U selu na obodu donjeg dijela Popovog polja noću se upale samo dva svjetla. Oko njih zjape ruševine sa nijemim prozorima zure u kraško polje koje je nekad, kažu, hranilo blizu 500 njegovih stanovnika. Sad hrani samo ova tri preostala, Velemira i Milosavku Mijatović i Vinku Milošević... O tome kako žive, za čim čeznu i šta im se događa, kroz opore i vedre zgode, pričao nam je Velemir.

screen-09.58.26[08.12.2015] U GLUVOJ ratnoj noći dva čovjeka motre preko plota. Jedan vidi zvijezde. Drugi vidi blato. Ove rečenice, davno donesene u duhovnom prtljagu sa putešestvija po Rusiji, ponajprije iz Babeljeve “Crvene konjice”, često mi zaiskre u mislima dok obilazim sela oko Popovog polja. Jer, tu je bilo i jednog i drugog i trećeg. I rata. I zvijezda. I blata… Velikih nada i velikih sunovrata. Kao što je to uostalom svuda po ovom umornom Starom kontinentu gdje bješe plodnih polja i bistrih voda – oko kojih se drama istorije vrti još od drvene motke pećinskog čovjeka iz Vjetrenice do robotizovane čelične pesnice pokojnog Rajka Tomovića (iz Dobromana) koja, navodno i sad, bar tako drže njegovi dobromanski rođaci, sakuplja Mjesečevo kamenje za potrebe jedne velike kosmičke sile!!! One iste – iz koje donesoh uvodne rečenice…
ALI, već sada uviđaš, poštovani čitaoče, da zbog atraktivnih bipolarnosti ne moradoh praviti “izlet u Rusiju”. Napretek ih je i u samom Popovu i oko njega. Trebišnjica, recimo, koju su uzdizali do zvijezda, žila kucavica njegove plodnosti i bujnosti, očas se preobražavala u bezdušnu neman, donoseći potop i glad, ostavljajući pod sobom nepreglednu trulež i blato. Pa tek ratovi, paleži, jame, smrti, groblja… Vidljiva i nevidljiva. Ova druga, dostupna samo unutrašnjem oku; na njima kopne, venu, čile i trnu potajne nade, želje i iluzije, koje biće nosi duboko zapretene u sebi - o kojima najčešće ćuti i pred samim sobom a koje ga, opet, pokreću da s voljom zakorači u novi dan…
Rulet je to kraškog života, oporog, žuljevitog, znojnog i kad je sve potaman, a ne kad se zle sile uzjogune… Kad ne znaš ni gdje će se kuglica zaustaviti jednog naoko sasvim običnog dana, sa mlakim i obećavajućim svitanjem…

0ooiiu Vinka Milošević sa stadom u razrušenom Čavšu[/caption]

ČAVAŠ sam prvi put posjetio znatno poslije posljednjeg rata; posjetivši, u stvari, povratnike – Maksima i Vinku Milošević. A ni njih u svojoj kući… U reporterski blok upisah: iza idilične slike sela, nad poljem, pod kojim su nekad cvjetali breskvici, talasala se žita, ostale uglavnom ruine, u koje pipke uvlači drača, kupina i drugo divlje bilje. Štošta bi tu još podivljalo da se nisu vratili Vinka i Maksim, pa noću sada, iz sobe od osam kvadrata, treperavom petrolejkom, poput svjetioničara, ispod brda Sovice, poručuju: Čavaš ipak nije mrtav. Bili smo, pričaju, jedna od najimućnijih porodica s obje strane Popovog polja, a, evo… Ma, ni tih osam kvadrata nije naše, nego Maksimovog rođaka Nove Miloševića!!! Ispod te Novine sobe pod pločom jasno se vidjelo da je od cijelog sela, nekim čudom, pod crijepom ostala samo kuća Velemira Mijatovića. Ostalo su ruine iz čijih se davno ohladnjelih odžaka noću oglašavaju ćukovi i sove, dok prazni prozori slijepo zure u polje, u kom su moji sagovornici prije rata obrađivali šest hektara zemlje uz sami kanal Trebišnjice. Imali, kombajn, dva traktora sa svim priključcima, kamion “zastavu” -petotonca, “fiću”... Imali vinograd sa dvije i po hiljade loza, voćnjake bresaka i jabuka, pčelinjak, sadili duvan, sijali žito...Sticali, radili po cio dan, u drugih zemlju uzimali u zakup, da mehanizacija ne dangubi. Najposlije sebi veliku kuću, od sto kvadrata, jednu od većih u Čavšu, podigli… I u njoj stanovali samo osam mjeseci… U ratnu bježaniju iz Čavša, s prvim pribježištem u susjednom selu Orašju, pošli 17. maja 1992, gonili su četvoro goveda i četrdesetak ovaca…
S UMJERENIM, ali stamenim zadovoljstvom, kako to već Hercegovci rade, ne voleći da se javno razmeću srećom, ispričaše da imaju četvoro djece: Vesnu, Violetu, Velmu i Velemira (Veljkana), dodajući da su svo četvoro radišni… A pred kraj našeg boravka desi se i još nešto za njih jako važno; svrati im Velemir Mijatović, obeća da će se i on i žena mu Milosavka preseliti iz Ljubinja u Čavaš: “Pa ćemo”, reče, “onda, zajedno tražiti da nam dovedu struju, otud od Orašja, otkud je i stizala od 1979. godine… ”
Minu od tad osam ljeta, u svijetu se svašta izdogađa; u međuvremenu, nažalost, umrije Maksim, a Velemir i Milosavka održaše obećanje… Pa sad u selu, koje je iz trebinjske opštine poslije rata prešlo u opštinu Ravno, žive tri stanovnika. Nema više potrebe za onom Vinkinom lampom, obnovljene su dvije kuće, na njima solarni paneli, a od prave struje koju su nekad imali ni traga ni glasa. I dobro je, i nije dobro – kao na početku naše priče. Zavisno iz kog se rakursa gleda. Ima Čavaš i opsežnu monografiju, objavljenu 2004. U Trebinju, iz pera Jova N. Miloševića. Među njenim koricama sačuvani rodoslovi, istorijski i demografski podaci, zapisi o stravičnom ustaškom zločinu iz 1941, slike iz porodičnih albuma, dragocjeno duhovno i kulturno blago, što bi se rastreslo i raspršilo kroz brojne migracije i borbu za svakodnevni život po raznim meridijanima. Jer, ljudi s korijenima iz sela s oboda donjeg dijela Popovog polja ne žive samo u Trebinju i Ljubinju, već i Crnoj Gori, Srbiji, Hrvatskoj, Njemačkoj, SAD, Kanadi… Jedan od brastvenika, čućemo i to, golman je crnogorske vaterpolo reprezentacije!

133 Da nije nas troje, sela bi potpuno nestalo: Velemir Mijatović[/caption]

A u samom Čavšu spala knjiga na tri slova – na 72-godišnjega nam domaćina Velemira, 65-godišnju Milosavku i 62 - godišnju Vinku…
- Više nas svugdje nego ovdje – veli Velemir, nekadašnji vozač, kranista, radnik u mehanizaciji, i uopšte koščat čovjek vještih ruku. – Stariji su zborili da je nekad tu bilo blizu 500 duša, što pravoslavnih, što katoličkih. Za samo dvoje nekih je bilo više, kojih zaboravio sam… A, slušaj sad šta ću ti reći: čim jedno od nas troje kihne, i ono dvoje drugo će se negdje stanjiti, odseliti, Čavša će potpuno nestati… Ni sad po danu u selu, evo, nema niko osim mene; Vinka i Milosava čuvaju stada po polju. Uveče se okupimo. Kad namirimo hajvan. Vinka noćiva s nama; petkom kad joj iz Trebinja dođe Veljkan noćiva u svojoj kući, od ponedjeljka opet kod nas. Neka. Tako nam je običnije… Kad liježemo? Rano, bogami, ja najčešće od devet do pola deset, samo ne ranim s ustajanjem, a njih dvije moraju u zoru. SPOMENIK žrtvama ustaškog zločina pod Čavšem (u kom je pobijeno 100 ljudi iz ovog sela i jedan Pivac iz Dabra) podignut je 1956. godine. SUBNOR je bio voljan da plati njegovo podizanje, uz uslov da na njemu bude petokraka. Ali, kaže Velemir Mijatović, stariji naši, moj ćaća i oni kao moj ćaća, rekli: biće krst… Mi smo, pamtim, prodali konja, da bismo učestvovali u akciji njegovog podizanja… Konj je bio skuplji od vola. Iz porodice moga oca u tom zločinu od 11. avgustu 1941. stradalo je desetoro… Prvi put je na to stratište, da ga opoje, pop došao 1943, od tada vazda na taj datum dolazi, s izuzetkom pojedinih godina u posljednjem ratu… U tom je ratu, 1993. spomenik miniran. Bio sam na Bitu kad se to desilo, čuo eksploziju… Onda sam ja kasnije, kad se moglo, došao “fapom” iz Trebinja, natovarili smo te komade i spomenik je sastavljen u Tvrdoču (Tvrdošu). Časnu trpezu je bilo teško sastaviti pa je vladika Atanasije kazao: napravite je od mramora, nek se zna da je rušen! Ostavljeno je tako da se može i prenijeti, ali, evo, još nije prenesen… Eno ga i sad kod manastira. Ja ne znam zašto ga ne bismo vratili, pa ako će ga opet rušiti, neka ga ruše…

 

Vinka Milošević sa stadom u razrušenom Čavšu zbog hajvana… Nećeš ih ti danas viđeti, veg da ih tražiš đe po polju… Žena i ja držimo dvije krave, nešto ovaca, petoro krmadi – od ovo petoro biće i sinu (Željku) u Ljubinju i šćerima (Angelini i Tatjani) u Trebinju; treba dati i njima dvjema, pa i šćeri su moja đeca, e… Sijao sam i žita… Sadili i malo duvana, međutim, ove godine ništa slabo… Lani bio dobar, ove godine izdade… Tako ti je to s poljoprivredom… Neke godine sadismo papriku, bješe vanj taka, iduće potpuno omanu…Sad je li do sjemena, do zaštite, boga ti pitaj! Ove sezone ni kupus, ni krtola nisu dobri. Meni se čini da je do sjemena.
Pričao mi ovaj Dolina iz Orašja: posadio na istoj njivi pet kila domaće, pet kila kupovne; domaća dobra, zdrava; kupovna ništa, ni roda, ni kvaliteta… Ko zna kakva nam sjemena prodaju, niko, jadan, o tom ne vodi računa. A što se zaštitinih sredstava tiče, svi ćemo žaliti za “Zorkom” Šabac! Ja ti kažem…

LETI tako Velemirova priča s teme na temu, od brda do polja, kao što po neuobičajeno vrelom novembarskom danu 2015. lete pčele i leptirovi čavaški po preostalom mirisnom cvijeću što ga slana još nije spržila, mada je kalendarska duboka jesen, i rumen se odavno zavukla u lozin i šipkov list.
- Evo, ne znam ni kako se zvala ona Maja iz Sarajeva što mi je ovo kuće obnovila; bogami sam i njoj i njenoj toj organizaciji zahvalan. Posve slučajno je, rekla mi, u Čavaš došla: viđela onaj tvoj tekst u novinama o Maksimu i Vinki, tvoj ili nečiji drugi ni to nije važno, ali došla, pomogla… A da nije… Šta bih ja danas u Ljubinju s ovo malo penzije? Krepao od gladi, eto šta bi. Ja, pravo da ti kažem, ne znam od čega pojedini ljudi tamo žive, a ne znam ni dokle će ovu crkavicu dijeliti. Čini mi se: primakla je lađa kraju…
KAD bjesmo kod te “lađe”, požali mi se domaćin: juče mu kerovi, dolje podno kuće, oko kokošinjca, rasplašili dvije morke, nedavno mu ih donijeli iz grada, “pa, eno jedna se vratila, druga nestala u gustišu, na počinku je sinoć nije bilo - na moju dušu neće se ni vratiti… A reče mi Milosavka jutros: prigledaj kad si doma, da je nijesu nagrdili, da se okle ne pojavi… ”

144 Obnovljena kuća Miloševića[/caption]

SUNČEVA kugla s nebeske modrine sve jače prži. Da je ljeto, solarne panele na kućnom krovu već bi trebalo prekrivati dekom, ovako novembarska obdanica znatno je kraća, pa se neće pregrijati.
- Neću reć da ne valjaju ovi paneli, ali slabašna struja od njih. Imaš svjetlo, može i televizor, već frižider ne može da mrzne, ni električni šporet da peče… Ma, bila je tu neka delegacija s ovim iz Ravnog, baš ovdje kod mene sjedili, pa mi onaj strani predstavnik reče da se ova solarna ne računa, to jest, da nije prepreka da se donacijama ili kako drugo dovede prava struja… Međutim, još ništa od tog…Ništa… Kao što ni od duvana više nema ništa. Trebalo bi da je osam – devet maraka kilo, pa da sadilac ima računicu… Sjećam se 1982. kad sam kupio traktor. Dvije tone duvana bio je traktor nov novcat, iz fabrike! U Bijeljini sad, čujem, otkupne cijene: tri marke kilo plus premija, sve skupa izađe na četiri ili četiri i po marke! Ma, ubijaju sirotinju. Ništa drugo…
U to se oglasi mobilni, Milosavka iz polja pita za određene kućne dogovore, pa čuvši da je u gostima znanac im novinar, zeru, usput, domaćinu pripoviđe da o težim izrazima povede računa, te sirotinju i slične joj tuge u nastavku više ne pominjasmo… Pošteno rečeno - obostrano. Ali “gicka” i blato moradosmo, zbog konstrukcije priče.
- U maju - Velemir će - prije osam godina, kad ovdje dođosmo, nekakva “međunarodna” dade nam desetak ovaca i kupih jednu kravu, staru, u Dubljanima. Ne bi tu staru ni spominjao, veg mi, brate, dade dvije vrlo lijepe kravice... Baš lijepe. Dobre na mlijeku; međutim ova jedna nemirna - udara nogom kad je muzeš… Zabrinulo me. Kad će ti ovi moji mlađi: ne brini ništa, nabavi “gicka”… Šta je “gicko”, đavo te gico, mislim se, i odgovora ne nalazim. Kad jednom donesoše nekakav komad, željezni… I da vidiš čuda i učinka: staviš joj to na hrbat, drugi dio dolje oko tankog od noge - pritegneš zavisno od visine – muzi koliko hoćeš – ne mrda! Hm. Smiješno mu ime, ali ko se tome dosjetio, svaka mu čast!

JELOVNIK Svako malo u razgovoru Velemir se vraća struji: - Pa, kako neću? Pitaš me šta spremamo, kako se hranimo? Imamo raštana, ima i bijelog kupusa. Najgore što bijeli kupus možeš samo na friškom mesu. Meso nemaš gdje čuvati, slaba struja, pokvari se… Zbog nje smo ljetos – znaš i sam kako je minulo ljeto bili dugo i vruće – dosta sira bacili. I krmadi smo ga davali…Ne može na ovoj “solarnoj” frižider da ledi, kako metneš tako i bude! Ma, zborili su ima tri godine da će još tri kuće ovdje opraviti, međutim – ništa. Našu trafo-stanicu su otjerali. I mi da se nijesmo vratili, niko ni ove kuće ne bi opravio, za Čavaš se prosto više ne bi znalo. Ni da je postojao, osim što bi to u knjigama mogli naći.

ZA RAZLIKU od “gicka” s kojim tročlano selo stiče iskustvo, s povodnjima i blatom ga ima odavno. Jer odavno su Trebišnjica i druge (podzemne) vode kraško polje pretvarale u jezero, a Popovci govorili koliko je “voda debela” ili koliko je “blato debelo”, što se svodi na jedno te isto. Pamte to i svi oni predratni Čavašani: Mičete, Miletići, Mijatovići, Mihići, Miloševići, Palamete, Bore… (14 domaćinstava ih je pred rat tu bilo)… Po Velemirovim riječima, posljednji veliki predatni povodanj bio je 1979:
- E - nastavlja - od te 1979. pa sve do 2005. nije tonulo… A, evo, otkad smo mi sadašnji tu, dvaput je tonulo! Prvi put u pokojnog Maksima potonulo sijeno, šteta, bogami, velika… E, kako još da ti objasnim kako to izgleda, mada imaš gore po selu oznaka dokle se blato penjalo, neko je obilježavo… Na primjer, ovo sad, pred mojom kućom, gdje sjedimo, trebalo bi blato da bude debelo pet metara, pa da do nas stigne… Pričali su mi stari Čavašani da je blato i mrzlo. Jedne su zime, vele, hodali po tom mrazu i, eno, onamo na Plani probili led, da izmjere dubinu vode – i izmjerili su – 17 metara!!!

NA OVOM mjestu pozdravljam se s ljubaznim domaćinom… Iz Čavša do Ljubinja 24, do Trebinja 50, do Ravnog 15 kilometara. Iznenađujuće topla novembarska zvijezda grijaće me kojim god se smjerom zaputim, a Velemir će sigurno još, dok bude tražio onu morku, malo misliti o nekom, takođe debelom blatu, kog ne stiže sad da pomene…
Oko nas se širi more ugodne i duboke čavaške tišine…
Žarko Janjić/Glas Trebinja