Vratimo se u davnu 1889. godinu, u vrijeme austrougarske vlasti, kad je upriličena prva svečanost u čast Svetog Save, koja se tada zvaše „zabava“. Ostao je zabilježen detalj „u novoj sali kod gospodina Kurtovića zbuba se toliko svijeta da koraknuti ne možeš“... Prve redove u sali je popunilo kompletno rukovodstvo Grada, te svi oficiri od prvog do poslednjeg. Sva ta masa je u grobnoj tišini iščekivala da se oglasi zvonce i označi početak. Ubrzo se i to desilo. Za zvonom se podigla zavjesa...
Prođe još jedan januar. Mjesec praznika i praznovanja. Od Ignjat dana, preko pravoslavnog Božića, do školske slave – Svetog Save. Dvadeset sedmog januara, na Savindan, Trebinjci pohrliše u Kulturni centar.
Pozorišna dvorana bijaše dupke puna, a akademija svečana kako Gradu i dolikuje. Napolju temperatura ispod nule, a u publici emocije dostigle tačku usijanja...
S NESTRPLJENJEM se iščekuje Svetosavska akademija. U vazduhu seosjeća praznična atmosfera. Podjednako su ushićeni i đaci i nastavnici i profesori i roditelji.
Najviše treme imaju mališani koji recituju prvi put u čast Svetog Save, pa i bake i djedovi koji drže palčeve u publici.
Ništa manju odgovornost, ali i radost na licu, nemaju ni ostali učesnici.
Ovo je samo jedan detalj sa ovogodišnje Svetosavske akademije, a kad, gdje i kako je, zapravo, počelo održavanje ove svečanosti?
Vratimo se u davnu 1889. godinu, u vrijeme austrougarske vlasti, kad je upriličena prva svečanost u čast Svetog Save, koja se tada zvaše „zabava“.
Ostao je zabilježen detalj „u novoj sali kod gospodina Kurtovića zbuba se toliko svijeta da koraknuti ne možeš“.
DAKLE, nije se mnogo promijenila želja Trebinjaca za kulturnim i duhovnim manifestacijama za ovih 127 godina.
Dalje, saznajemo da tu nije bio samo svijet iz Grada i njegovih sela nego da se vrijedna „Srbadija“ iz Bileće, Gacka, Dubrovnika i mnogih okolnih gradova potrudila da vidi ovu prvu „zabavu“ u čast Svetog Save.
Prve redove u sali je popunilo kompletno rukovodstvo Grada, te svi oficiri od prvog do poslednjeg. Sva ta masa je u grobnoj tišini iščekivala da se oglasi zvonce i označi početak. Ubrzo se i to desilo. Za zvonom se podigla zavjesa.
Na pozornici je bljesnula trebinjska omladina. Djevojke i mladići, u bogato okićenoj hercegovačkoj narodnoj nošnji, stajali su rame uz rame sa đacima. Poče svečanost koja je, kako navode arhivski izvori, tekla uz burno klicanje i aplauze iz publike, podijeljena na pet dijelova.
SVEČANOST je počela veselim i dirljivim govorom Jova Ćelovića. Poslije par izgovorenih redaka publika je bila i zadivljena i očarana, i dalje sve je moglo da teče samo kako Bog zapovijeda.
Poslije njega, na binu je izašla lijepa Anđelija Ćelović. Ostala je legenda da ju je crnogorska narodna nošnja toliko ponijela da je publika više gledala u nju, nego li slušala njeno vješto recitovanje pjesme „Margita djevojka i Rajko vojvoda“.
Udubljena u ulogu Margite, originalnim i do tada neviđenim recitovanjem, izazvala je burne reakcije u publici. Uz gospođu Ćelović, naročitu pažnju izazvala je još jedna dama. Ruža Petković, kćer junačkog vojvode Luke Petkovića, sa pjesmom Đurđevdan od Jove Jovanovića Zmaja.
„...isprosio momak nevu,
Oh, vilinski san!
Svatove će svatovati,
Baš na Đurđevdan.
U sobici mlade neve
Ikona je stara,
Kako Đurđe, mučeniče,
Aždaju obara” ... deklamovala je kćer kapetana Luke.
Nisu samo recitatori bili odlični. I pjevači su pokazali zavidno umijeće. Poslije prvog dijela bila je pauza od pet minuta. Oduševljena publika je jedva čekala novo podizanje zavjese i početak drugog dijela.
DRUGI dio svečanosti je bio fascinantan.
„Imalo se šta viđeti i rašta doći“, zapisao je novinar Dabro-bosanskog Istočnika. U prvi plan su stavljene gusle i izvorna narodna muzika ovog kraja. Na sredini pozornice sjedio je junački vojvoda Luka Petković u bogato okićenoj nošnji. Gord, uspravan i bistrog pogleda. Gorštačka snaga je izbijala iz njega.
Ne znaš je li za rat spreman ili je u najljepšoj gardi pošao na doček Gospodaru pa tu slučajno svratio da narod obraduje pokojom junačkom pjesmom. Do Luke Petkovića sjedio je njegov veliki drug i pratilac iz rata Jovo Tupanjanin, poznati trgovac. Danas je bio u službi njegovog pomoćnika.
Kad bi se Luka umorio ili njegovi prsti posustali na strunama onda bi Jovo prevukao po njima i glasno podviknuo da zabavi okupljeni narod. Podvikivanja i podvriskivanja je naučio slaveći s vojskom kad god bi neprijateljske snage razbijali, ali i od sna vojnike branili. Nakon gusala publiku je oduševio jedan dječak. Petogodišnji Todor Popović obučen u crnogorsku narodnu nošnju, afektirajući i mijenjajući glas od dječijeg do zrelog muškog, izrecitovao je Zmajevu pjesmu „Đed i unuk“.
Iz publike je provalila i cika i kikot i gromki smijeh. Činovnici se nisu mogli suzdržati pa su malog Todora skinuli sa pozornice i sjeli između njih kao počasnog gosta. Ovim se završio i drugi dio svečanosti. Pauza od pet minuta je izazvala komešanje u publici. Narod je želio još pjesme, još smijeha.
TREĆI dio svečanosti je bio kruna večeri, a i nosio je naziv „Krst i kruna“. To je bila predstava, vješto smišljena i dobro odigrana. I predstavnici austrougarske vlasti su se čudili jer tako nešto nisu očekivali od Trebinjaca.
Svi glumci su se nadmetali ko će ljepše i bolje odigrati. Ipak, istakao se jedan glumac. Simeon Perović u ulozi Svetog Save. Ostali glumci su bili Stevan Pravica u ulozi kralja Andrije i Savo Petković u ulozi Vukana.
Po završetku trećeg dijela bila je poduža pauza, a nakon toga četvrti dio - tombola te peti dio - pjevanje i igranje do zore. Mnogobrojna publika se zadovoljno i veselo razilazila sa prve Svetosavske svečanosti u Trebinju.
Sledećeg dana u večernjim satima upriličena je repriza zbog mnogobrojnih građana i brojnih seljaka koji nisu mogli prisustvovati prve noći.
I ova priredba je na sveopšte zadovoljstvo publike bila sjajna, a i posjetilaca je bilo isto koliko i prve večeri.
Za organizaciju prve Svetosavske zabave u Trebinju bio je zadužen protoprezviter trebinjski Sava Pješčić. Po tituli protoprezvitera svi u Hercegovini su ga zvali „prota“.
Prota je bio inteligentan, vrijedan, čestit i ovom „zabavom“, možemo slobodno reći - pretečom akademije, osvjetlao je obraz Trebinjcima i podigao njihov ugled u očima stranaca, a istovremeno je svoj narod naučio da slavi kuću Nemanjića i prvog srpskog arhiepiskopa Svetog Savu.
Protine napore oko organizacije svojski je podržala „srpsko-pravoslavna crkveno-školska općina“ na čijem čelu je bio Stevan vitez Čerović. On je uočio „oskudicu lokala“ za zabavu. Ne žaleći ni trud ni novac, sagradio je lijepu kuću sa pozornicom za dvadeset dana.
Koliko je bio uporan u toj svojoj namjeri, najbolje govori podatak da je pozajmio četrdeset peći da bi sušile to što majstori ozidaju. Za dvije stotine forinti je kupio kulise i zavjese. Nekoliko stotina forinti je dao za kupovinu odijela, narodnih nošnji i kostima.
Na svakoj probi učesnike je čašćavao buretom piva, a poslije Svetosavske zabave svim učesnicima je platio večeru.
GLEDANO iz ove perspektive, prota Pješčić i vitez Čerović su uložili mnogo truda i napora te 1889. godine, teške godine za vrijeme okupacije. Zato se mi danas ne smijemo opustiti i dozvoliti da Svetosavska akademija ne bude svečana onako kako Gradu i dolikuje.
Prota Sava Pješčić: Od Trebinja do Svilajnca
Sava Pješčić je bio rodom iz Konjica. Bio je čovjek o kome se brzo pronio glas kao o vrijednom učitelju i valjanom svešteniku. Oštre pameti i rječit, lako bi zavladao masom u koju je ulazio. Pun ljubavi prema narodu, podsjećao je starije da tuđina valja tjerati iz naše kuće u koju se na prevaru uvukao.
Prota Sava Pješčić[/caption]
Mlađima je govorio o sjajnoj srpskoj prošlosti, te da je Švabo donio samo zlo u Hercegovinu i da je naša dužnost da ga otjeramo sa svog ognjišta. U to vrijeme špijunaža je bila toliko razvijena („i zidovi su imali uši“) pa je i prota „postao zanimljiv“.
Optužen je, privođen na ispitivanje i već mu je spremljena presuda. Shvatio je prota šta mu se sprema. Znali su i njegovi prijatelji šta ga čeka. Ili u haps ili bježi.
Prijatelji su mu pomogli da pobjegne. U Srbiji je vrlo brzo prihvaćen. Inteligentan, otresit, mladi prota postaje vjeroučitelj u Višoj ženskoj školi u Beogradu. Tu je proveo niz godina. Promijenilo se nekoliko upravnika u toj školi dok je bio prota Pješčić. Svaki od njih je bio zadovoljan njegovim radom.
„Hrišćanski moral“ – to je bila osnova sa koje je prota polazio u nastavi vjeronauke. Moralnim probranim primerima iz istorije i života potkrepljivao je moralne lekcije koje je saopštavao svojim učenicama. Navodio im je primere iz života pa tražio sud svojih učenica o licima iz te priče, o delu koje je izvršeno ili ostalo neizvršeno.
Učenice su govorile da im je najinteresantniji čas veronauke. Vrlo ozbiljan na časovima, prota Pješčić je bio najomiljeniji nastavnik.
S puno radosti prihvatio je predlog upravitelja Sreta Panića da učenice pevaju celu liturgiju u crkvi Svete Natalije. Ubrzo dobija parohiju u Svilajncu, gde najsavesnije odgovara svešteničkim dužnostima.
Uvek kod crkve, sudeluje na svim Bogosluženjima, drži govore u crkvi gotovo svake nedelje i praznikom.
Njegovi govori nisu bili priče o životu i stradanju za veru hrišćanskih svetitelja. On ne poziva pobožnu braću da pođu stopama mučenika za veru. Prota gleda pred sobom ljude sa neizbežnim ljudskim slabostima. O tim slabostima govori, ali ne da se samo ispovede, da se pokaju i pričeste pa da sutra opet nastave gde su prekinuli dok su u crkvi bili. On im govori kakve su posledice tih slabosti za pojedinca i za njegovu porodicu. Ističe im potrebe naroda i Otadžbine, kojoj ne mogu korisno služiti ljudi sa moralnim defektom.
Poziva se na velike ljude iz prošlosti, na njihova svetla dela pa njih stavlja za ugled, a ostavlja na miru svetitelje i mučenike za veru. Nekima se činilo da su ovo isprazni govori i da im nije mesto u crkvi. Jer navike se teško lome, a novine teško prihvataju.
U svilajnačkoj gimnaziji radio je isto kao u Višoj ženskoj školi u Beogradu, sa odličnim uspehom i na zadovoljstvo i školske uprave i roditelja i učenika. Tako je ostao upisan kao omiljeni Hercegovac u istoriji malog Svilajnca, u Srbiji, daleko od rodnog Konjica.
(Pravda, Beograd 1930. godine)
Jelena Kovačević
