Zavjesa je spuštena na 68. Festival festivala, a posljednje festivalske večeri ljubitelji pozorišta imali su priliku da pogledaju predstavu „Svoga tela gospodar“, dramske družine KUD-a „Naša lipa“ iz hrvatskog mjesta Tuhelj, po tekstu Slavka Kolara, u adaptaciji i režiji Pavice Iveković. Potresna priča o sudbini dvoje ljudi, kojima zbog patrijarhalne sredine i nemoći da se odupru zadatim normama, ne preostaje ništa drugo osim nesrećnog života. Pripovijetka, napisana početkom 30. godina prošlog vijeka, više puta pozorišno adaptirana pa i ekranizovana, gledaoce ne ostavlja ravnodušnim. Prikaz života bez ljubavi, zarad miraza i odluka roditelja, koje dvoje mladih bez pogovora moraju da izvrše, aludirajući i na sam naslov – da gospodari svog tijela nikada nisu ni bili - publika je nagradila dugotrajnim aplauzima i pozivima na bis.
Svu tragediju jednog vremena glumci iz Tuhelja vjerodostojno su prikazali na pozorišnim daskama trebinjskog Kulturnog centra i, pomalo sa sjetom, stavili tačku na ovogodišnji takmičarski program festivala. Ostavili su nam otvoreno pitanje da li se pred Rožom i Ivom nazire srećnija budućnost, kao i zahvalnost što se, makar u današnjem vremenu, tako više ne mora živjeti.
Žiri publike opredijelio se da nagradu za protagonistu večeri uruči mladoj glumici Veroniki Iveković, koja je tumačila lik Rože. Vesela i nasmijana, sa vedrinom u očima, sušta suprotnost ulozi koju je igrala, još više je nagovijestilo koliko se dala za svoju Rožu. Zato ne čudi da joj je od stručnog žirija, na dodjeli nagrada po završetku Festivala, uručena i Diploma za, kako stoji u obrazloženju, suptilno nijansiranje tragične Rožine sudbine. Prvi put je u Trebinju na Festivalu festivala, a prepuna emocija nakon predstave sa nama je rado podijelila impresije:
- Prvi put smo ovdje. Zaista uživamo i drago nam je da smo imali priliku da dođemo. Svi smo srećni i nadamo se da je ovo tek početak našeg druženja sa ovom divnom publikom i samim Festivalom!
Večeras ste bili divni, ako se tako može reći, s obzirom na potresnu i emotivnu priču koju ste igrali. Ti si veoma mlada i ako uzmemo u obzir koliko davno je ova pripovijetka napisana i koji je vremenski period prošao, ne možemo da ne pitamo kako si sve razumjela i doživjela?
- Naša režiserka nas jako dobro poznaje i kada je riječ o ulogama, ona tačno zna kome bi koju ulogu dodijelila, tako da vjerujem da je i ona tu odigrala veliku ulogu. Što se mene tiče, već na prvo čitanje teksta sam jako osjetila svu Rožinu tugu, imala sam ogromnu empatiju za nju i, ne znam kako to da objasnim, ali prirodno mi je bilo, lagano, da igram ovaj lik i da se stavim u njene cipele.
Ovo je teška sudbina dvoje mladih ljudi, koliko Rožina, toliko i Ivova. Kako sa ove vremenske distance gledaš na norme ponašanja i pravila od kojih se nekada nije smjelo odstupiti?
- Mogu samo reći, hvala Bogu pa je danas drugačije. Mi se i inače trudimo kada biramo naše predstave - da imaju pouku i da nas podsjete na ono što je važno. Tako smo i samu priču promijenili u odnosu na original, odnosno njen kraj. Ostavili smo otvorenim to pitanje šta će se dalje dogoditi s tim da Iva, ipak, popije taj prašak, a Roža preživi nakon što je pokušala sebi da oduzme život. Zapravo, pokušali smo da ostavimo bar malo prostora za srećan završetak, iako se to u životu nekad i ne dogodi.
Gradeći ovaj lik šta ti je bilo najteže?
- Najteža mi je bila njena sudbina i vjerovatno sam zato na prvu kliknula sa Rožom, mada, svima su nam dobro “sjele” uloge. Iz prve sam odmah shvatila poentu, a zatim sam kroz probe ušla i u mnoge druge dubine. Inače, nismo predstavu dugo spremali, možda dva mjeseca, a naišla je na izuzetno dobar prijem, što je dokaz da nam je zaista sve “sjelo”, da smo razumjeli i uspjeli doći do srca publike. To nam je najveća nagrada!
