U Beogradu je u 80. godini života preminuo pjesnik i filozof Božidar M. Glogovac.
Glogovac je rođen 1939. godine u Dubrovniku. Djetinjstvo je proveo u selu Mosko kod Trebinja.
Osnovnu školu je završio u Ljubomiru, srednju u Trebinju, a studije filozofije u Beogradu.
U Beogradu je živio od šezdesetih godina 20. vijeka.
Radni vijek je proveo u NIS Jugopetrolu, a sa šezdeset godina, inspirisan Dučićevom poezijom, počeo je da piše pjesme.
Hercegovce u Beogradu decenijama je sabirala njegova riječ, toplina i emocija.
Objavio je knjige: Rađajte (tri izdanja), Beograd 2000; Pričešće, Beograd 2000; Darovna jabuka, Beograd 2001; Nevidovne rane, Beograd 2002; Smilje, Beograd 2004; U kamenu, Beograd 2006; Veliki odmor, Beograd 2006; Pasoš za nebo, Novi Sad 2008; Smiješano najlakše se pije, Beograd 2012; Glogovčuše, 2013; Cvijeta, 2015; Pasoš za nebo, 2017.
Iza njega su ostali supruga Smiljana, dva sina, kćerka, unučad.
Mjesto i vrijeme sahrane biće naknadno saopšteni.
PJESNIK O SEBI
/Izvodi iz obraćanja sa promocije knjige „Pasoš za nebo“ u sali Kolarčeve zadužbine 21. juna 2018. godine (izvor: Slobodna Hercegovina)/
Zovem se Božidar M. Glogovac, i ovo M mi je važno iz dva razloga. Prvi je da se ne pobrkam sam sa sobom, a drugi što sam ponosan na svog oca Milovana koji je kroz život časno pronio svoje srpsko ime. Gimnaziju sam učio u Trebinju, filozofiju u Beogradu, a sticajem raznih okolnosti svoj radni vijek imao u Naftnoj industriji Srbije i kako bi neki moji prijatelji duhovito rekli „točio benzin u kante i čitao Kanta“...
Na studentskim demonstracijama ’68 godine ućerali su mi pamet u glavu i od tada se pravim vješto nevješt. Prije 50 godina birao sam između slobode i doživotne robije i evo me večeras pred vama. Vodim računa o svojoj porodici i prijateljima. Sa mojom suprugom Smiljanom iznedrio sam sinove Milovana i Bogdana, ćerku Milicu. Oni su već uveliko svoji ljudi. Pristigle su i divne snaje, dobio sam i dobrog zeta, pristigla su i unučad i šta ćeš više. Kad već kažem unučad onda da kažem i to da sam veoma uzbuđen večeras jer me gledaju mile i tople oči moje unučadi...
Propjevao sam tek 60-ih godina svoga života i tako se ljuto zavadio sa zakonima biologije. Ta zavađa još traje i miholjsko ljeto mog književnog stvaranja je u punom jeku. Do sada sam objavio 11 knjiga i ne mislim da stanem. Pjesnici su savjest čovečanstva, to nije nikakva fraza...
Šta bi Rusi da nemaju Puškina, a njega ne bi bilo da nije bilo našeg Hercegovca Save Vladislavića, ali to je druga priča. Šta bi hladni Englezi da nije bilo Bajrona, Španci bez Lorke, Italijani bez Petrarke, Indusi bez Tagore, Arapi bez Omara Hajama i šta bi Srbi da nema Njegoša i da li bi ona slavna epopeja „Proboj Solunskog fronta“ bio toliko slavan da nije pjesnik Milutin Bojić kliktao „stojte galije carske“. Tim velikanima nisam dostojan ni vodu nositi i ako ćete mene s kim poređivati uporedite me sa onim popom Mićom iz „Gorskog vijenca“ kad zamuckuje kaže „Ka je, da je, o njemu se bavim. Ko će bolje, široko mu polje!“.
