Veterane 4. bataljona Trebinjske brigade VRS sredina jula svake godine iznova podsjeti na dane ponosa i slave, na herojsku odbranu Trebinja od nadmoćnijeg agresora, tzv. HV. Ipak, najviše poštovanja i emocija posvećeno je onima koji su tih dana vrelog i krvavog ljeta 1992. i godina kasnije položili svoje živote na oltar Otadžbine, braneći bližnjeg i svoj grad.

Upravo ti poginuli su, evo već 24. godine od završetka rata, razlog i obaveza utkani u živote njihovih preživjelih saboraca sa Huma da ih se svake godine iznova sjete, upale svijeće za njihove besmrtne duše i kažu: Nikada vas nećemo zaboraviti, braćo!

Svake godine, 14. jula, veterani 4. bataljona Trebinjske brigade okupe se u Trebinju i u koloni auta krenu u mjesto Hum, gdje je u vrijeme Odbrambeno-otadžbinskog rata 1992–1995. bio njihov ratni položaj.

Hum je danas skoro pusto mjesto, porušeno u ratu od artiljerije agresora – HV i do danas nije obnovljeno. Osim porušenih kuća, malo šta podsjeća na rat, koji je u ovom mjestu i prema ljudima i prema kućama pokazao svoju najmračniju i najrazorniju stranu. Možda najbolji podsjetnik na rat je jedna granitna ploča, na kojoj su imena poginulih vojnika VRS.

Upravo tu, kod granitne ploče, postavljene na ostatke zidova stare željezničke stanice na Humu, je i glavno odredište ove grupe veterana VRS, koji iz Trebinja svake godine ovdje dolaze. Na peronu stare željezničke stanice, pred ovom spomen pločom sa imenima svojih saboraca svi se okupe. Tu preovladava tišina, možda samo pokoja poluglasna riječ nekada naruši njen sklad. Samo se razmijene pogledi između bivših saboraca, tu riječi skoro i da nisu potrebne. U tim pogledima sve je sažeto, i strahote ratnih dana, i veliko, neraskidivo prijateljstvo koje samo u tim uslovima može nastati, i godinama nesvjesno stvarano bratstvo po oružju...

U njihovim očima ne vidi se tuga, već iznad svega ponos i poštovanje prema paloj braći. Preživjeli najbolje znaju kolika je njihova žrtva i koliko je visoka cijena plaćena za slobodu  u kojoj danas živimo.

Po povratku sa Huma, svi se zajedno uz kafu i piće prisjete tih ratnih dana, radosnih i tužnih događaja iz vremena rata. A bilo ih je i jednih i drugih dosta...

Mjesto Hum u Trebinjskoj šumi (sa okolnim selima), bio je jedan od glavnih ciljeva i pravaca napada u vrijeme kada je tzv. HV izvršila agresiju na opštinu Trebinje, 1992. godine. HV je na ovom području imala dvije putne komunikacije – pravca, kojim je izvršila glavni prodor na ovaj dio opštine Trebinje, a to su: Ivanica – Duži i Ivanica – Hum.

I dok je na pravcu Ivanica – Duži neprijateljska ofanziva HV slomljena 13. jula, što je datum koji je određen za dan Trebinjske brigade VRS, na pravcu Ivanica – Hum artiljerijske i pješadijske borbe nastavljene su još nekoliko dana. Veterani 4. bataljona Trebinjske brigade VRS pitaju se kako je 13. jul datum kada je zaustavljena ofanziva HV, jer je njihova jedinica još nekoliko dana vodila direktne borbe sa HV, u kojima je u danima nakon 13. jula, poginulo nekoliko njihovih saboraca.

Ipak, bez obzira na sve, veličina i vrijednost ovih ljudi je u tome što se i toliko decenija od završetka rata drže zajedno, pomažu koliko mogu jedni druge, okupljaju se dva puta godišnje, da se poklone žrtvama pale braće i da se na zajedničkom druženju, svake godine u septembru, u dugim razgovorima prisjete tih ratnih dana, u kojima se branilo Trebinje, od brojnijeg i jačeg neprijatelja, što tada nikoga od vojnika Trebinjske brigade VRS nije pokolebalo, naprotiv.

Takva sloga, prijateljstvo, požrtvovanost i odlučnost da po svaku cijenu odbrane svoj grad, u vremenima i generacijama poslije, nisu se ponovili.  Jedinstvo ovih ljudi, koje ni partije ni radna mjesta ni status u društvu nisu podijelili ni rastavili, zaista treba da budu primjer svim drugima u Trebinju. Na njih bi se trebali ugledati i veterani drugih jedinica, jer za ovakve inicijative treba samo malo sloge i slobodnog vremena. U ovakvim inicijativama, svakako, trebala bi i višestruka podrška gradske uprave. Svima treba biti jasno, da tih ratnih godina 1991 – 1995. nije bilo poginulih i živih vojnika VRS, koji su stvarali i branili Republiku Srpsku, ne bi bilo ni institucija na čijem se čelu oni danas nalaze.

Milan Putica