SARAJEVO | Pred Sudom BiH u Sarajevu počelo je suđenje pripadnicima tzv. Armije BiH Elviru Muminoviću, Samiru Kešmeru i Mirsadu Menziloviću.
Optuženi su za višestruko silovanje, premlaćivanje i zlostavljanje srpske djevojčice. Ovo je prvo suđenje za silovanje Srpkinja u tom gradu.
Sa zakašnjenjem od četvrt vijeka sarajevska balzamovana istina, u sudnici doživljava reinkarnaciju. Ili bar njen minijaturni dio! U maju 1993. godine u Lovćenskoj ulici – trojica do zuba naoružanih muslimanskih vojnika, protiv usamljene šesnaestogodišnjakinje. "Herojski" su je zarobili, odveli u obližnji stambeni objekat, mučili, zlostavljali, premlaćivali, silovali. Bar tako navodi optužnica. Torturu je preživjela. No, nevidljivi ožiljci – trajaće joj cijeli život.
- Njeno duševno stanje je posljedica preživljene traume zbog seksualnog zlostavljanja tokom rata, istakao je Veselin Pečenica vještak psihijatar.
Posttraumatski stresni poremećaj i smanjenje opšte životne sposobnosti i do 30%, samo su neki od trajnih nevidljivih ožiljaka. Da svjedoči sposobna je, no vještaci susret sa zlostavljačima, ne preporučuju. Hoće li njihovu preporuku Vijeće ispoštovati trebalo bi biti jasno već na sljedećem ročištu zakazanom za 11. april. Odbrana sarajevskih "heroja" krivicu negira. Glavni im adut to što su već jednom suđeni u istom ovom objektu. I gle čuda – oslobođeni!
- Sva trojica njih su 1993. godine bili uhapšeni i vođen je postupak upravo ovdje u ovom tadašnjem vojnom sudu i oslobođeni su usljed nedostatka dokaza, kaže Senad Bilić advokat prvooptuženog.
Slabi argumenti! Jer upravo ovdje, u ratnom sarajevskom "Aušvicu" za Srbe po čijem dvorištu još bageri tragaju za srpskim kostima, tada se "presuđivalo" samo Srbima! I Srpkinjama poput silovane djevojčice! Svjedočanstava napretek.
"Prvi put su me silovali "Pipica" i Samir Malajhodžić iz Sarajeva u junu 1992. godine. Njih dvojica su me silovala sve vrijeme dok sam bila u logoru. Zlostavljalo nas je dvadesetak muslimanskih vojnika, ali njih nekoliko bi odabrali po jednu djevojku koju su silovali.“ Citat iz svjedočenja žrtve logora "Viktor Bubanj".
Logor “Viktor Bubanj“ samo je jedan od mnogobrojnih nekažnjenih mučilišta za sarajevske Srbe i Srpkinje. Četvrti sprat Centralnog zatvora, dom "Mladen Stojanović", škola "Franjo Kluz", podrumi kod "Borsalina", hotela "Balkan", "ŽIŠ"-a, stanovi u Mis Irbinoj – spisak poznatih privatnih zatvora i onih koje su formirale tadašnje sarajevske vlasti zaustavljen na broju 126.
I svaki od njih ima svoje svjedočanstvo kako su se sarajevski “branioci“ branili od srpskih djevojčica, žena, ili čak starica. Krici Srpkinja odjekivali su Hercegovinom, Centralnom Bosnom, Krajinom, Posavinom, Podrinjem. No eho nikako da stigne do ogluvjelog sarajevskog pravosuđa. Za neke, nažalost nikada neće ni stići. Svoju golgotu u grob su već odnijele.
Ratni i poratni sarajevski emisari, “heroji“ i “branioci“ nikako da se sjete silovane a potom ubijene 9-ogodišnje Mirjane Dragičević iz Ilijaša, njene vršnjakinje i sapatnice iz Odžaka i inih silovanih i ubijenih Srpkinja. Na njihovoj muci i dalje besprizorno grade kult “branilaca“.
RTRS
