„Bicikl sam naučila sama da vozim. Ni u školu nisam krenula. Bio mi je preveliki. Nisam mogla prekoračiti preko štange, nego sam se zavlačila ispod prečke i tako vozila. Ali nisam odustajala. Ista stvar bila je kasnije i sa motorom. Kao srednjoškolka, sjela sam, upalila i krenula, stizala nema gdje sve nisam... Bilo mi je to izazovno“, kroz smijeh nam pri samom susretu reče Marija Daković, Trebinjka koja se može svrstati među rijetke žene koje su našim gradom vozile motor daleke 1968. godine.
Dok uz kafu sjedimo iz nje pršti energija, ali i riječi „šta da ti pričam... odakle da počnem...“. Ne da bi prekratila tišinu, jer toga nema kada ste s Marijom u društvu, već da bi skoro 70 godina bogatog života objedinila u ono što bi trebalo da bude ispisano na svega nekoliko stranica. Silni su to događaji stali u tolike decenije. Uspomene koje, kaže, s radošću evocira.
„Odrasla sam u Gučini, ispod kule Vuka Brankovića. Sa bratom i njegovim drugovima redovno sam igrala fudbal i provodila vrijeme sa muškom ekipom na onim livadama kod Geljevog mosta. Uz njih, ali i sa njima savladala sam prvo bicikl, a onda, u srednjoj školi i motor. Brat Mladen od mene je stariji tri godine i stalno smo bili skupa. Kad se vratio sa služenja vojnog roka i zaposlio, majka mu je kupila motor da mu olakša odlaske na posao. I naravno, s njim naučim da vozim motor. Kako ih je mijenjao, svaki sam probala, od Vespe, Puha, MZ – a, Jave, Honde ... i sve sam ih sama vozila. Tada u Trebinju nije bilo mnogo motorista, a pogotovo žena na motoru. Mnogima sam bila i simpatična, onako malena, na sjedištu se nisam ni vidjela!“
Od motora se, priča, nije odvajala. Izuzev po Trebinju, vozila je redovno u Kupare na more, ali i po Dubrovniku, a tokom studija čak i u Nišu. Znala je kaže da se zaputi i od Gajdobre do Trebinja.
„Bila je prava rijetkost tada sresti ženu na putu kako vozi motor. Tih godina, krajem šezdesetih početkom sedamdesetih, vozila sam Javu 250 kubika, zatim MZ 250 kubika, pa Hondu 350 kubika. Sve bratovi motori. Uvijek mi je davao da vozim. Ako bih zagrebala negdje ili nešto oštetila, nikada se nije naljutio. Branio me je i od majke koja me kritikovala što sam stalno na motoru. Kad je brat kupio Hondu već sam bila student. Čim sam došla u Trebinje odmah mi je dao ključeve i rekao – Moraš ga probati!“
Kad god bi joj se ukazala prilika bila je za volanom. Počela je sa 16, a vožnju motorom okončala sa 26 godina. Možda bi dvotočkaši ostali njena strast i do danas da se, kako emotivno prepričava, nisu dogodili prelomni trenuci, nakon kojih je donijela odluku koju nikad nije prekršila.
„Sredinom 1978. godine, tada već sa desetogodišnjim iskustvom, sa prijateljem sam se na motoru vraćala sa proslave sa Ubala. Put je bio klizav, uletjeli smo u krivinu i sletjeli s puta. Udarila sam glavom i imala prilično nezgodnu povredu. U bolnici su mi se cijelu noć borili za život. Pregurala sam. Nedugo zatim, bukvalno sam umalo svjedočila bratovoj tragediji. Vozili smo, ja automobilom, a on ispred mene motorom. U trenu, za svega nekoliko sekundi izbjegao je sudar. I sada osjećam onaj isti strah i zebnju, onu obamrlost. Zarekla sam se sebi da nikada više neću sjesti na motor. I evo 42 godine držim obećanje“, i sada uznemirena dok nam govori, ipak sa nekom posebnom dozom divljenja napominje da je njen brat Mladen i dalje vjeran dvotočkašima, toliko, da je lani, u svojoj 70. godini, motorom išao na Hilandar.
Temperamentna i avanturističkog duha, uvijek je bila spremna da proba i izučava nove stvari u životu. Uporedo sa veoma zahtijevnim studijama Elektronskog fakulteta na niškom Univerzitetu, kao pasionirani ljubitelj sporta, igrala je rukomet za niški Rukometni klub „DIN“, zajedno sa Svetlanom Kitić. Nakon ulaska kluba u prvu Ligu Jugoslavije, opredijelila se za streljaštvo, gdje je, za razliku od rukometa, ostala znatno duže.
Nakon prvog susreta sa vazdušnom puškom, prihvatila je poziv kolega i pucala na Sportskim igrama svih elektrotehničkih fakulteta Srbije, osvojivši silne medalje. Veoma brzo stigla je i do takmičenja na nivou Jugoslavije. Postala je član reprezentacije i učestvovala na državnom prvenstvu Jugoslavije u streljaštvu.
„Prvu seriju odigrala sam fantastično, toliko da se trener zaprepastio. Međutim imala sam peh. Druga serija bila mi je zakazana u terminu kada sam imala let za Ćilipe i nisam mogla da pucam. Bilo mi je krivo, ali nisam imala izbora. Stala sam pred trenera sa riječima da za ovakva takmičenja na mene više ne računa. Od tada sam nastupala uglavnom po Elektrijadama i Univerzijadama i redovno osvajala medalje“, reče nam Marija, koja je imala smjelosti i žara da ne propusti priliku i puca i iz malokalibarske puške.
Nismo se iznenadili ni kada nam je rekla da ima zvanje sudije u streljaštvu. Iako joj je uvijek bilo draže da se takmiči, kaže, ovo je bio izazov kojem nije mogla da odoli.
„U vrijeme kad sam počinjala, ispred niškog tima sam pucala za mušku ekipu na Vojnoj akademiji u Beogradu. Najčešće sam i učestvovala među muškarcima, žena u streljaštvu je bilo malo ili nimalo. Pri kraju studija prijavila sam se da budem sudija na vojnom takmičenju u streljaštvu u Nišu. Interesantno, dobila sam odbijenicu iz komande Niša uz obrazloženje da ja, kao žensko, ne mogu biti sudija. Nije mi bilo lijeno, otišla sam pravo na vrata komande da pitam u čemu je problem. Kada su čuli koliko sam puta pucala u muškom timu i koliko imam medalja, dobila sam odobrenje. Ravnopravno sam sudila i na vojnom takmičenju!“
Streljaštvom se kaže najaktivnije bavila dok je studirala. Učestvovala je i takmičila se na Univerzijadama bivše Jugoslavije u Kumrovcu i na Paliću, kao i na Elektrijadama u Umagu i Poreču. Bila su to druženja, priča, koja su uz sportski karakter, imala dušu.
Iz vazdušne puške nastavila je da puca i po povratku u Trebinje, priključivši se Streljačkom klubu Leotar. U ekipi je opet bila jedina žena, što je, kao ni malo kad u životu, nije spriječilo da rame uz rame sa muškim kolegama brani boje svog tima. Trajalo je kratko, jer se ubrzo zaposlila, kao inžinjer elektronike u HET –u, gdje je radila do penzije.
Oni koji je duže poznaju za nju će vam reći da je veliki čovjek i drug. Bilo da su radili s njom ili je znaju odnekud drugo. Iako u penziji i sada ćete je gotovo uvijek sresti na točkovima. Od automobila se ne odvaja i stiže gdje i kad zatreba.
Marija se bliži sedmoj deceniji života. Da nam nije rekla, te godine joj ne bismo dali, čemu zasigurno doprinosi vedrina njenog duha, ali i bogatstvo uspomena. Puna je optimizma i snažnih emocija, koje ne prikriva ni dok sa nama dijeli svoj život. Neposredna i iskrena, reče nam da kada bi mogla da vrati film unatrag i okrene još jedan puni krug, sve bi opet ponovila.
„Imala sam divno djetinjstvo. Svuda smo išli, kupali se u Trebišnjici gdje smo imali našu „poličku plažu“, tako smo je zvali. Bila sam nestašno dijete, sve sam htjela da probam. Dok su moji drugovi skakali s mosta u rijeku, ja sam uskočila u kolo za navodnjavanje! Na moju sreću zaglavilo se i evo me, danas sa vama pričam. Bila sam stvarno neustrašiva. Takva sam ostala i kroz mladost i cijeli život. Bilo je svega, ali da mogu, sve bih ponovila, ništa ne bih promijenila!“
Decenija na motoru bez vozačke dozvole
„Svi su znali da nemam položen vozački za motor, a stalno sam vozila. Nikad mi policija nije tražila dozvolu. Jednom me zaustavio policajac kad sam vozila uzastranu prema Kosiću. On meni stop i stanem. Ja mala, niska, mršava, motor veliki, spram mene kao da vozim kamion. Stanem na trotoar i sva odvažna prva pitam policajca što me zaustavio. A on zna da nemam dozvolu i kaže da vidim znaš li stati. Za motor nikad nisam polagala vozački, nego kasnije za automobil. Na polaganje ispita dovezla sam se sama na poligon. Pitali su me „Marija čija je ono žuta škoda? - odgovorim, moja“ i oni svi u smijeh. Stvarno je tako bilo, voljela sam motore i auta i nisam mogla iščekati, nego sam se vožnji naučila sama!“
Nišan sa Jasnom Šekarić
„Dok sam studirala bila sam aktivna u streljaštvu ili kao sudija ili kao takmičar. Gdje sam pucala nisam sudila i obratno. Tada je karijeru počinjala Jasna Šekarić i mislim, ako se dobro sjećam, da se takmičila u Kumrovcu na Univerzijadi sedamdeset i neke godine. Jedna do druge smo stajale, pucale zajedno, svaka za svoj klub. Sublizu smo bile po rezultatima. Mislim da je ona bila prva, a ja druga ili treća. Dobro sam gađala. Mnogo puta sam osvojila medalju za prvo mjesto. Znala sam često biti prva i među muškarcima. Ništa to za njih nije bila novost. Osvajala sam medalje i pojedinačno i ekipno. Prošlo je od tada mnogo godina, žao mi je što sam medalje negdje zaturila, a bilo ih je da im ne znam broja, sa raznih takmičenja“.
