Većina životnih priča, bilo one lijepe ili tužne, neminovno, ostanu ipak novinarski nezabilježene.
Neke se ipak zabilježe, pa kada ti nakon takvih zadataka, u oku od radosti zaiskri suza, onda sam sebi kažeš, da novinarski zanat, nekad ipak zna da bude lijep. U stvari prelijep.
U arhivi izbledjelih fotografija Glasa Trebinja, a tragajući po istoriji Kulturno umjetničkog društva „Alat“, nađosmo jednu možda i od najstarijih fotografija. Na njoj stasit momak, pravi Hercegovac, obučen u narodnu nošnju našeg kraja. U rukama gusle a na usnama stihovi. Fotografija je ostala zabilježena na prostoru nekadašnje Begove kuće u Bregovima, gdje je „Alat“ redovno nastupao.
Nismo u početku mogli da saznamo i prepoznamo ko je bio taj guslar. Njegova slika je i u etno zbirci Muzeja Hercegovine.
I tako tragajući za tim podatkom od starijih članova „Alata“ saznasmo da je ta stasita momčina Krsto Inić, iz Zgonjeva u Petrovom polju. I saznasmo da je prvi guslar u istoriji „Alata“.
Tragom te informacije, pošli smo do Petrovog polja ali prethodno se informisali. Ipak, moraćete da priznate, nije lako nekome u kuću dođi, a ne znati da li je čovjek raspoložen, ali i sposoban da priča. Ipak, mnoge godine su prošle od snimka.
„A strikan mi je to. Strikan vam je zmaj nebeski. Ispričaćete se sa njim, ne brinite“, reče nam Ljubiša Inić, Krstov bratić.
Odluka je pala.
Predsjednik Gradskog KUD „Alat“ Dragan Mijović i potpisnik ovih redova, pokucaše na vrata, kako nam Ljubiša reče, „treće kuće sa desne strane puta, od škole u Poljicu“. Lažemo, nismo pokucali, na vratima nas sa širokim osmjehom i riječima „Pa đe ste braćo draga“ i širokim osmjehom dočeka čovjek u najboljim godinama, prvi guslar u istoriji „Alata“ Krsto Inić.
Kad viđe svoju fotografiju, primjetih, zaiskri suza u dubini oka. Sjetio se Krsto tih godina, druženja nastupa...svega.
„Juče sam napunio 79 godina. Sve pamtim, nego šta. Ponosan sam na moj 'Alat' i još sam član društva. Još uvijek. Davne 1961. godine u Fabrici smo potpisali ugovor da moramo nastupati kao članovi 'Alata' bilo gdje. Ja ugovor nisam raskidao, nije ni fabrika. Te prema tome ja sam još uvijek član društva“, kaže Krsto.
„Nego šta“, uključi se i Dragan Mijović u priču.
„Čuo sam, kao mlad momak, da se osniva društvo u Fabrici. Nisam mnogo razmišljao, odmah sam se priključio. Kakvo je to lijepo društvo bilo. Naše drugarice su nosile peglu, da nam peglaju košulje i pantalone kad bi išli negdje. Vodile su računa o nama a i mi o njima. Ja sam 1955. godine guslao u Sarajevu. Igrao sam i guslao“, kaže Krsto. „Nismo tada pjevali o Marku Kraljeviću i našim junacima. Pjevale su se pjesme iz Narodnooslobodilačkog rata. Sjećam se da su me jednom, na jednom defileu u Sarajevu, trojica Crnogoraca, digli na svoja ramena, nosili kroz grad. A ja sam guslao. Drugom prilikom su me podigli na sto i zamolili da guslam. Staviše stolicu a ja gusle u ruke i zapjevam. U to dođe konobar donese bocu šljive, poslali neki Crnogorci. Za pola sata, pun sto je bio šljive, a pjesma, igra, veselje. Milina“, kaže Krsto.
„Žao mi je što nisam išao ni u Englesku ni u Holandiju. Doškolovavao sam se. Takvo vrijeme bilo. Umjesto mene je išao pokojni Janko Brković. Sjećam se da mi je pričao da je neko iz mase, u Lengolenu, povikao - Bravo, brate Srbine“, smije se i kaže Krsto i dodaje:
„Ne pamtim kad sam posljednji put zaguslao. I zapjevao. Očiju mi mojih. Ali znam da će gusle ovdje stajati dok sam živ. Nema se, Boga mi, više ni kome zapjevati, samo je starost ostala. Da zaguslam i zapjevam, neko bi rekao 'Šta je ovo Krstu', reče nam sa osmjehom. Ali odem uvijek da gledam 'Alat'. Ništa mi milije nema. Zovnu me, odem. Srce mi je ko 'Leotar'. Gledam onog momka što igra 'Linđa' (Borko Ćorluka prim. aut.), kako igra, Bog mu dao. Ono je čudo. Samo zamjeram, što nema lijerice. Dođe mi da se popenjem na scenu i da ja, koliko mogu i umijem, zasviram“, kaže Krsto.
Reče nam da je ostao u „Alatu“ sve do 1970. godine. „Iako je bilo mnogo posla da se radi oko kuće u polju, nikada mi pokojni roditelji nisu rekli da ne idem. Govorili bi 'Idi sa društvom, sine'. Ali sedmično dva, tri puta sam išao biciklom i guslama na leđima do Trebinja. Po svakakvom vremenu. Onda su stigle i obaveze...“, reče Krsto.
Gledam Krsta, a gledam one gusle na zidu. Onako, lopovski, ga zamolih da pokuša da zagusla, da vidimo, da nije izgubio osjećaj. Nije ga trebalo mnogo nagovarati. I krenu melodija. Nisu godine promijenile ništa. Lagano krenu zvuk gusala, a iz srca pjesma.... „Povila se, povila, bijela loza vinova, oko našeg divnog grada Trebinja...“
Povila se loza oko grada a natkrilili ga dobri ljudi.
Dobri ljudi, ljudi kao što je Krsto Inić.
I danas sa istim guslama
Primjetili smo i da su gusle na slici i gusle koje drži Krsto u svojoj kući gotovo identične. „Dašta su nego iste. Donio mi ih je iz Kalinovika pokojni brat Milorad koji je tamo bio učitelj. Evo vidite i godinu na njima. Napravljene su 1951. godine. I još se na njima lijepo gusla“, dodaje Krsto sa osmjehom.
Ratomir Mijanović
