim dalje bilo niko ne zna. Od njega je ostala samo priča.
I tako, kolo po kolo, pa dođosmo i do kraja. Do kraja ove priče, premda se kolu nigdje kraj ne vidi. Jer koliko je samo zemaljskih kola, počev od onoga bilećkog što se hvatalo pod prozorima Komiteta, do kola na Trebišnjici u Trebinjskom polju i najposlije, turbina u Grančarevu i Gacku. I sve što je zemaljsko neprekidno se vrti i okreće zajedno sa cjelokupnom planetom. A koliki je tek obrtanj na nebeskom mlinu koji neprekidno orga, okreće i melje, melje, melje...
