Mladi trebinjski pjesnik Predrag T. Janičić sjećanje na prijatelje kojih više nema ovjekovječio je pjesmom „Poslednje pismo“. Odlučili smo da je podijelimo i sa našim čitaocima.
POSLEDNJE PISMO
Milošu, Nemanji, Marku i Ani
Uzeh pero u desnicu
pa mastilom počeh šarat
dok mi ruka podrhtava
duša stade progovarat,
Jadikovat i nabrajat
dok u njedra srce peče
bole rane što ne mogu
nikad' da se izliječe.
Sve drugari moji mili
za Hristovu sofru sjeli
Miloš Mrdić prvi veli
u oblake da se seli,
A Mirdinja za njim Neno
k'o soko se sivi vinu
i odletje Svetom Đurđu
u njegovu carevinu,
Marko Đerić snažan kao
suvi Orkan kada duva
pa ga Gospod sebi pozva
da mu rajske vrte čuva,
A sad Ana, ljuta rana
k'o sirena il' Boginja
zaplovila rajskim morem
ode vječno iz Trebinja.
Znam da vam je tamo divno
moji divni prijatelji
u lijepom Božjem carstvu
đe caruju svetitelji,
Ali zašto napustište
rosna jutra s' Leotara
i Trebinje naše milo
grad proljeća i behara,
Što platane ostavište
zar vam neće s' Trebišnjice
nedostajat hladna voda
da mijete mlado lice?
Ako nekad poželite
raba mene i pjesnika
ja ću vama rado doći
u aleju besmrtnika!
S' ljubavlju, Predrag T. Janičić
