Trećeg dana Pratećeg programa Festivala festivala, predstavljena je specifična knjiga o dramskom piscu Aleksandru Aci Popoviću – „Kolaž o Popoviću“, autora Radomira Putnika, u izdanju Pozorišnog muzeja Vojvodine.
Knjiga se, kako je na promociji rekao doktor teatrologije Zoran Maksimović, sastoji iz dva ravnopravna dijela, gdje se prvi odnosi na studiju Radomira Putnika o Aleksandru Popoviću, a drugi na životopis samog Putnika.
„Prvi dio knjige je studija Radomira Putnika o Aleksandru Aci Popoviću i njegovom dramskom opusu, a drugi dio je portret laureata nagrade – Radomira Putnika, jer ta knjiga i jeste u ediciji dobitnika nagrade za životno djelo iz naučnog polja teatrologije.Rezultat toga je, evo, izložen pred publikom Festivala, gde mi uspijevamo da od jednog velikog teatrologa Radomira Putnika, (koji se gotovo cio svoj stvaralački život bavio djelom Ace Popovića i do sada je objavio četiri knjige o njemu), dobijemo ponudu jednog novog čitanja i prepoznavanje novih slojeva u Popovićevom dramskom opusu“, kazao je Maksimović.
Govoreći o drugom dijelu knjige, on je pojasnio da je sam autor, Radomir Putnik tu iznio svoju opširnu biografiju.
„Obično u knjigama mi teatrolozi, ako stavimo bilješku o autoru – to je pola strane do stranica, a ovo je bila prilika, što i jeste zadatak laureata, da, osim knjige, odnosno nove studije, izloži i svoj prošireni životopis, tako da, onaj ko nije znao nešto o životu i radu tog laureata – sada prosto zna zašto je baš on odabran“, istakao je Maksimović.
Prof. dr Luka Kecman smatra da bi ova Putnikova knjiga trebala biti „kamen međaš“ za sve buduće stvaraoce, odnosno teatrologe i sve one koji se bave izučavanjem pozorišne umjetnosti.
„Tu računam na te ozbiljne teatrologe, izučavaoce pozorišne umjetnosti koji hoće da saznaju nešto o djelu Aleksandra Ace Popovića. Zašto ja to tvrdim? – Zato što je Radomir Putnik zasigurno konstatovao sve ono što je do sada napisano o Aleksandru Popoviću, odnosno, najveći dio. Propustio je to kroz neke svoje teatrološke filtere i rekao nam neke vrlo važne stvari, da ne možemo dramska djela Aleksandra Popovića učitavati naknadno, nešto što je danas moderno, prepoznavati neke tendencije kao što je postdramsko ili nešto tome slično. Prosto, toga kod njega nema. Kod njega ima zaista igra i to jedna vrlo razbokorena, lijepa pozorišna igra koja je u vremenu kada je nastajala činila čuda“, istakao je Kecman.
A ta čuda koja je činio Aleksandar Popović sastoje se, prema Kecmanu, u tome što se Popović bavio malim ljudima, sredinama sa periferije, savršeno se bavio jezikom kojeg je dovodio do briljantnih varijanti.
„Izvlačio nam je iz nekih jezičkih arhiva stare, zaboravljene nazive, baveći se posebno starim zanatima. Znamo i to da se, zbog tretmana tadašnje politike, i sam bavio tim zanatima, odnosno, morao je da se bavi zidarskim, molerskim, stolarskim poslovima, a da je onda o tome pisao i tek kasnije od toga pisanja je mogao da živi. Pa čak i kada je bio etabliran kao vrlo ozbiljan i popularan dramski pisac, on je imao određenu vrstu zabrane“, dodaje Kecman.
Govoreći na kraju o fazama u radu Aleksandra Popovića, a koje je, kako kaže, Putnik najtačnije podijelio, profesor Kecman je naročito istakao da jedan segment Popovićevog rada zaslužuje naročitu pažnju u smislu da se njime neko posebno bavi, a to je pisanje za djecu, u kojem, tvrdi, ima fenomenalnih tekstova koji tek treba da se prepoznaju i igraju, a najčešće su izlazili u staroj ediciji „Školska pozornica“.
Zbog toga svega je, dodaje, knjiga Radomira Putnika vrlo bitna i biće onaj „kamen međaš“ o kojem je ranije govorio.
