TREBINJE l Na prvu bismo pomislili da je priča po onoj hercegovačkoj - da je svaki čovjek otamo odakle mu je žena. Ali to nije glavni razlog zbog čega se Antonio Žulio Alveš Neveš, vojnik profesionalac iz dalekog Portoa, obreo u Trebinju.
Sa suprugom Milanom (Karadžić Neveš) želio je novi početak u drugačijoj sredini, a sa porodičnim biznisom, u poslu koji najbolje zna da radi – spremanju portugalskih specijaliteta. U vojsci, jedinicama logistike, tri i po godine bio je „profesor za kulinarija“, kaže nam Žulio na svom neobičnom srpsko-portugalskom jeziku, sa kojim još nismo načisto da li služi za sporazumijevanje – ili za nesporazume.
Da Portugalcima prodaje gastronomiju njihove vlastite zemlje – zna da nema nikakvog smisla ni poslovne logike. Umjesto u Portu na obali Atlantika, odakle je njegov rodni gradić udaljen svega 15-ak kilometara, svoje kulinarske vještine odlučio je da oproba 3.200 km dalje – na obali Trebišnjice, gdje su Milana i Žulio otvorili restoran - prvi sa portugalskom kuhinjom na ovim prostorima.
„Tamo ima toga puno. Što ne bi probali negdje drugo, gdje nema naših specijaliteta? To je bila Milanina i moja vizija“, kaže Žulio, na čijem je meniju isključivo portugalska kuhinja, koja se, dalje pojašnjava, od tradicionalne srpske razlikuje što mnogo više koristi „rernu nego roštilj“, te što obiluje marinadama i sosovima, zbog čega iste vrste jela u portugalskoj recepturi „imaju posve drugačiji okus“ od ovdašnjih.
Svoj mali Porto na Trebišnjici ukrasio je slikama zavičajnog grada, a ime restorana „Porto Galo“, u kojem je i portugalski naziv za pijetla – koji je u ovoj zemlji svojevrsni nacionalni simbol, posjetiocima već na ulazu kazuje da će ovdje jesti – portugalski.
„Glavni razlog je posao, ali nije i jedini. Za naš dolazak ima puno razloga. Željeli smo da budemo bliže porodici. Ovdje žive baka i prabaka našeg djeteta. Ovako je porodica na okupu. A porodica je veoma važna. U Portugalu se događaju krize i još svašta nešto. Željeli smo da nešto promijenimo u životu, pa smo Milana i ja odlučili da dođemo. Trebinje je bilo najbolji izbor za novi početak“, kaže nam Žulio. Ne znajući da je čuđenje uobičajna ovdašnja reakcija za svakog ko zbog krize odlazi iz Evropske Unije u zemlju gdje su mnogo veće krize - istorijska konstanta.
„Stiglo je mnogo novca u našu zemlju kada smo se priključili Uniji, a koji je potrošen na način kako ne bi trebalo. Danas je došlo vrijeme da plaćamo te račune“, ponešto će Žulio i o politici i tim portugalskim krizama, taman toliko da odagna to čuđenje i potvrdi naše sumnje - da dugo čekana Evropa nije baš i svakome bila Eldorado.
A Milanina i Žuliova životna priča počela je za vrijeme njegovog vojnog službovanja u BiH, gdje je u četiri misije boravio ukupno dvije godine.
Najljepši dio te priče je – njihov sin četvorogodišnji Ivo Karadžić Neveš, koji više neće morati da čeka godišnji odmor svojih roditelja da bi vidio baku u Trebinju. Kao i druga trebinjska djeca, na jesen će u jedan od ovdašnjih vrtića...
Žulio je i dalje vojnik po profesiji, ali na desetogodišnjem odsustvu od angažmana u misijama, na koje ima pravo i koje će iskoristiti da se oproba u vlastitom biznisu. U svoje portugalske specijalitete vjeruje - kao i u turističke perspektive Trebinja.
„Meni je ovdje lijepo. Mali grad u kome svako zna svakoga. Blizu je morska obala. i Dubrovnik. A Jadran je savršen“, kaže Žulio...
Rade Savić
.jpg)
