"Uz blagoslov njegovog preosveštenstva vladike Zahumsko-hercegovačkog i primorskog g. Grigorija i duhovnika Hercegovačke Gračanice o. Stevana Kovačevića dana 17/04. jula 2003. godine održana je prva proba okteta sa Crkvine, novoformiranog, mladog po stažu, ali iskusnog po duhovnosti i privrženosti crkvi i duhovnom pojanju. Dugo je trajalo iščekivanje prave prilike i pripremanje 'zamke' za Miodraga Miša Stanisavljevića, koji je upadom u istu prihvatio dirigentsku palicu nad ovom malom bratijom. Kad se upustio u ove vode, morao je ostati doslijedan i započeti nešto što se graniči sa utopijom, sa ludim vjetrenjačama, sa nemogućom misijom. Da bez partitura za muški oktet, od grupice ljudi napravi muški hor koji će pjevati četveroglasno, polifono, koji će biti spreman da odgovara na Svetoj liturgiji, svešteniku, vladiki pa možda i patrijarhu", zapisao je ljetopisac okteta Dražen Čučković odmah po osnivanju i pribilježio da su prvi članovi okteta bili: duhovnik - o. Stevan Kovačević, dirigent – Miodrag Mišo Stanisavljević, prvi tenori Đoko Vukovići pok. Mirko Janjić, drugi tenori Rajko Mitrović, Dražen Čučković i Dragan Anđić, baritoni Marko Ćorović, Savo Milošević i pok. Dušan Škundrić, basovi Spasoje Gadža i Nebojša Miletić.

Petnaest godina je od tada, a oktet je prešao u kamerni hor, jer im se pridružila i jedna dama - Milena Sredanović, prvi tenor. Kamerni hor svo vrijeme djeluje pod zaštitom Svetog Romana Slatkopojca, čije ime i nosi. Njihov odabir je prevashodno duhovna muzika i učešće na Svetim liturgijama u Hercegovačkoj Gračanici, koja je i duhovno uporište hora od prvog dana.

U ovaj, mali, ali vrijedan život, stalo je mnogo radosti i ljubavi koju je svako ponaosob utkao u svoj prinos Bogu na službama. Zajedništvo koje njeguju, uvijek i iznova rađa plodovima ljubavi, koju pojući na službi, prinose Bogu istovremeno dijeleći je jedni s drugima. Dirigent Miodrag Mišo Stanisavljević smatra da je u tome i ključ svega što ih kao zajednicu čini posebnom, a najsrećniji je što su, kako reče, opstali sve ove godine.

Zajednički se prisjećaju početaka. S pijetetom pričaju o članovima koji su se upokojili, nadaju se da će neki koji su se zasitili ili oni koje su radne i porodične obaveze odvojili od proba, uskoro opet biti za pjevnicom. U jednom trenutku oktet je umjesto osam imao šesnaest članova pa su, kako sam dirigent reče, bili dupli oktet i prepušta riječ Spasoju Gadži, jer ga smatra vrlo bitnom karikom u istoriji trebinjskih horova.

A Spasoje Gadža prepoznatljivim basom dodaje kako je nekolicina članova hora koji je djelovao pri Sabornom hramu, negdje sredinom 2000. godine došla na ideju da osnuje jedan manji hor, kamerni te da pjevaju četveroglasno na Gračanici. Po njegovim riječima dobili su blagoslov od vladike Grigorija i starješine crkve, okupili se i jedno dvije godine pjevali bez dirigenta. Bilo je to jednoglasno pjevanje.

„Prvo što smo trebali da savladamo bila je liturgija, jer smo mi na prvom mjestu duhovni hor, ali pjevamo i svjetovne pjesme. Najteže nam je bilo savladati liturgiju, koja ako je arhijerejska, traje oko sat i po neprekidnog pjevanja. Danas imamo veliki opus. Pjevamo 86 svjetovnih i 46 duhovnih pjesama“, podsjeća Spasoje Gadža koji je liturgiju počeo da pjeva davne 1957. godine, jer mu je otac bio pojac u Sabornom hramu.

Godine su se nizale kao niska bisera, a Spasoje je ostao doslijedan patrijarhalnom vaspitanju i uvjerenju da je pjevanje na liturgiji obaveza svakog hrišćanina pogotovo pravoslavaca.

„Tužan sam što je 1960. godine Trebinje imalo pravi pravcati muški hor, a danas ne možeš iskupiti pet muškaraca da pjevaju u tri hora. Pamtim da nas je u muškom horu bilo četrdesetak. Kao što pamtim i sedamdesete godine prošlog vijeka u Trebinju, kada je takođe postojao crkveni hor, a na probe smo putovali u Dubrovnik. Entuzijazma nam nije falilo, a dirigent nam je bio dr Vlatko Berdović“, pomalo razočarano priča čovjek koji je svim članovima kamernog hora „Sveti Roman Slatkopojac“ prepisao note za cijeli repertoar, uvezao ih i ukoričio.

Funkciju predsjednika hora obavlja Marko Ćorović, inače bariton. Marko je od malih nogu, uz oca sveštenika, pojao duhovnu muziku, a od 1988. godine to i čini, zvanično, kroz horove.

„Nema mnogo zainteresovanih koji bi pjevali duhovnu muziku i oni koji dođu dva puta, već ih treći put nema. Mi dolazimo jer volimo. Svi pjevamo liturgiju i trudimo se da svi budemo na liturgiji. Nama je jako lijepo za pjevnicom, mada moramo priznati da ovo nije baš lako. Jer liturgija traje i do sat i po, a ti se predaješ molitvi. Potrebna je velika koncentracija, jer se pjeva u četiri glasa i da bi se otpjevalo kako treba čovjek mora biti predan. Nas to ispunjava. Iako smo na početku liturgije svi napeti i samo mislimo da sve prođe kako treba“, otkriva Marko koji istovremeno priznaje da i on kao i ostali članovi hora, u zavisnosti od ambijenta i prilike voli zapjevati i dalmatinske, i starogradske, i klape...

Milena Sredanović je jedina dama u oktetu. U horovima pjeva od gimnazijskih dana, ali da se priključi ovoj veseloj ekipi, odlučila je za Vaskrs 2010. godine. Na liturgiji su je, kako kaže, očarali pjevanjem da je instiktivno prešla na mušku stranu i pridružila im se. Saznajemo da joj je poslije liturgije prišao prof. Stanisavljević i pozvao je da im se pridruži. Od tada ne propušta probe.

„Ulažem mnogo napora, jer je moj glas originalno sopran, a sad sam tenorina. Pjevam po notama i usaglašavam se sa muškim glasovima“, objašnjava Milena koliko napora ulaže ne samo ona, nego svi članovi, kako bi postigli harmoniju.

Na pitanje kako ona uspijeva da se stopi sa muškim glasovima, odgovara: „Pod broj jedan je sluh, pod broj dva je iskustvo dugog horskog pjevanja i pod broj tri je ispunjenost koju mi donosi pjevanje. Na početku sam se plašila. Mislila sam da neće uspjeti da naučim, jer mi je u prethodnim horovima bilo mnogo lakše. Imali smo muzičku pratnju, orkestre, a i bilo nas je po 40, 80, 100 i sve je to bilo manje kompleksno nego sad kad nas je osmoro, kad se pjeva četvoroglasno, a kapela. Ipak, poseban je osjećaj uz akustiku i tišinu u crkvi. Nije mi ništa teško, jer svi pjevamo iz srca i duše“, s vidnim zadovoljstvom priča ova brineta i već joj se pojavljuje osmijeh na licu, jer riječ daje drugom tenoru Rajku Mitroviću, koji je očigledno zadužen za sjajan štimung u horu.

„Mi smo na prvom mjestu prijatelji, a kad ste okruženi prijateljima onda je lako pjevati. Molimo se Bogu i to zajednički proslavljamo. Svi mi ovdje dolazimo od srca i nama to niko ne može pokvariti. Što se mene lično tiče, uvijek sam raspoložen, i kad pjevam i kad ne pjevam, i zasmijavam ih. Obično sam raspoložen“, nastavlja u vedrim tonovima Rajko i napominje da veliku pomoć imaju od Spasoja Gadže.

„Spasoje zna redoslijed. Na primjer ako Vladika služi, tu je Spasoje koji nam daje znak šta slijedi jer je on u tome neprikosnoven. Ili šta se pjeva određenim praznicima. Vrlo je bitno znati šta slijedi!“

Đorđo Vuković uz Milenu Sredanović i Ljubišu Čučkovića pjeva prvog tenora. Ima dug „horski“ staž, a na putovanjima je zadužen za repertoar u autobusu. Dok nam opisuje zadovoljstvo koje je pronašao među ovom ekipom, ostali članovi te iste ekipe uglas pričaju kako ih je Đoko, kako ga zovu, prilikom povratka sa Hilandara, od Višegrada do Trebinja, predvodio da „ispjevaju“ svaki grad pa čak i manje mjesto.

„Dešava se i da pogriješimo, i to je ljudski, ali nastavimo, idemo dalje, drugi put će biti bolje. Svi primijetimo grešku. Greška nama bode uho jer je tišina u crkvi. Za sve ove godine u Gračanici se promijenio niz sveštenika i sa svakim smo divno sarađivali. Bili su to: iguman Danilo, iguman Lazar, o. Stevan Kovačević, o. Milenko Spremo, o. Dragiša Tomić, o. Momo Pejičić...“, sa dozom ozbiljnosti Đorđo Vuković pravi rezime prethodnih 15 godina u kamernom horu i potvrđuje Rajkove riječi: „Bit svega je druženje i molitva“.

Tenori Ljubiša Čučković i Mirko Vuletić su se pridružili horu 2010. godine. I Ljubo i Mirko nam pričaju o velikoj odgovornosti koju svake nedelje ujutro, osjećaju svi članovi hora.

Ljubiši osmijeh titra licem dok se prisjeća koliko im je vjernika i turista prišlo za ovih 15 godina i čestitalo pa čak i im se i pridružilo u pjevanju. Mirko dodaje da je pjevanje na liturgiji velika odgovornost i to ne samo prema prijateljima sa kojima pjeva već i prema mjestu u kome pjeva, a to je crkva kao i prema ljudima-vjernicima jer ih doživljava kao porodicu koja zajednički učestvuje u liturgiji.

Dirigent Miodrag Mišo Stanisavljević iz prikrajka pomno prati šta kažu članovi hora i tek na kraju razgovora se uključuje i na prvom mjestu podsjeća na ljude, koji su – nažalost, danas pokojni, a koji su prilikom osnivanja, te 2003. godine činili okosnicu hora: Mirko Janjić, Dušan Škundrić, Miro Marić... te napominje i one koji su ostavili velikog traga u horu, ali su ih životne obaveze na kratko odvojile od hora: Igor Perinčić, Dražen Čučković...

„Stvorili smo ekipu i prostor i tek onda se našli pred ozbiljnim problemom. Trebalo je nabaviti literaturu. Zato je velika je stvar bila imati Spasoja Gadžu kao tehničko lice u ekipi. Lijepo piše, ali što je najbitnije razumije se u sve to. Ne postoji dovoljno literature za muške horove, pa je Božanstvenu liturgiju obradio Miodrag Stanisavljević, a note prepisao i složio Spasoje Gadža. Onda je trebalo vremena da se nauči svaka dionica. Obiman je to posao koji iziskuje ogromno strpljenje. Kad se sve to sredilo i kad smo počeli da pjevamo, pojavilo se oduševljenje. U jednom trenutku smo odlučili da napravimo i repertoar za manifestacije, od Dučićevih večeri poezije do Svetosavske akademije. Tako da u ovom trenutku na repertoaru imamo više od 130 pjesama“, s vidnim zadovoljstvom priča dirigent Stanisavljević i podsjeća da je hor imao brojne uspješne nastupe u Republici Srpskoj, Crnoj Gori, Srbiji, u Budimpešti i Sent Andreji, te dva puta išao na pokloničko putovanje na Hilandar i manastir Studenicu.