Na trebinjskim ulicama ćete i danas teško sresti ozbiljnijeg muškarca i ženu kako se vode za ruke, a kada još na glavama nose kape „zavrate“ sigurno će se Trebinjci za njima i okretati, što se često dešava jednom našem paru -  Trebinjcu Iliji Glogovcu i njegovoj supruzi Indijanka iz plemena Čiroki koja je trebinjska nevjesta.

Ovaj naočiti Hercegovac, koji nam je kasnije rekao da je penzionisani moreplovac i da već gazi osamdesetu godinu života, zajedno sa svojom godinu dana mlađom Indijankom Amber Džons King, krštenom kao Jovana, često sjedi u Dučićevoj ulici u društvu Trebinjca Žarka Butulije koji nas je i upoznao sa svojim komšijama sa Moska, gdje imaju i kuću i zemlju.

„Nije mi nepojmljivo da Ilija ovako voli Mosko, gdje je čak i posadio cijelu plantažu egzotične biljke zvane gođi, o čemu je najbolje da vam on priča, ali je zaista fascinantno koliko njegova supruga Jovana voli naše selo, i to zaista iskreno. No, evo vam ih, pa se dogovorite oko reportaže, da se ja ne miješam“, rekao nam je kratko Žarko nedavno u Dučićevoj, gdje je u jednoj od kafana sjedio sa svojim prijateljima  Glogovcima.

A sa Ilijom i Jovanom razgovor je tekao lako. Na Mosko smo otišli gotovo iz istih stopa, uz Ilijino kratko objašnjenje da mu je žao što ne možemo fotografisati plantažu, jer mu je led uništio dobar dio biljaka.

„Zasadiću ja nove, uporan sam ja, ali vi možete vidjeti moju zamisao i možete se uvjeriti u ono što stvara moja supruga koja je oslikala ikone u našoj seoskoj crkvi, jer je ona umjetnik“, rekao nam je Ilija.

KAKO JE INDIJANKA POSTALA SRPKINJA

Indijanka Amber Džons King iz plemena Čiroki rado je, kaže, prihvatila da sa udajom za Hercegovca Iliju Glogovca pređe u pravoslavnu vjeru i postane Srpkinja, a jedva čeka da postane i Hercegovka.

„Trenutno živimo u Herceg Novom, ali ćemo prodati kuću u kojoj tamo živimo i preseliti se u moje selo Mosko, gdje je moja supruga koja je istoričar umjetnosti oslikala ikonostas seoske crkve, a ja ne odustajem od poljoprivrede, odnosno plantaže gođija“, kaže Ilija, s obzirom da Jovana, kako se sada Amber zove, poznaje malo riječi srpskog jezika.

Upoznali su se u Nju Orleansu, gdje je Jovana radila kao profesor istorije umjetnosti, a Ilija se kao pomorac zaustavio u ovom gradu i odmah napravio prekršaj u vožnji, pa je, čekajući u redu za plaćanje kazne u kome je bila i ona, otpočeo razgovor.

Prkosna Indijanka se najprije, osjetivši da neko diše iza njenog ramena i čita njene novine koje je razgledala dok je čekala u redu, okrenula vjerovatno i pomalo ljuta, a ostala zatečena njegovim širokim osmijehom i konverzacijom koja je plijenila.

„Kasnije mi je priznala da sam ostavio snažan prvi utisak na nju, ali bogami i ona na mene, pa smo počeli neku priču o tome kakav je kriminal u Nju Orleansu, a kada smo platili kazne odmah sam je pozvao na kafu i tako je krenulo“, prisjećao se kroz osmijeh Ilija, ali se osmjehivala i Jovana koja je, iako srpski jezik slabo poznaje, osjetila da on evocira uspomene i na engleskom došapnula – Kakav je to dasa bio?

Ova poluindijanka koja u šali za sebe kaže da ima različite vrste krvi, tvrdi da joj je, bez obzira na sve, jako drago što ju je prije 16 godina u Cetinjskom manastiru krstio i za Iliju vjenčao mitropolit Amfilohije.

Drago joj je, kaže dalje, što sada pripada srpskom narodu, jer se uvjerila da su Srbi u Hercegovini i u Herceg Novom u stvari ljudi koji samo naoko izgledaju kao gorštaci, ogromni kao planine, kako nam je objasnila istežući ruke prema nebu, ali imaju dušu, ne kao kamen, nego kao trava, meku i čistu.

„Ja sam odrasla takođe na selu koje je slično ovome, Litl Rok u Arkanzasu, ali su i Indijanci puno slični Srbima, gordi i prkosni, a u stvari puni dobrote“, kaže Jovana koja je ovo ime uzela na krštenju, s obzirom da je to njeno srednje ime, samo na engleskom – Džons.

Pred starom kućom

Glogovci su u Herceg Novom čitavu jednu sobu svoje kuće pretvorili u pravu galeriju u kojoj je preko 70 Jovaninih slika i ikona, a nerijetke su one na kojima su srpski i indijanski motivi, pa je zato jedna od prepoznatljivijih Vuk Karadžić i poglavica Sekvoja koji je osmislio pismo Čiroki Indijanaca.

Jovana je neke od tih svojih slika, uglavnom sa indijanskim motivima, izlagala prije dvije godine u Galeriji Bokić, kako bi Srbima što bolje dočarala svoje pleme, a među njima je i Indijanska porodica, sa tako lijepom odjećom ukrašenom u nekim detaljima poput srpske.

Iz ljubavi i prema Iliji i prema njegovom selu Mosko koje je jako zavoljela – Jovana je oslikala ikonostas seoske crkve koja se nalazi usred mošćanskog groblja, a za taj posao su im slikari tražili 4.000 eura.

Najprije je uradila ikone na drvetu, jer je ikonostas drveni, ali, kako je crkva vlažila i ikone su ubrzo podbuharile, pa je uradila druge - na kamenu, da bi ih kao takve umetali u šupljine ikonostasa i one su, s obzirom da je ovoga puta imala i više iskustva, ispale dosta ljepše.

NA MOSKU

Drugi dio priče srpsko-indijanskog para Glogovac lično smo upoznali na Mosku, u crkvi gdje smo vidjeli Jovanine prelijepe ikone, kao i ispred crkve na čijem je ukrašavanju radio i Ilija, jer je, u čast Milanskog edikta, iznad vrata sa spoljne strane postavio krst od bijelog danilovgradskog kamena koji je uradio sam.

„Pitao sam majstore po Herceg Novom da ga urade, a kada su oni počeli da o tome ispredaju priče kako je to teško – ja sam kupio alat i uradio ga sam, jer sam i sam veliki ljubitelj umjetnosti, a neke sam stvari uz Jovanu još više i zavolio i naučio“, objašnjava Ilija.

Prisjećajući se da je, budući da je rano ostao bez roditelja, jedinac, najprije završio srednju školu na Cetinju, a onda po nagovoru ujaka, inače uglednog beogradskog ljekara, nastavio pomorski fakultet jer mu je ovaj predlagao da bude ili stomatolog ili pomorac, Ilija se već 1961. godine otisnuo na pučinu brodom, da bi nakon pet godina prešao najprije na kanadsku plovidbu, a onda američku.

Kaže da su se za stalno mjesto boravka nakon penzionisanja i on i supruga odlučili da se presele u Herceg Novi, jer im je blizu i more i Ilijina rodna  Hercegovina koju je i Jovana zavoljela.

„Kad sam bio mlad volio sam uvijek biti na različitim mjestima, a što je čovjek stariji to mu je milija rodna gruda, pa je i mene toliko povukla moja đedovina da sam srcem sve dalje od mora, a sve češće ovdje na Mosku i da sam odlučio da ovo malo oplemenim. S obzirom da mi pomorci vazda nekog đavola u svijetu nađemo i donesemo, i ja sam, dok sam plovio prema Kini i Polineziji, tamo jeo ovaj gođi koji mi se tada, prije 40 godina, jako svidio, a, s obzirom da je ovo jako zdrava i hranljiva biljka, slatkih plodova koji se i suše, pa budu poput grožđica i sve više je popularna u Srbiji - odlučio sam da je ovdje posadim“, ispričao nam je Ilija.

Cjelokupna investicija je koštala oko tri do četiri hiljade eura, jer su prošle godine najprije ogradili jednu njivu koja je uzorana po prvi put nakon šest ipo decenija koliko nije obrađivana, zatim je Ilija kupio pumpu i auto kojim je dovozi do čatrnje svaki put kad navodnjava plantažu do koje je morao razviti i crijeva za navodnjavanje „kap po kap“.

Posadili su 600 sadnica gođija, ali se, nažalost, zbog enormno jake prošlogodišnje zime dobar dio njih osušio, iako Glogovci ne odustaju.

Na plantaži gođija

Kolika je bila njihova upornost najbolje svjedoči podatak da su vodu doveli sa više od pola kilometra udaljene čatrnje koju mještani Moska zovu Upotrk, a koja je jedna od četiri čatrnje koje je u ovom kraju sagradila Austrougarska monarhija.

„Jedna sadnica je 3,5 eura, a ja ih moram kupiti 200 do 250 da zamijenim one koje su uginule i krenuti gotovo od početka, barem što se sadnje tiče, ali mi nije žao“, kaže Ilija.

S obzirom da je od komšija sa Moska saznao kako su nove gradske vlasti voljne da u selo dovedu i vodovodnu mrežu, u čemu ima naznaka da će im pomoći i „Hidroelektrane na Trebišnjici“, i Glogovcima će biti lakše natapanje novoobnovljene plantaže, ali i organizovanje života u seoskoj kući koju planiraju obnoviti.

Ilija kaže da je zacrtao što skoriju obnovu ove kućice prekrivene i danas kamenom pločom, a koja odolijeva zubu vremena jer ju je on početkom osamdesetih godina jednom bio renovirao, ostavivši i tada male prozore kakve je i ranije imala i ploču umjesto crijepa, pa će i ovoga puta biti isto, samo će najprije raditi kosu betonsku ploču, a po njoj stavljati kamene ploče.

Od prijatelja sa Romanije će, kaže, nabaviti otvore od smrče i crnog bora koji su jako kvalitetni, a kada sve bude gotovo planira iz Amerike pozvati svoje dvoje djece i Jovanino troje sa unucima i praunukom koju već ima Jovana, kako bi svi zajedno proslavili novi život njegove kuće u kojoj će i Ilija sa svojom Indijankom početi novi život...

SANJAO DA IMA „FIĆU“ A KUPIO „KADILAKA“

Kada je, sanjajući da jednog dana vozi tada popularnog „Fiću“, Ilija dosanjao da „vozi brod“, nakon pet godina plovidbe po jugoslovenskim brodovima  prešao je u Kanadu, pa onda u Ameriku gdje je postao kapetan i kupio -  „kadilaka“.

„Tada sam imao platu od 800 dolara, a za 100 do 200 dolara moja pokojna supruga i dvoje djece u Kotoru su mogli da žive bogovski, pa sam mogao dosta i da uštedim. Kada sam ih doveo u Kanadu kupio sam gance novog „kadilaka“ i otplaćivao ga ratom od 60 dolara, a po 60 dolara je bila i kirija dvospratne kuće i hrana za nas četvero, pa sam 500 dolara mogao stavljati na stranu“, prisjeća se Ilija.

Kaže da je danas sve mnogo drugačije jer su nekada i benzin, i osiguranja, i porezi, i sve drugo - bili mnogo, mnogo jeftiniji.

TRADICIONALNI RUČAK KOD BUTULIJA

Glogovci kažu da im je u Trebinju najmilije obići komšije sa Moska – Draga i njegovog sina Žarka Butuliju kod kojih smo u njihovoj porodičnoj kući u Hrupjelima svi zajedno bili na tradicionalnom hercegovačkom ručku – kuvana krtola sa kajmakom, mladim sirom i sirom iz mijeha, ali i pancetom, kopsicom i pršutom.

„Iako mi je u početku ova hrana bila neobična, vrlo je ukusna i rado je jedem“, kazala nam je Jovana dok su njen suprug kao najstariji Glogovac i domaćin Drago kao najstariji Butulija razgovarali o vodovodu koji treba da se gradi na Mosku...